Glembajevi 21. stoljeća narasli na valu “domoljubne” privatizacije koja je uništila hrvatsko društvo

U knjižarama se ovih dana pojavio književni prvijenac novinarke Dragane Radusinović Tafre “Tajkunova kći”. Nakladnik Beletra naslovnu je stranicu opremio i rečenicom “U ljubavi, ratu i ortačkom kapitalizmu sve je moguće”. Je li tim djelom jasnog i intrigantnog naslova hrvatska literarna scena dobila još jedan roman s ključem? I tko je, uostalom, ta tajkunova kći, u romanu opisana kao kći najbogatijeg balkanskog kapitalista čije je poslovno carstvo krahiralo nakon što je u Rusiji uzeo nepovoljan kredit s preskupim kamatama? I jesmo li tim štivom dobili neutralnu, blago erotiziranu fikciju ili publicističku knjigu novinarke itekako upućene u hrvatska gospodarska zbivanja tek usput umotanu u celofan tipičnog ljubavnog romana?

Hoće li hrvatski političari, ali i državni dužnosnici pročitati taj roman koji završava hollywoodskim sretnim krajem, dakako, ne zbog suzdržano opisanih scena seksa u kojima prelijepa tajkunova kći manipulira guvernerom Hrvatske narodne banke ili samim premijerom, nego zbog opasnog klinča politike i biznisa na hrvatski ili, ako hoćete, balkanski način. Jer u romanu se o tome radi, o hrvatskoj politici i hrvatskom biznisu. I zbog toga je ovaj roman važan. Dakle, ne zbog fatalne ljubavi mlade i promiskuitetne tajkunke Jelene Mogulić i mladog biznismena i pastuha Luke koji ima predivno tijelo i još bolju dušu, nego zbog mafijaških odnosa koje su uspostavili hrvatski političari i biznismeni koji zbog toga lako postaju žrtve stranih, puno bolje umreženih i organiziranih kriminalaca i korporacija. Dok pri tome manipuliraju demokracijom.

Naravno, “Tajkunova kći” je fikcija. I nije to prvo književno djelo koje se pozabavilo suvremenom Hrvatskom koja je u jednom trenutku postala talac samo jedne, najveće, privatne kompanije koja je gutala državne poticaje, a danas je promijenila ime, ali ne i karakter. Pisao je o tome vizionarski i Ante Tomić. A sada je post festum ‘točku na i’ stavila Dragana Radusinović Tafra. Mnogi će se vrlo lako prepoznati u njenoj knjizi koja ima dovoljno osobnih štikleca, ali i ozbiljnih društvenih tema pa lako može privući pozornost najšire publike, od dama koje redovito pohađaju frizerske salone do sudaca Ustavnog i Vrhovnog suda.

Zahvaljujući ljubavnom štihu romana Dragana Radusinović Tafra izbjegla je publicistički ton knjige. Analizirajući odnose u obitelji Mogulić (i igrajući se riječju mogul, kao i mnogim drugima) napisala je i roman o obiteljskom licemjerju i obiteljskim lažima u kojima žive mnoge obitelji. Neuhvatljivi i nevjerojatno bahati pater familias Mogulić, njegova osvetoljubiva i opasna supruga koja (doduše bezuspješno) krije veliku tajnu, Jelenin prevrtljivi i lakomisleni brat naviknut na trošenje nevjerojatne gomile novca i na pohlepnu i površnu suprugu koja mu je sinove rodila kao zalog za vlastito enormno blagostanje...

Tu su nekakvi Glembajevi iz 21. stoljeća čiji je jedini problem to što su potpuno realni i što zapravo odlučuju o našim sudbinama, mirovinama, blagdanima, prioritetima, plaćama, životima. A potpuno su nekompetentni i narasli na valu “domoljubne” privatizacije koja je uništila hrvatsko društvo stostruko više od “nametnutog” rata, a iza nje je ostao i popriličan broj ljudskih žrtava o kojima se u društvu, nažalost, ne govori. Hrvatsko društvo i hrvatsko gospodarstvo doživjelo je prekomjerno granatiranje u kojem su prednjačili Hrvati i to baš oni koji su bili dobro plaćeni da štite hrvatske javne interese.

“Tajkunova kći” je roman o njima. Roman o vremenu kada je polako propadalo poduzeće koje je postalo veće i moćnije od države, dok ga nisu poklopili surovi stranci u borbi za profitom i političkim utjecajem. Naravno da je autorica napisala da je svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima u ovom romanu slučajna, ali ipak je naglasila da je bila inspirirana našom okolinom. Koja je, sudeći prema ovom romanu, silno inspirativna, i to i u svjetskim razmjerima. Dobro došli u malu zemlju za veliku pljačku.