'Škoro bi mogao pobijediti jedino prikupi li glasove svih protestnih birača, ali ima veliku prepreku'

S uglednim politologom, profesorom Tihomirom Cipekom razgovarali smo o aktualnim temama u Hrvatskoj i EU.

Kako ocjenjujete rad Plenkovićeve Vlade? Ozbiljnijih reformi nije bilo od reforme javne uprave, rješavanja demografskih problema, borbe protiv korupcije i klijentelizma...

Vlada i nije dobila izbore temeljem nekog velikog reformskog programa. Da ga je i bilo, teško bi ga ostvarila s obzirom na to da je gubila energiju u neprekidnom pregovaranju s prebjezima iz drugih stranaka i sastavljanju parlamentarne većine. Iscrpljivala se i frakcijskim sukobima unutar HDZ-a, a morala se boriti i s radikalno desnim udrugama civilnog društva. Mirovinska reforma nije bila dobro osmišljena te je Vlada naišla na snažan otpor sindikata i javnosti.

Umjesto rasprava o standardu građana, iseljavanju mladih i vraćanju povjerenja u institucije, najveći dio mandata i ove Vlade prošao je u raspravama o fašizaciji društva?

Sudeći prema javnom diskursu, radikalna desnica je ojačala. Taj jezik nesnošljivosti njeguju radikalno desne udruge civilnog društva koje tvrde da isključivo one predstavljaju cijeli hrvatski narod iako nisu sudjelovale na izborima i nemaju demokratski legitimitet. To je tipična teza krajnje desnice, koja svima drugima odriče pravo da i oni budu dio naroda. Izbori pokazuju žele li birači u parlamentu neku od stranaka radikalne desnice, pa ćemo na parlamentarnim izborima vidjeti je li u Hrvatskoj doista prisutan trend jačanja stranaka radikalne desnice.

Unatoč sve većim nejednakostima i nepravdi jer zaposleni najviše snose trošak socijalne države, a ne oni s nekoliko nekretnina, ne uvodi se porez na nekretnine. Čini se da nas na to može prisiliti samo EU?

Dobar dio građana ne razumije funkcije države. Velik dio medija ih dugo uvjerava da im državne institucije nisu ni nužne, da će se svi problemi riješiti sami, djelovanjem nevidljive ruke na tržištu. Dio ljudi ne razumije da plaćanjem poreza iskazuju solidarnost prema sugrađanima i zapravo prema sebi i obitelji. Postoje i oni, u pravilu koji posjeduju brojne nekretnine i ostalo bogatstvo, koji smatraju da ništa ne trebaju dijeliti s ostalim pripadnicima zajednice. Većina članica EU ima neku vrstu poreza na nekretnine i bogatstvo. Ali rasprava o tomu na razini EU tek predstoji.

Tko ima najviše šanse postati predsjednik Hrvatske?

Nedvojbeno je da su građani nezadovoljni i da žele promjene. Ako Zoran Milanović uspije pridobiti većinu birača centra i ljevice željnih promjena, mislim da ima dobre izglede za pobjedu. Nastupima pokazuje da razumije što je država, kako djeluju državne institucije i kako bi se društvo moglo pomaknuti naprijed. To je moguće pod uvjetom da građani prihvate stav da je politika jedina djelatnost koja nam omogućuje da na dobar način uredimo međusobne odnose, jer smo u životu upućeni jedni na druge. Ako se politika doživljava kao privid, svojevrsna zabava koja nije važna jer se ionako ne može ništa promijeniti, prednost ima sadašnja predsjednica.

Milanović traži od građana da ga izaberu za predsjednika, a predlaže da ubuduće predsjednika bira parlament?

Nisam stekao dojam da je to njegov konačni stav. To je stvar dugotrajnih političkih dogovora između stranaka, a naravno, o tome treba pitati i građane. S jedne strane imamo parlamentarni sustav, a s druge ljudi vjeruju da neposrednim izborom predsjednika mogu utjecati na političke procese.

Prema istraživanjima, građani nisu skloni da im parlament bira predsjednika.

Točno, jer je to način da neposredno iskazuju svoju političku volju. Građani žele odlučivati, što upućuje na to da postoje osnove za daljnje oblikovanje demokratskog poretka. No, problem je što stranke loše komuniciraju s građanima, kao da ne žive u ovom društvu, aktiviraju se tek u izbornoj kampanji. Nedvojbeno postoji proturječje između legitimiteta predsjednika države i ovlasti koja donosi ta funkcija. Hrvatska se odlučila za izgradnju parlamentarne demokracije, a za njezino funkcioniranje ključan je rad političkih stranaka.

No, mi nemamo pravu parlamentarnu demokraciju, stranke ne nude najbolje kandidate nego odane šefovima i birane po drugim kriterijima?

To je problem koji se treba riješiti jačanjem unutarstranačke demokracije. Demokratski poredak traži ne samo da se stranke međusobno nadmeću nego i da komuniciraju s građanima i jasno zastupaju njihove interese.

Bi li vas iznenadila pobjeda Škore koji bi mogao uzeti protestne glasove?

Škoro bi mogao pobijediti jedino prikupi li glasove svih protestnih birača, glasove ljudi koji su nezadovoljni velikim strankama i žele ih kazniti. Ti se glasovi mogu okupiti oko kandidata koji imaju odlučan nastup, koji šalju jasne poruke o čvrstini i snazi. To je atraktivno za dobar dio mladih birača. Ali, velika mu je prepreka što iza sebe nema jake stranke koja bi ga podržala. Jasno je da se njegov program ne može ostvariti bez dvotrećinske podrške u Saboru. No, Škoro ima nekih izgleda ući u drugi krug izbora. Politika je iracionalni manevarski prostor, a kampanja je tek počela.

