HDZ-ova i SDP-ova tradicija brutalno je kršenje tradicije

Subota 18. siječnja
Predsjedanje – slatkiš iz Bruxellesa za Hrvate

“Najviše će mi nedostajati Juncker. Istinski vjeruje u Europsku uniju. A i mogao je popiti više od mene”. No mnogima će najviše nedostajati autor tih rečenica, britanski euroskeptik i najgorljiviji zagovornik Brexita Nigel Farage, jer ga više neće biti u Europskom parlamentu. Pogotovo će nedostajati Hrvatima koji ne ljube Europsku uniju. Često nas je spominjao i opominjao zbog odanosti Bruxellesu, a učinio je to još jednom, u povodu hrvatskog predsjedanja Vijećem EU: “Idućih šest mjeseci ćete jesti fine večere, otvoriti nekoliko boca dobrog vina i tu i tamo presjeći koju vrpcu prilikom otvaranja nove zgrade u Bruxellesu... Nemojte se zavaravati. Predsjedanje je oblik dječje igre. Europska unija vam je dala slatkiš da se njime igrate idućih mjeseci kako biste bili sretni. Međutim, od toga Hrvatska na kraju neće imati nikakvu korist”. Baš nema obzira prema hrvatskoj vlasti, njezino povijesno predsjedanje Vijećem EU, svečani koncert i druge spektakle u čast tog “velikog događaja” ponizio je do slatkiša za djecu, do metafore koja vrijedi za sve vrijeme poslije Tuđmana u kojem su za taj slatkiš rasprodana golema nacionalna bogatstva i Bruxellesu žrtvovan hrvatski politički suverenitet.

Nedjelja 19. siječnja
Domoljubne pjesme za domoljubne rukometaše

U trijumfima hrvatskih rukometaša ima jedna pojedinost koja uz sjajne uspjehe također veseli. Nogometaši su poslije svjetskog srebra pjevali Thompsonove pjesme i družili se s pjevačem, a rukometaši su malo drukčiji i raznolikiji – prije su slavili pjesmama Mladena Grdovića, a sada slave pjesmom “Poljubi zemlju” Miše Kovača. Pokazuju tako da je glazbeno domoljublje široko, kao što su brojni i sportaši koji njime ozvučuju svoje uspjehe. Sprega domoljubnih pjesama i sporta, pogotovo u izvedbama navijača, naslijeđena je i iz bivše države, kad su se “sumnjive” pjesme pjevale na trgovima prije nogometnih utakmica i na samim utakmicama, pogotovo kad bi Dinamo i Hajduk igrali protiv beogradskih klubova. Komunistička je vlast bila posebno narogušena na te “nacionalističke pojave”, a ni lijeve vlasti i pogotovo ljevičarski mediji u samostalnoj Hrvatskoj nisu bili u dobru s domoljubljem koje je pratilo uspjehe hrvatskih sportaša. Sjećamo se kako su se ljevičari sprdali kad je Tuđman primio “još blatnjave” brončane nogometaše, a srditi su bili i kad se srebro s Rusijom slavilo uz Thompsona. Sada za rukometaše Mišo pjeva: “Poljubi zemlju po kojoj hodaš..., ostani tu, tu je tvoja mati”. Mati Hrvatska.

Ponedjeljak 20. siječnja
Ilegalni migranti – silovanja o kojima se šuti

Dok se premijer Plenković u Europskom parlamentu i drugdje hrva s pojedincima koji Hrvatsku optužuju zbog “nasilja i zlostavljanja hrvatske policije nad ilegalnim migrantima na granici s BiH”, u medijima čitamo statistiku talijanske policije po kojoj “42 posto silovanja u državi počine imigranti”. U optužbama zbog “nasilja” nad migrantima i u nas i u Europi oni su nevinašca, anđeli koji dolepršaju na krilima straha od rata, pa bi podatak iz Italije trebao biti šokantan. No on to više nije, nema dana bez vijesti o groznim silovanjima i nasilju migranata nad ženama u Europi, pogotovo u Njemačkoj. Silovanja (a i drugog migrantskog kriminala) ima i u Hrvatskoj. Istina, riječ je o postotku desetak puta manjem nego u Italiji. Ali o tim silovanjima neke lijeve udruge i mediji koji također optužuju hrvatsku policiju uglavnom šute, a šute i neki katolički svećenici koji se nastoje prikazati kao zaštitnici migranata i kršćanski dobročinitelji. Naravno, svako ljudsko biće zaslužuje da se prema njemu ljudski postupa, ali i svaka država postoji i zato da štiti sebe i svoje građane, pa je Plenkovićevo odlučno protivljenje hotspotu u Hrvatskoj rijedak primjer njegove zaštite nacionalnih interesa u EU.

