Francuski su građani odgovorili svom predsjedniku Emmanuelu Macronu na pitanje što ih muči u višemjesečnoj velikoj debati koju je on pokrenuo kako bi spasio svoj rejting i u kojoj je tražio od građana da mu to priopće ili putem interneta ili direktno u debati u gradskim vijećnicama koje je posjetio diljem Francuske. A oni od Macrona žele istodobno i niže poreze, i to odmah, i bolje državne usluge, koje ti porezi financiraju. To je savršen i vrlo jasan pokazatelj da je jedan od najvećih problema demokracije to što istodobno mora zadovoljiti nepomirljive želje, a Francuska je posebno plodno tlo za rast takvih zahtjeva. U njoj su vrlo visoki porezi, najviši od svih razvijenih zemalja u svijetu i ima povijest vrlo jakih sindikata i drugih aktera koji traže da državna pomoć ostane na višoj razini ili se poveća.
Upravo na ovaj teren uskaču populisti, poput Nacionalnog okupljanja koje predvodi Marine Le Pen, a koji biračima obećaju da će ispuniti sve te zahtjeve. No nije Francuska iznimka, populisti od Mattea Salvinija i Luigija Di Maia u Italiji, Donalda Trumpa u Sjedinjenim Državama, Borisa Johnsona u Ujedinjenom Kraljevstvu, Alexisa Tsiprasa u Grčkoj ili, primjerice, Ivana Pernara i Milana Bandića u Hrvatskoj također obećavaju svaku od tih pojedinosti. Vrlo dobro znaju da ne mogu ispuniti želje svih birača u svakom trenutku, posebno kada su želje međusobno sukobljene, no to ih ne sprečava da će to napraviti bez ikakva problema.
Komplicirana jednadžba
No, kako je Francuska, kojoj je na vlasti “posljednji liberal Europe”, postala lakmus-papir populističkih politika koje su sve prisutnije u zapadnom svijetu? Iz subote u subotu prosvjednici diljem tamošnjih gradova, obučeni u prepoznatljive žute prsluke, po kojima je cijeli pokret dobio ime, upozoravaju Macrona da je izgubio doticaj sa stvarnošću. Zbog toga je Macron, suočen s padom popularnosti i odlučan u namjeri da probleme rješava, pokrenuo veliku debatu u kojoj je zatražio glas građana, i to tako da na internetu podnose zahtjeve i pritužbe vlastima ili pak da se s francuskim predsjednikom suoče u debati uživo koje je on organizirao u više gradova kako bi čuo razočarane Francuze.
Prošlog su tjedna, nakon višemjesečnog trajanja te debate, predstavljeni njeni rezultati, odnosno konkretni zahtjevi francuskih birača svom predsjedniku. Nabrojio ih je francuski premijer Edouard Philippe te je rekao da je u dva milijuna internetskih podnesaka te deset tisuća sati debata u francuskim gradovima pokazalo da Francuzi prije svega žele četiri stvari: povezivanje Pariza s udaljenijim regijama, promjenu političkog procesa tako da postane politički relevantniji za građane, bolje odgovore na klimatske promjene te niže poreze.
– Debata jasno pokazuje u kojem smjeru trebamo ići: moramo smanjiti poreze, i to odmah – rekao je Philippe. No istodobno premijer, prema zahtjevima Francuza, mora održati državu blagostanja na visokoj razini. Njome se ispravlja nejednakost, što je jedan od glavnih problema za “Žute prsluke”.
U zemlji koja ima najveći porezni teret od svih razvijenih zemalja u svijetu, čak 46 posto BDP-a, nije čudno da građani žele manje poreze. Uz to, jedan je od inicijalnih prigovora “Žutih prsluka” bio i porez na gorivo koji je Macron uveo, a kasnije ih, zbog prosvjeda “Žutih prsluka”, povukao. No, kako javna potrošnja u Francuskoj iznosi vrlo visokih 57 posto BDP-a, što je isto tako najveći postotak u Europskoj uniji, ona se nekako i mora financirati. Za održavanje visoke razine države blagostanja, nije moguće samo tako smanjiti poreze.
“Francuska ima odličnu infrastrukturu, (većinom) besplatno obrazovanje te prvoklasnu zdravstvenu skrb koja ima malen direktan trošak za pacijenta. Takve se usluge često uzimaju zdravo za gotovo. Ako Francuzi žele manje poreze, morat će se također odreći i nešto te potrošnje”, pisao je u siječnju tjednik The Economist.
Zanimljivo, Macronu je nakon što je organizirao Veliku debatu popularnost skočila na 31 posto, što dokazuje da su Francuzi željeli da ih se čuje. Žutim prslucima pak rejting pada i sve manje ljudi dolazi u subotu na prosvjede. Podržava ih oko 35 posto građana, što je manje od pola ranijih postotaka. Njegova se taktika čini uspješna, a sve se češće čuje da političari ne mogu ispuniti baš sve zahtjeve koji pred njih dođu.
– Čekam da se donesu zaključci nakon rezultata debate. Vidimo neke kontradikcije. S jedne strane čujemo zahtjeve za manjim porezima, a s druge za više javnih usluga. To će biti komplicirana jednadžba – rekao je Jean-Michel Clément, parlamentarac koji je prošle godine napustio Macronovu vladajuću stranku.
