Pred nama je nešto što u Vladi zovu reformom mirovinskog sustava iako bi točnije bilo nazvati to prodajom budućih mirovina za euro.
“Dobrovoljna” predaja štednje iz drugog mirovinskog stupa državi tek neznatno bi olakšala isplatu trenutnih mirovina, ali zato bi na papiru smanjila javni dug, što bi nam povećalo šanse za brzi ulazak u eurozonu koji vlada naziva strateškim interesom Hrvatske.
A pravi strateški interes ove zemlje upravo je temeljita reforma mirovinskog sustava koji je u ovom obliku mrtav već duže vrijeme. Sav mirovinski doprinos koji su sadašnje generacije umirovljenika uplaćivale odavno je samo proslijeđen starijim generacijama.
Prvi stup obična je uplata u proračun, namjenski porez koji se koristi za isplatu mirovina onima koji ih u tom trenutku primaju. Mirovinska štednja trenutnih umirovljenika ne postoji niti je ikad postojala. U situaciji kad smo se opasno približili omjeru od jednog radnika na jednog umirovljenika, bračnom paru u mirovini koji ima dvoje djece tu mjesečnu crkavicu zarađuju njihova djeca. Koja uz to moraju zaraditi i svoju plaću, pa još malo za zdravstvo, školstvo i ostale javne usluge te naposljetku uštedjeti nešto za vlastitu mirovinu koju, uz ovakvo političko vodstvo, ne trebaju očekivati od države.
Sav novac koji u ovom trenutku isplaćuje za mirovine država dobiva od vrijednosti koju stvore radnici, točnije djeca i unuci sadašnjih umirovljenika. Dio kroz prvi mirovinski stup, a kako to nije dovoljno, dodaje se i dio od ostalih nenamjenskih prihoda države. A njih država ne ubire otkopavajući čarobne ćupove sa zlatom, nego brutalnim oporezivanjem koje je odavno prevršilo mjeru.
Dobar dio poreznih prihoda, istinabog, ne dolazi iz izravnog opterećenja rada, ali kako god okrenete, radnici su ti koji stvaraju ukupnu vrijednost koju se na kraju po nekoj osnovi oporezuje.
Najveća je i možda najskrivenija hrvatska istina to da današnje umirovljenike uzdržavaju njihovi potomci baš kao što su to činili u prošlosti kad nije bilo državnih mirovina. Jedina je razlika u tome što više ne hrane samo starije i nemoćne članove vlastite obitelji, nego i sve one koje su vladajući zaposlili na suvišne pozicije u javnom sektoru ili poslali u nezasluženu mirovinu kako bi si osigurali glasove na izborima.
Stanje je danas, dakle, gore nego ikad i ne treba nas čuditi to što sve više ljudi svojima radije šalje novac iz inozemstva.
Koliko smo zaglibili, najbolje pokazuje britanski primjer. Tamošnji mediji ovih dana paničare zato što će, nastave li se postojeći trendovi, 2060. biti dva radnika na jednog umirovljenika što bi mirovinski sustav dovelo na rub kolapsa. Mi smo tu točku odavno prošli pa svaka kozmetička promjena koja knjigovodstvenim ekshibicionizmom pokušava mrtvaca još neko vrijeme održati na životu ne može se nazvati reformom i ne koristi nikome osim političarima.
Hrvatskoj treba radikalni zaokret želimo li u budućnosti imati državne mirovine. Moramo jačati drugi stup na uštrb prvoga, a da ne bismo time do kraja egzistencijalno ugrozili sadašnje umirovljenike, proračun treba osloboditi uhljebničkog tereta i preusmjeriti dodatna sredstva u isplatu mirovina. S vremenom bi radnici trebali sve više izdvajati za vlastitu mirovinu, a usput im se razbijanjem oligopola obveznih mirovinskih fondova mora omogućiti da upravljaju svojim novcem.
Put je to koji će trajati najmanje dva desetljeća, ali zdrave alternative nema. Svaki drugi vodi prema tome da cijela jedna generacija ostane bez mirovine i u starosti završi na cesti. Ili prije toga u inozemstvu.
pojeli ga uhljebi, kao i sve ostalo