S obzirom na rejting stranaka, je li moguće 2020. očekivati veliku koaliciju?

Velika koalicija može biti izlaz samo u krajnjoj nuždi. Takve koalicije imaju prednosti u situacijama kao što su smirivanje konflikata u društvu i koncentriranje energije na rješavanje problema. Ali imaju i veliku manu, guše političko, mogućnost građana da odaberu između različitih politika. Tu je uvijek riječ o odabiru bez pravog odabira. Velika bi koalicija jačala radikalnije opcije, lijeve i desne. S druge strane, velike koalicije su dokaz da je postizanje kompromisa važno umijeće i u nekim tumačenjima bit politike. Zasad je čelnik SDP-a jasno istaknuo da isključuje tu mogućnost. No, moguće stvaranje jake stranke radikalne desnice i njezin uspjeh na parlamentarnim izborima otvorio bi raspravu o velikoj koaliciji. Čini mi se da su okolnosti takve da bi se u Hrvatskoj mogla stvoriti snažnija stranka radikalne desnice.

Plenkoviću se pripisuju uspjesi u EU jer je, kažu, strateška mjesta popunio hrvatskim političarkama, iako će prosječan građanin reći da građani nemaju ništa od toga?

Nije nevažno za ugled zemlje imate li predstavnike u institucijama EU. Paradoks je da građani s jedne strane kažu da nam sve određuje EU, a kad hrvatski političari uđu u institucije EU, onda kažu da je to nebitno. Da, to je uspjeh. Plenković se dokazao kao vješt pregovarač na razini EU, dobar diplomat, koji razumije kako funkcioniraju europske institucije. No, ono što je u diplomaciji vrlina, u unutarnjoj politici može biti mana. Tu je potrebno brzo donositi jasne odluke, pa diplomatsko taktiziranje nije djelotvorno, nego produbljuje problem. Politika znači i jasnu projekciju budućeg razvoja, razvijanje svojevrsne utopijske ideje. To u današnjoj politici, i ne samo u Hrvatskoj, ne postoji. Čini se da su u pravu oni koji tvrde da se nalazimo u interregnumu, razdoblju u kojem staro polako nestaje, a novo se još ne nazire.

Dubravka Šuica, koja dosad nije pokazala interes za demografske probleme u Hrvatskoj, dobila je resor za demografiju i demokraciju na razini EU?

Možemo se našaliti pa reći da ona kao hrvatska političarka, nažalost, jako dobro poznaje demografske probleme, pa će se truditi da ih riješi ili možemo reći da bi ih bolje rješavala da je u svojoj zemlji inicirala neki efikasni program za njihovo rješavanje. Ali dobro, možda se iz perspektive EK bolje mogu sagledati sve okolnosti i ponuditi dobra rješenja. Nije to isključivo hrvatski problem nego i europski, koji se treba pokušati riješiti na razini cijele Europske unije i oblikovanjem novih javnih politika.

Ali teško je očekivati zajedničko rješenje jer su interesi članica EU, osobito velikih sila, različiti?

Jesu, ali postoji i jedinstveni interes da Europska unija opstane kao održiva zajednica država i naroda. EU nastoji osigurati vlastitu demografsku obnovu i što više smanjiti potrebu za uvozom radne snage. Zemlje koje imaju najbolje uspostavljen kompromis između interesa svijeta rada i kapitala nemaju demografskih problema. Primjerice, Švedska, Danska i Finska.

Najviše pažnje u EU izazvao je novi resor obrane europskog načina života. Znači li taj resor obranu europskih vrijednosti, socijalne države, slobode ili zaštitu granica od većeg vala useljenika iz drugih kultura?

Čim se toliko polemizira o imenu resora, očito je da nije najsretnije izabrano. Europski način života drukčiji je u Danskoj nego u Hrvatskoj, ali opet Europa ima svoje temeljne vrijednosti, a to su grčka filozofija, rimsko pravo koje se uči na svim studijima u Europi, kršćanstvo jer je temeljna etika koja postoji u Europi kršćanska etika, i to je ugrađeno u pravne sustave. Zatim je tu demokracija, znanost i tehnika, koja služi razvoju društva, ideja emancipacije žena. Te vrijednosti predstavljaju zajednički obzor smisla i očekuje se da ih poštuju ljudi koji dolaze u Europu.

S obzirom na razjedinjenost članica i problem starenja Europe, hoće li se EU zatvarati ili otvarati prema migrantima iz Azije, Afrike?

Slijedi vrijeme restriktivne useljeničke politike u EU u kojoj će se jasno odrediti koji tip radnika treba, kao i pravila integracijske politike, ali i novac koji će omogućiti da se ona provodi. Novac iz fondova EU dijelit će se onima koji su spremni prihvatiti useljenike, odnosno radnike određenih profila. EU će se zatvarati prema većem valu migranata iz Azije i Afrike i ciljano će privlačiti određene radnike. Nije slučajno što sad njemački ministar znanosti odlazi u Meksiko po medicinsko osoblje koje pripada kršćanskom kulturnom krugu i lakše će se integrirati. Nije slučajno što je osnovan resor europskog načina života u okviru kojeg su i migracije.