Groblje barčica na Lampedusi treba postati spomenik tragačima za izgubljenom budućnošću

Ako svakoga dana jedete hrane u kalorijskoj vrijednosti od 2800 kalorija, vjerojatno ćete se udebljati. Taj podatak zanimljiv je zato što se po svakom od 7,3 milijarde stanovnika ovoga planeta dnevno proizvede hrane u toj kalorijskoj vrijednosti. Neupućeni izvanzemaljac koji se bavi statistikom iz ovoga bi mogao zaključiti da se na Zemlji svi dobro hrane i imaju i previše hrane na tanjurima. No istina je sasvim drukčija – na globalnoj razini pothranjeno je gotovo osam milijardi ljudi, a najgore je u Africi gdje je u prosjeku pothranjeno više od 20 posto stanovništva. Ni Azija ne zaostaje – na tom kontinentu žive dvije trećine gladnih stanovnika Zemlje. Upravo ta dva kontinenta glavni su generatori ilegalnih imigranata, a glad je jedan od bitnih faktora kada netko donosi odluku da stavi sve na kocku, da krene u nepoznato, u veliku neizvjesnost, da prođe Scilu i Haribdu kako bi sebi i svojoj obitelji svakog dana na stol mogao staviti lonac koji život znači. Za te ljude naše pučke kuhinje izgledale bi poput najluksuznijeg restorana s pet zvjezdica. To je nešto zbog čega se isplati žrtvovati sve i ukrcati se na nekakvu bijednu barčicu s još sedamsto ljudi koji imaju taj isti cilj...

U 2014. godini u zonama najžešćih ratnih sukoba broj mrtvih, u odnosu na godinu prije, narastao je gotovo 30 posto. U Siriji, najvećoj i najopasnijoj ratnoj zoni na svijetu, život je izgubilo najmanje 76 tisuća ljudi, od početka sukoba raseljeno je 11 milijuna. Naišla sam na šokantne fotografije ljudi koji u toj zemlji žive u špiljama i u podzemnim građevinama koje su sami iskopali. Asocijacija je bila trenutačna – u ne tako udaljenoj Kapadokiji ljudi su tisućama godina kopali podzemne gradove jer su samo u njima mogli preživjeti nalete kojekakvih vojski. Skladišta su uvijek bila puna pa se bez izlaska na danje svjetlo moglo preživjeti i po pet godina. Ovi suvremeni kopači podzemnih gradova očito su se sjetili svojih predaka koji kao da su im u gene usadili informacije o tome kako preživjeti.

Prema nekim procjenama, oko 350 milijuna ljudi na Zemlji živi u zonama aktivnih ratnih sukoba. Kako se to otprilike podudara s brojem stanovnika koji žive u Sjevernoj Americi (SAD i Kanada), ispada da u olovnoj sjeni rata i smrti koja s njime dolazi živi jedan cijeli kontinent. No opet je najgore u Africi koja je gotovo cijela, osim njenog najjužnijeg dijela, zahvaćena nekakvom vrstom rata ili oružanog sukoba. Nesretnicima iz pećine u Siriji ili nekome čije je cijelo selo masakrirao Boko Haram, komadić neba s kojeg ne padaju granate i komadić zemlje na kojoj nema fanatiziranih ubojica vrijedan je totalnog rizika. Mir, skroman krov nad glavom, škola za djecu i liječnik kada liječenja zatreba cilj su zbog kojeg se isplati ukrcati na nekakvu bijednu barčicu s još sedamsto ljudi koji imaju taj isti cilj...

Na istoj toj barčici našli su se i oni koji ne žele umrijeti od ebole, tuberkuloze, malarije, side, dječjih bolesti i infektivnih proljeva... U takozvanim zemljama u razvoju čak 65 posto umrlih skončalo je od zaraznih bolesti ili zadobivenih ozljeda, dok u razvijenom svijetu oko 23 posto umire od zaraznih bolesti i ozljeda. Ozljede kod nerazvijenih uglavnom su posljedica rata, a u razvijenom svijetu posljedica prometnih nesreća i pokušaja samoubojstava. Od deset vodećih uzroka smrti u nerazvijenom svijetu, čak osam njih odnosi se na zarazne bolesti, a u razvijenom samo jedan. Stoga je ideja da postoji neko mjesto gdje im djeca neće u mukama skončati od proljeva dovoljan motiv za ukrcaj.

To su ljudi koji bježe od rata, gladi, bolesti i smrti, zapravo od ona četiri strašna biblijska jahača apokalipse, oni su hrabri i odvažni ljudi koji su usprkos svemu krenuli u potragu za oduzetom i izgubljenom budućnošću. Zato bi groblje barčica na Lampedusi trebalo zaštititi kao neprocjenjivu baštinu ljudskog roda, spomenik onima koji su usprkos svemu odbacili pomisao da izgubljenu budućnost više nikada neće moći pronaći.

Po uzoru na onu sit gladnom ne vjeruje, mi te ljude smatramo uljezima od kojih se treba obraniti, iako su upravo zapadne demokracije jedan od najvećih krivaca za njihovu nesreću. Možda nam upravo oni mogu donijeti dozu hrabrosti, optimizma i životne radosti koju smo izgubili i za kojom bezuspješno tragamo.