Gospar Držić još jednom posrbljen, zbog mora i Dubrovnika

Na istoku ništa novo. Matica srpska iz Novog Sada objavila je knjigu drama Marina Držića na ćirilici u ediciji Deset vekova srpske književnosti. “Cijeli Držić konačno na ćirilici”, pišu slavodobitno mediji u Srbiji. Već prije u istoj su biblioteci objavljena i djela Ivana Gundulića (primjerice njegov “Osman” i “Suze sina razmetnoga”). A sada je, u jedanaestom kolu, došao red i na Držića.

Držićevu knjigu uredila je srpska akademkinja Zlata Bojović, a glavni urednik čitavog projekta je također srpski akademik Miro Vuksanović. Zanimljivo, u jedanaestom kolu ovog srpskog izdavačkog projekta objavljena je i knjiga Matije Bećkovića, još jednog, mora se priznati, viđenijeg srpskog akademika i lirika. Autora one čuvene i obećavajuće pjesme “Ćeraćemo se još”, jedne originalne balkanske mantre proizašle iz najbolje guslarske tradicije. Tako je Držić, eto, ni kriv ni dužan, stoljećima nakon smrti, stavljen u potpuno čudan i neprimjeren kontekst.

Kontekst koji doista nije zavrijedio. U ediciju koja slavi srpski jezik i srpske pisce i hvali se s deset stoljeća srpske književnosti. A tko će Držića obraniti? Sam se ne može. Već dugo ga nema, baš kao ni njegovih nasljednika. Djelo mu je svima na raspolaganju. I onima koji imaju dobre namjere i onima koji su zlonamjerni. A autorska prava odavno su istekla. Naravno, nije tu možda niti najbitniji Marin Držić, taj sjajni dubrovački pisac, dramatičar europskog ranga, orguljaš i glumac, buntovnik i katolički klerik loše sreće, ali zato velikog talenta. Možda je upornim autorima Držićeva posrbljivanja ipak pravi cilj Dubrovnik i njegova neumrla republika. Atraktivni jug Hrvatske. I toplo more s razvedenom obalom.

Možda im je ta dubrovačka jedinstvena kamena utvrda doista važnija od nekog tamo “Dunda Maroja” ili “Skupa”. Od “Tirene” i “Grižule”. Od “Pjerina” i “Novele od Stanca”. Ili nekog djela koje ćemo tek pronaći u arhivima... Možda gospodi iz Matice srpske i Srpske akademije nauka i umetnosti gospar Držić “gusta” zbog njegove nesporne političke težine. I možda se tu uopće ne radi ni o kakvoj književnosti, ma koliko velika ona bila, nego o običnom prostačkom profitu i to onom najunosnijem. Geopolitičkom i teritorijalnom.