Ima jedna šala koja kruži među dopisnicima u Bruxellesu. Vodič za premijere s uputstvima kako napisati esej ili poslanicu građanima Europe o svojoj viziji budućnosti EU. Prvo, kreni s pet paragrafa ružičaste proze o čudesnim postignućima Europe. Drugo, dodaj ista ona tri politička zahtjeva koje je tvoja država uporno isticala proteklih deset godina. I tvoja vizija Europe je spremna. Kiosci u plamenu, kuloari i društvene mreže bruje...
Možda je malo ciničan, ali poanta vica nije promašena. Da, istina je da se u Europi nešto kuha, da se otvaraju rasprave o viziji novog razvoja EU, da je lijepo čitati pametan i inspirativan autorski članak francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, koji je objavljen u odabranim dnevnim novinama u svih 28 država članica EU istovremeno (a u Hrvatskoj, naravno, u Večernjem listu). Istina je da ta rasprava može dobiti zamah kakav dosad nije bio zabilježen u povijesti projekta europskih integracija.
Ali, s druge strane, istina je također da se ta rasprava može pretvoriti u ponavljanje starih stvari, samo upakiranih u novi celofan. I da se sve može samo nastaviti vrtjeti u krug, umjesto u smjeru stvarnih pomaka. Tek treba vidjeti hoće li se dogoditi ovo prvo ili ovo drugo. Zamah ili zastoj. Sudeći po prvoj ozbiljnoj reakciji na Macronovo pismo, eseju koji je za njemački Welt am Sonntag napisala nova predsjednica vladajuće stranke CDU (i stoga, osoba koja u niskom startu čeka šansu da postane nova njemačka kancelarka) Annegret Kramp-Karrenbauer, zamah je još na dugom štapu.
Macronov esej na 23 službena jezika EU odiše velikim idejama koje ne idu samo za reformiranjem Unije, nego još hrabrije - za sazivanjem konferencije koja će udariti sasvim nove temeljne stupove Europske unije. Gđa Kramp-Karrenbauer, poznatija u medijima i kao AKK, u svom eseju na 6 jezika drži se, pak, tipičnog njemačkog realpolitik-pristupa i pragmatizma. Jedine velike ideje koje iznosi zapravo imaju suprotan učinak od nalaženja zajedničkog jezika s Francuzima: ideja ukidanja Strasbourga kao paralelnog sjedišta Europskog parlamenta ima smisla, ali nije se još rodio francuski političar koji bi na to pristao. Jednako kao ni na ideju da Francuska podijeli svoje mjesto stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a s Nijemcima, koji to mjesto nemaju, a rado bi sjedili bliže tom “oltaru”. Najeksplicitnije odbacivanje Macronove vizije Europe izvire iz ove rečenice u eseju gospođe AKK: “Europski centralizam, europsko državotvorstvo, komunitarizacija dugova, europeizacija socijalnih sustava i (europska, op.a.) minimalna plaća bili bi pogrešan pristup”.
Macron želi do kraja godine organizirati Konferenciju za Europu, koja bi vjerojatno završila promjenom temeljnog ugovora EU, možda i novim pokušajem europskog ustava. AKK uzvraća da nema te verzije europske superdržave koja može parirati suverenim državama koje surađuju u zajednici. “Rad europskih institucija ne može prisvajati nekakvu moralnu nadmoć nad udruženim naporom nacionalnih vlada”, kaže AKK. To je realnost, koju smo i mi na ovom mjestu često ponavljali: EU je bila i ostat će zajednica suverenih država. Teško da će ikad postati nešto poput SAD-a, nekakve Sjedinjene Europske Države.
Ta realnost, opet, ne znači da treba ostaviti status quo. Ideji Europske unije potrebna je nova avangarda, potrebno joj je i razmišljanje kakvo utjelovljuje Macron. Ali, o konačnom smjeru djelovanja nakon razmišljanja i svih prikupljenih ideja o budućnosti Europe odlučuju sve države članice EU podjednako. I velike i male, jer sve su suverene i nema među njima nijedne koja će se ikad dragovoljno odreći principa ravnopravnosti. To, da nije rješenje u statusu quo, je nešto oko čega se slažu, bez obzira na druge razlike, i Macron i Kramp-Karrenbauer. I to je, predviđamo, točka konvergencije na kojoj će se ipak, na kraju dana, susresti francuska i njemačka promišljanja. Na kraju dana ili, bolje rečeno, nakon europskih izbora: jer, i ovi eseji pišu se s ciljem mobilizacije birača, a razlike u porukama nastaju i zbog toga što se Macron i AKK obraćaju različitim publikama birača, pa pišu svojima što njihovi žele čuti, i pritom paze da ne nagaze nepotrebno na kakvu političku minu.
Hrvatska u tom velikom pretumbavanju Europske unije mora igrati pametno, uvijek gledajući svoj nacionalni i širi europski interes. Treba braniti princip ravnopravnosti država članica. Najveća opasnost za Hrvatsku, a to se vidi i iz eseja AKK, je u tome da se granice Schengengena počnu u praksi sve više tretirati kao da su vanjske granice EU; i da se to dogodi prije nego Hrvatska uspije ući u schengensku zonu.