Utorak 21. siječnja
SDP samo čeka i redovito dočeka darove HDZ-a

Bernardić će biti premijer – tvrde njegovi najbliži suradnici, a mediji mu već sastavljaju vladu. Da je tko prije godinu i pol, kad mu je oporba u stranci bila najžešća, takvo što rekao za predsjednika SDP-a, malo tko bi mu povjerovao, a s nevjericom bi u to vrijeme bila popraćena i prognoza da bi Zoran Milanović mogao biti predsjednik države. No s vremenom su se dvije slabosti, Milanović i SDP, počele podupirati, pa su zadobile moć. Kad je urota protiv Bernardića u SDP-u bila na vrhuncu, HDZ je Istanbulska konvencija već bila rascijepila, a taj rascjep bila su vrata za Miroslava Škoru koji je pak kroz njih proveo Milanovića do Pantovčaka a mogao bi i Bernardića do Banskih dvora. Tako su se i Milanović i SDP i Bernardić zahvaljujući politici Andreja Plenkovića iz ponora uzdigli zasad do jednog trona a drugi uvelike planiraju. Za svaku vlast koju su poslije Tuđmanove smrti SDP ili njegov kandidat osvojili nije zaslužna ta stranka nego, redom, Budiša 2000. godine, Sanader 2011., te Plenković i Škoro 2020. – možda i dva puta. Pitanje je, dakle, tko poslije Tuđmana upravlja hrvatskom desnicom?

Srijeda 22. siječnja
Blagdani, institucije – za stotinjak godina

U Hrvatskoj se i slabo poštuje tradicija i teško stvara. Dokaz je i to što se inauguracija predsjednika države s Markova trga premješta u Predsjedničke dvore. HDZ je imao svoje državne blagdane, pa su vlast uzeli Račan i Budiša te su uveli svoje. Prema najavama, HDZ bi opet mogao vratiti svoje. Račanova vlast je također ukinula Županijski dom Hrvatskog sabora, promijenila naziv hrvatskog parlamenta iz kojeg je izbacila pridjev “državni”. Kad je uklanjan naziv Trg maršala Tita, predsjednik SDP-a Davor Bernardić, rasrđen, najavo je da će se taj naziv vratiti kad se njegova stranka vrati na vlast. Tako možemo očekivati da se za stotinjak godina ustale nazivi velikih trgova i institucija te državni blagdani. Ukinut će se, po svoj prilici, još jedna tradicija, više neće biti kune koju će zamijeniti euro, a tako će biti izbrisan jedan od rijetkih preostalih znakova i stupova hrvatske suverenosti. A pri tome je odnos prema narodu pun prezira, cinizma i nepoštovanja, što se jasno vidi i iz izjava iz Banskih dvora da referendum o kuni nije potreban, jer smo se za EU i za euro na referendumu već opredijelili. Glasovima manje od trećine svih birača, za ulazak u EU glasalo ih je oko 28 posto.

Četvrtak 23. siječnja
Razorna politika koja uništava gospodarstvo

Sir Suma Chakrabarti, britanski Indijac, osam je godina na čelu Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD), pa zna što je bankarstvo. Kaže kako je bankarski sektor u Hrvatskoj prekonzervativan, “vrlo je likvidan, krcat novcem, ali taj novac ne posuđuje”, te se na to “danas treba fokusirati”. Fokusirala se Hrvatska na banke odavno, prvo ih je sanirala s oko 87 milijardi kuna hrvatskih poreznih obveznika, a onda ih prodala za 15-ak puta manje novca, za oko šest milijardi. Potom su stranci građanima i tvrtkama nametnuli kamate na zajmove dvostruko, trostruko pa i četverostruko veće nego u svojim matičnim zemljama s izlikom da je Hrvatska rizična, a u njoj su rizični i oni koji traže kredite. Kamate na oročenu štednju smanjile su na ponižavajući minimum, pa štediše novac više i ne oročuju. