Donato Carrisi je Talijan, po struci pravnik i kriminalist, po zanimanju književnik, a upravo zbog romana “Šaptač” (Znanje, urednik Tomislav Zagoda, prijevod Morana Mazor, 129 kuna), prvijenca kojim je osvojio pet međunarodnih nagrada, mnogi ga uspoređuju sa Stiegom Larssonom. Ima za to mnogo razloga. “Šaptač” je punokrvni, tvrdokuhani krimić, priča o bespoštednoj potrazi za okrutnim ubojicom koji je policiji ostavio stravično svjedočanstvo svojih zločina: šest odrezanih ruku složenih u krug i zakopanih u šumi. Pet ruku pripada nestalim djevojčicama, što policijsku potragu čini nevjerojatno mučnom. No, čija je šesta ruka? Zašto nitko nije prijavio nestanak šeste djevojčice?
Te dvije glavne zagonetke stoje pred glavnim istražiteljima, koji iz stranice u stranicu romana pokušavaju dobiti bitku s vremenom, kojeg je sve manje. Ubrzo shvaćaju da je šesta djevojčica živa, da je monstruozni ubojica održava na životu teško ozlijeđenu i amputirane ruke kako bi time držao na uzdi njezine roditelje. Zbog tako osmišljene radnje, nadmudrivanje policije sa zločincem, okrutna igra mačke i miša, na trenutke postaje previše mučno čak i za čitanje, tim više što ta djevojčica u knjizi ima svoj glas, poglavlja napisana u prvom licu.
No, ovdje to nije okrutnost zbog pukog efekta kako čitateljima slediti krv u žilama. Carrisi zapravo kroz cijeli roman istražuje ono što ga doista zanima – ljudsku prirodu. Pita nas što bismo sve učinili da zaštitimo vlastito dijete, na što smo spremni da ono ostane živo, ali istodobno propituje i duševnu labilnost. Zanima ga tko su ljudi koje (vješti šaptač) može navesti da počine zločin, ali i ono još važnije: postoji li u životu svakog ljudskog bića trenutak sloma u kojem, izložen najnemilosrdnijem manipulatoru, može postati baš takav čovjek i gdje je ta točka sloma u svakome od nas.
Nema točke sloma nego trenutak istine, ne vizualne ili verbalne istine nego nešto neobjašnjivo s čim običan građanin nije osposobljen suočiti se, a tiče se samih temelja našeg postojanja i bitka.