Nije prošlo ni pola godine, a djelatnici Radija Herceg-Bosne ponovo su prisiljeni šutnjom u eteru tražiti svoja stečena prava. Jučer su petominutnim štrajkom upozorenja čelnicima županijskih vlada dati do znanja da je njihovu strpljenju došao kraj. Dapače, takav odnos prema medijima pretvorio se u sustavnu pljačku djelatnika kojima se, barem je tako u slučaju Radiopostaje Mostar, već pet godina ne uplaćuje mirovinsko i tri i pol godine zdravstveno. U isto vrijeme hrvatskim političarima puna su usta brige za medije na hrvatskom jeziku, a upravo oni postaju egzekutorima ono malo hrvatskih medija.
Treba li uopće podsjećati da je HDZ BiH i na prošlim izborima sloganom "Za hrvatski tv kanal" obećavao televiziju na hrvatskom jeziku u sklopu Javnoga RTV servisa. Za nešto slično borio se i HDZ 1990. No TV kanalu ni traga ni glasa, a sada su se i jedni i drugi usudili dirnuti u ono što je i u najtežim ratnim danima uspijevalo opstati - Radiopostaju Mostar i Radio Herceg-Bosne.
Još poraznije je to što je radio najjeftiniji medij. Često se među i jednim i drugim hadezeovcima javljaju "stručnjaci" za medije koji diletantski poručuju kako bi se menadžmenti tih kuća trebali ponašati tržišno, a ne znaju da je riječ o dva javna medija koja su, za razliku od komercijalnih radiopostaja, obvezni emitirati skuplje programske sadržaje, a u isto vrijeme nekomercijalne.
Jasno je da čelnici HDZ-a BiH i HDZ-a 1990. nemaju sluha i ne čuju bilo naroda koji ih je izabrao. Oni jednostavno ne mogu shvatiti da narod bez medija na materinskom jeziku nije narod i da takvim ponašanjem pečate sudbinu, ne samo Radija Herceg-Bosne i Radiopostaje Mostar, nego i sudbinu vlastitog naroda koji navodno predstavljaju u izvršnim i zakonodavnim organima vlasti.