Gauz: Mi Afrikanci imamo dva operativna sustava, mi smo ljudi budućnosti

Armand Patrick Gbaka-Brédé, poznatiji pod umjetničkim imenom Gauz, bio je migrant, ali njega migracija nije odredila. Rođen je u Obali Bjelokosti 1971., naučio francuski, engleski, španjolski i njemački. Čitao iste knjige, gledao iste filmove, slušao istu glazbu kao Europljani, naučio europsku povijest od prethistorije do modernih vremena… “Mi Afrikanci imamo dva operativna sustava. Mi smo ljudi sutrašnjice, superljudi!”, govori strastveno i izvan svake uobičajene sheme o migraciji, postkolonijalizmu, Europi, političkoj ljevici i drugim aktualnim temama omogućujući europskom sugovorniku da iskorači iz svoje uske bijele perspektive i sagleda svijet na sasvim novi način.

Njegov roman Čovjek-stup, u kojem bespoštedno analizira francusko društvo, pariški časopis za kulturu Lire proglasio je najboljim prvim romanom na francuskom jeziku. Na hrvatskom jeziku, u prijevodu Nataše Medved, nedavno ga je objavio Sandorf, nadahnuto šireći domaće izdavačke obzore u područje afričke kulture. Intervju smo napravili dopisujući se, dok je Gauz, kojemu je pisanje tek jedna od umjetničkih vokacija, poslovno letio u Japan iz rodnog Abidjana kamo se vratio iz Pariza.

Čovjek-stup u vašem istoimenom romanu zaštitar je u Francuskoj, koji promatra što se događa oko njega s dna društvene ljestvice. Kakvu Francusku on vidi?

Čovjek-stup promatra “potrošačku Francusku”. Ta je zemlja brat blizanac svih zapadnih zemalja. Tako čovjek-stup postaje promatrač modernog društva. Tijekom kolonizacije Europljani su slali etnologe da proučavaju Afrikance kao da su vrste mrava ili leptira. Čovjek-stup radi isto u obrnutom smjeru. On je neka vrsta “obrnutog etnologa”.

Bili ste ilegalni imigrant u Parizu. Kako ste došli u Francusku? Kako ste živjeli tamo?

U Francusku sam došao avionom. Nisam prepješačio Saharu i preplivao Mediteransko more. Više od 90 posto migranata iz Afrike u Francusku doputuje avionom... Oni imaju turističku, studentsku ili poslovnu vizu. Kad im viza istekne ili se ne može produljiti, oni postaju ilegalci. To se dogodilo i meni. Studirao sam biokemiju na sveučilištu Paris 7 i radio kao zaštitar kako bih imao od čega živjeti. Bilo mi je lako dobiti takav posao jer sam crn i snažan. Kao zaštitare u Francuskoj zapošljavaju “samo crnce”... Ne dopuštaju crne doktore, crne glumce... ali žele crne zaštitare... temeljni rasizam.

Je li Europa zbilja obećana zemlja za većinu imigranata?

Planet Zemlja je usamljena obećana zemlja cijelom čovječanstvu. Tijekom stoljeća, Europljani su prihvatili ovu filozofiju i proširili je (poput virusa) svijetom, redefinirajući granice prema mjeri svoje pohlepe. Zemlje koje su osvojili bile su njihov eldorado... Danas, Europa je mali komad teritorija stabiliziran uz pomoć snažnih vojski, nekih vrlo brutalnih ratova u prošlosti i financijske moći. Dio te stabilnosti ono je što traže migranti, ne obećanu zemlju. Ne postoji europska obećana zemlja.

Zaštitar u vašem romanu ima diplomu, ali radi dosadan i slabo plaćen posao. Je li to zato što je imigrant ili je to puno širi fenomen?

Taj je fenomen širi. Sve je više i više prekvalificiranih ljudi na lošim poslovima. To je kao da Rolls Royce pretvorite u dostavno vozilo. Kakvo rasipanje talenata!

Ako govorimo u globalnim relacijama, jesu li neke europske zemlje poput Francuske još uvijek kolonijalne ili postkolonijalne supersile u Africi?