Kako je Macron po dolasku na vlast ukinuo porez na bogatstvo i zamijenio ga onim na nekretnine, Žuti prsluci tvrdili su da moraju plaćati ono što je bogatima oprošteno. Podržali su ih u prosvjedima političari i na ljevici i na desnici.
– Populisti i kod nas iznose ideju da bi građani trebali odlučivati o poreznom teretu koji su spremni nositi, no to je u suprotnostima s korijenima parlamentarne demokracije. Pojedini građanin ne može se izdignuti iznad svojih interesa jer bi svatko želio plaćati čim manji porez. Zato neke zemlje, poput Danske, zabranjuju da se o poreznim, mirovinskim ili socijalnim politikama odlučuje na referendumu. Građanin jednostavno ne može a da ne potpadne pod svoj interes – rekao nam je politički analitičar Davor Gjenero.
No neki se s time ne slažu. Populistički političari tvrde da su se političari otuđili od građana te da je to jedini razlog zbog kojeg izabrani dužnosnici ne donose odluke koje idu u njihovu korist. Upravljanje državom predstavljaju mnogo jednostavnijim nego što zapravo jest te im govore, ako dovedete nas na vlast, mi ćemo ispuniti baš svaki vaš zahtjev.
Zato nimalo ne čudi što je Žute prsluke podržala i Marine Le Pen, da su im podršku dali i iz susjednih zemalja, poput Italije, čiji se vicepremijer Luigi Di Maio, koji dolazi iz antiestablišmentske stranke Pet zvijezda, čak i susreo s nekim od njihovih predstavnika. U zemlji u kojoj je nezaposlenost dvoznamenkasta i čiji javni dug iznosi oko 130 posto BDP-a, a građani već dva desetljeća svjedoče vrlo sporom rastu, nije čudno da su na izborima pobijedile stranke koje tvrde da se svi problemi mogu riješiti bez ikakvih kompromisa ili ustupaka.
Desna Liga i krajnje lijeva stranka Pet zvijezda, koje ne povezuje gotovo ništa osim skepse prema eliti, tako su u svoj koalicijski program uključile uvođenje stope poreza na dohodak od 15 i 20 posto, što je manje nego što su Talijani plaćali kada su populisti skovali svoj program (23 i 43 posto), dohodak za siromašne te raniji odlazak u mirovinu. Sada je Italija, s populistima na vlasti, u recesiji.
“Prije se znalo tko je što”
– Danas postoji zbrka u političkim arenama u zapadnom svijetu. Prije se znalo što su konzervativizam, liberalizam i socijalizam te što zastupaju. Populisti pak pokušavaju biti i jedno i drugo i treće. Istovremeno su zagovornici jeftine administracije i pozitivnog poduzetničkog okruženja, s jedne strane, te snažne socijalne države s druge. Ne možete imati švedski socijalni model i neoliberalni model oporezivanja – slikovit je Gjenero.
I dok postoje poneki svjetski primjeri populista koji se manje služe retoričkim ekonomskim protekcionizmom, bilo zato jer su poput brazilskog predsjednika Jaira Bolsonara shvatili da su im javne financije potpuno neodržive, ili su pak kao Izraelac Benjamin Netanyahu prepoznali blagodati jeftine države za gospodarski rast, najpoznatiji svjetski lider koji jaše na populističkom valu, američki predsjednik Donald Trump, ipak biračima nudi što god žele čuti.
On je u predizbornoj kampanji zagovarao snižavanje poreza, što je poreznom reformom 2017. zaista i napravio, ali i zadržavanje javnih usluga, poput zdravstvenog osiguranja na istoj razini, uz istodobno podizanje carina na uvozne proizvode, sve misleći da se poslovno okruženje neće pogoršati. Trump je zbog toga zanemario javni dug koji ostaje na visokih 105 posto BDP-a, unatoč vrlo solidnom gospodarskom rastu kada ga je znatno lakše smanjiti.
I tvrdi brexitovci u Velikoj Britaniji smatraju da će lakim rješenjima, nasuprot kompromisa koje vlast mora postići ako želi izbjeći kaotičan izlazak, moći biračima ponuditi i niže poreze i bolje javne usluge. Na tom tragu treba gledati njihov prijedlog da vlast ukine sve carine nakon što izađe iz EU. Jednostavno rješenje na kompleksan problem, kažu kritičari.
Dolazak populista na vlast tako ih suočava s realnošću, ali im daje alat da javnim financijama, povećanjem javnog duga i inflacijom namire sva obećanja koja daju onima koji glasaju za njih.
– Birači jednostavno moraju shvatiti da perpetuum mobile nije moguć – zaključio je Davor Gjenero.
Macron diktator koji na vlastiti narod šalje vojsku. Rotšildov bankar i sluga. Prosvjedi u Francuskoj traju već 22 tjedna zaredom. I na javnim medijima se može svaki tjedan vidjeti kako stotine tisuća ljudi uporno traže Macronovu oatavku. Broj protestanata se ne smanjuje, a od Macrona potplaćene ankete pokazuju lažne rezultate.