Europske teme trebaju biti važan dio predizborne kampanje

Koliko će europske teme biti prisutne u ovoj kratkoj, ali dinamičnoj predizbornoj kampanji? Sudeći po prvim signalima, bit će prisutne, ponajviše kroz pitanje koliko novca Hrvatska dobiva iz EU i je li to dovoljno, koliko je izložena u migrantskoj krizi, i koliko je utjecajna u EU, odnosno je li dovoljno utjecajna da usmjerava neke europske odluke u korist svojih specifičnih nacionalnih interesa. Kad je o utjecaju riječ, često se na tu temu čuju pretjerivanja, i prema plusu i prema minusu. Ali činjenica jest da je hrvatski premijer Andrej Plenković igrao dosta veliku ulogu, puno veću nego ijedan hrvatski političar prije (a teško je zamisliti i ponavljanje tog primjera u dogledno vrijeme), u odabiru nove predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen. A ta je žena upravo na putu da postane najmoćniji predsjednik(ca) Komisije u povijesti - već zbog same činjenice koliki će europski proračun kontrolirati, a prema trenutnim prijedlozima (ukupno 1850 milijardi eura) jasno je da će, kako god završili pregovori, to biti najambicioznije zamišljena europska blagajna u povijesti.

U takvoj novoj arhitekturi Hrvatska, naravno, nije među “top” 5 ili 10 najutjecajnijih država članica, što je i normalno jer po broju stanovnika i BDP-u smo u tom rangu, ali odozada, no Hrvatska jest puno utjecajnija nego što bi se to nominalno očekivalo. Hrvatska zaista udara iznad svoje kategorije. Teško je to izmjeriti do razine da bude najprije shvatljiva, a onda i prihvatljiva kao činjenica baš svakom građaninu Hrvatske, jer mi smo još zemlja u kojoj je koncept shvaćanja i prihvaćanja činjenice vezan uz ideologiju, stranku, vezu i pitanje “tko to govori”, a ne “što se govori”. Ali to je stvarnost. Hrvatska je pod Plenkovićem jačala svoj utjecaj u EU i od toga ima i još može imati koristi. Plenkovićev je, pak, problem što ne zna ispričati tu priču na način da zvuči zanimljivo, svježe, tako da otkriva i inspirira.

Pretjerivanja koja opisuju taj utjecaj većim nego što jest također nekad treba svesti na stvarnu mjeru: sasvim je pretjerano, primjerice, tvrditi da dodatnih 10 milijardi eura u fondu za oporavak EU od koronavirusa možemo zahvaliti Plenkovićevu utjecaju. Matematička formula po kojoj je izračunata alokacija za svaku državu ima svakakvih “čudnih” matematičkih oznaka, ali nema oznaku “ap” koja bi označavala računsku operaciju vezanu uz utjecaj Andreja Plenkovića. No, posredno, ima nešto istine u tome da se i hrvatski glas, kao dio zbora “prijatelja kohezije”, mogao ignorirati jednako toliko koliko se mogao i čuti i uzeti u obzir pri izradi Komisijina prijedloga. A čuo se, jer čitava računica novog fonda utemeljena je na računici i logici kohezijske politike i, čim je tako, Hrvatska po “defaultu” bolje prolazi nego da nije tako.

Jednom kad je tako, bolje prolazi bez obzira tko bio premijer, ali ovdje se treba izboriti da bude tako jer je riječ o sasvim novim fondovima, novom financijskom instrumentu. Lider oporbe Davor Bernardić sigurno bi se, kao premijer, snašao i u europskoj politici, ali prethodno znanje o onome što ga čeka u EU ako postane hrvatski premijer sâm je Bernardić ocrtao vrlo siromašnim crtama u jednom intervjuu, koje je potom najbolje iz europske perspektive analizirao hrvatski Euractiv. Čija je ocjena, ukratko, bila 1, ili u najboljem slučaju poklonjena dvojka. Joško Klisović jači je adut u Restart koaliciji za europske teme. Ali i on je u sučeljavanju na Novoj TV dosta netočno ustvrdio kako je Hrvatska tijekom predsjedanja Vijećem EU mogla nametnuti temu reforme europskog sustava o azilu. Da je Hrvatska to učinila, bio bi to uvjerljivo najgluplji potez jer rasprava u Vijeću o toj reformi završila je prije koju godinu i svi su se složili da je na potezu Komisija, koja treba izaći s novim prijedlogom te reforme.

Komisija taj prijedlog treba pripremiti tako da ne bude unaprijed osuđen na propast, već dugo se konzultira sa svim državama, trebala je objaviti prijedlog oko Uskrsa, ali Covid-19 je to odgodio. Petljanje Hrvatske kao “odjednom najpametnije” predsjedateljice bilo bi kontraproduktivno. Vijeće EU dolazi na red tek kad Komisija iznese prijedlog. Utjecaj u EU se ne gradi zalijetanjem u ništa, ranjavanjem i povlačenjem pognute glave i neostvarena cilja. Europska dimenzija hrvatske politike važna je jer naše članstvo u EU, i odlučivanje o tome kakvo je to članstvo i kakva je ta EU, utječe na svakodnevni život građana, na standard života, na vrijednosti koje štitimo. Zbog toga je svaka rasprava o tome dobrodošla, pogotovo u predizbornim kampanjama.