Prva stvar koju vidite kad izlazite s aerodroma u Abidjanu (bivši glavni grad Obale Bjelokosti, op. a.) veliki je francuski vojni kamp. Tisuće istreniranih i prenaoružanih francuskih vojnika živi tamo u zoni u koju ne smiju Bjelokošćani. Nakon više od 58 godina neovisnosti, mi još uvijek koristimo CFA franak. CFA znači francuske kolonije u Africi! Čak i u Francuskoj nema više franka, svi koriste euro. Vojska i novac čine suverenitet ili neovisnu naciju... Francuska je uvijek kolonijalna sila! Afričke nacije u kojima se govori engleski u istoj su situaciji (bez obzira na to kako se žele prikazati). Kod njih britanska prisutnost nije očita, ali je podmukla.

Zašto ljudi danas migriraju? Jesu li politička zbivanja glavni razlog migracija ili su ljudi u potrazi za boljim životom?

Da ljudi migriraju zbog ratova, Sudan, Sirija ili Somalija bili bi potpuno prazne zemlje. Da ljudi migriraju zbog gladi, ne biste danas više nikoga našli u Etiopiji. Da ljudi migriraju zbog politike, SAD bi izgubio polovicu stanovnika otkad je Trump osvojio vlast... Ljudi migriraju jer je u ljudskom DNK zapisano da čovjek uvijek ide dalje, do horizonta, i otkriva gdje sunce spava! Tako je, iz svoje afričke kolijevke, Homo sapiens osvojio mongolske stepe, tibetske planine, hladni led Sjevernog pola, saharsku pustinju, prašume Amazonije ili tasmanijski otok... Onaj tko danas primi migrante ima ljudsku dužnost pružiti im dobrodošlicu. Jer, svi smo mi migranti.

Kakva je politička situacija u Obali Bjelokosti? Koji je glavni problem u vašoj domovini? Kako se živi tamo?

Obalu Bjelokosti vode političari koje su instalirale francuske bombe i strojnice 2011. godine. Ti su političari primijenili program svojih gospodara i – nema opozicije. Korupcija je na nikad ranije dosegnutoj razini. Zatvori su puni aktivista, političkih oponenata i građana zatvorenih samo zbog svojih političkih stavova. To je politički portret Obale Bjelokosti.

Ali to neće trajati zauvijek?

Ja živim tamo zamišljajući, pripremajući sljedeći korak. Kad ljudi budu slobodni, trebat će obrazovanje i ja ću stajati tamo spreman kao moj Čovjek-stup. Obrazovanje je ključ za izvlačenje iz magle nerazvijenosti. Mi imamo povijesnu dužnost ne prepustiti zemlju gluposti i pohlepi.

Što se dogodilo Africi, zašto se Crni kontinent ne može izvući iz teškoća? Je li kolonijalizam nanio nepopravljivu šteti Africi?

Svako društvo na svijetu jednom je bilo osvojeno ili kolonizirano i duboko transformirano zbog toga. To nije dobra ili loša stvar, to je naprosto povijesna činjenica. Pitanje je kako se oduprijeti i naći izlaz. Kad se gusjenica želi pretvoriti u leptira, ona mora slomiti čahuru. To zahtijeva “kratko” vrijeme nasilja, ali nakon toga pojavljuje se prekrasan leptir...

Možete li opisati i objasniti građanski rat u Obali Bjelokosti koji je trajao 11 godina? Koje su njegove posljedice?

Zbog svoje političke ambicije, neki su bjelokošćanski političari zlorabili etničku retoriku i zavarali dio ljudi. Trenirani i financirani od Francuza, koji nisu željeli socijalističkog predsjednika Laurenta Gbagbu, planirali su puč 19. rujna 2002. godine. Pobunjenici nisu uspjeli preuzeti Abidjan, ali puč je ipak napola uspio jer je intervenirala francuska vojska i zemlja je podijeljena na sjeverni i južni dio, sjever je u rukama pobunjenika. U prosincu 2010. godine Laurent Gbagbo pobijedio je na izborima koje je nadzirao UN i proglašen je predsjednikom na nacionalnom vrhovnom sudu. Pobunjenička strana koju je predvodio Quattara nije prihvatila rezultate i, pomognuta od francuske vojske i mirovnih snaga UN-a (!), inicirala je rat protiv regularnih nacionalnih snaga.

Rat je završio nakon uhićenja Gbagboa?

Da, rat je završio kad su francuske specijalne jedinice uhitile Gbagboa nakon što su pet dana bombardirale njegov dom. Zatim su ga optužili za “ratni zločin i zločin protiv čovječnosti”. Laurent Gbagbo poslan je na Međunarodni kazneni sud u Haag. Nakon sedam godina pritvora svi su shvatili da su optužbe protiv njega smiješne i nestvarne.

U jednom intervjuu usporedili ste građanski rat u svojoj domovini s ratom u bivšoj Jugoslaviji?

Etnička podjela u zemlji koju ujedinjuje veliki vođa i raspad nakon vođine smrti, strana intervencija i masivna uključenost mirovnih snaga, međunarodna zajednica koja odlučuje tko je anđeo i tko je vrag, mir nametnut masivnim bombardiranjem stranih snaga, vođe kojima je suđeno u Haagu… ne mislite li da postoji cijeli niz sličnosti?

Zašto ste se odlučili vratiti iz Francuske u Obalu Bjelokosti?

Vratio sam se kako bih svojoj zemlji dao obrazovanje koje sam dobio od nje. Kao intelektualcu, dužnost mi je ne ostaviti ljude u rukama nemudrih i glupih!

Bili ste zaštitar u parfumeriji, dadilja, glavni urednik ekonomskog časopisa, redatelj kratkih filmova, zaposlenik telefonske službe za korisnike, modni fotograf, zaštitar na koncertima i još mnogo toga. Po struci ste biokemijski inženjer. Što radite danas? Jeste li politički aktivni u Obali Bjelokosti?

Bavim se fotografijom, režiranjem u kazalištu, pisanjem, glazbom… moj je aktivizam u svemu što radim.

Kakvi su vaši politički stavovi? Smatrate li se ljevičarom i što politička ljevica danas uopće znači? Može li ona uopće donijeti promjenu?

Većina ljudi i nacionalnih vlada vjeruje u religiju čija je glavna dogma: slobodno tržište, slobodna ekonomska razmjena. Adam Smith njihov je bog, a burze su njihove crkve. Prema njima, dva posto ljudi može posjedovati 95 posto bogatstva svijeta. Oni kažu, “kapital” vlada. Biti ljevičar danas znači odbiti veliku laž Adamove obitelji  i razmišljati o tome kako pošteno i na održiv način podijeliti veliki kolač koji imamo. Čovječanstvo nikad nije bilo tako bogato i sposobno proizvesti dobra za svakoga. Mi možemo suzbiti glad u svijetu. Sposobni smo osigurati obrazovanje i znanje svakome svugdje. Ja vjerujem u to.

U jednom intervjuu spomenuli ste da ste vi i cijela vaša generacija superljudi. Što ste mislili pod time?

Kamo god da dođem u Europu, poznajem kulturu i mogu se prilagoditi načinu života koji tamo zateknem. Ali ja također poznajem kulturu svojih roditelja i baka i djedova, ritam svetih drevnih bubnjeva, vjerovanja duboke afričke prašume… Nijedan Europljanin nema pojma o tome. Mi Afrikanci imamo dva operativna sustava. Mi smo ljudi sutrašnjice, superljudi!

Više ste puta posjećivali Hrvatsku. Kakav je život u Hrvatskoj u usporedbi s Francuskom i Obalom Bjelokosti?

Svaki put kad dođem u Hrvatsku, osjećam se bliže ljudima nego u Francuskoj… Način života, kretanja, govora, razgovara sa strancima…. kod vas je nešto ljudskije što me kao Afrikanca povezuje s Hrvatskom. Nadam se da to nikad nećete izgubiti s tom “Europskom unijom”.

Radite li možda na novom romanu?

Pišem povijest djeteta iz Amsterdama rođenog u Africi. Ono opisuje postkolonijalni svijet, s puno nježnosti i zabavljajući se, u komunističkim terminima svojih marksističko-lenjinističkih roditelja… “Camarade Papa” je moj novi roman. Rendez-vous s francuskom verzijom bit će u rujnu… nadam se da će hrvatsko izdanje uslijediti ubrzo nakon toga.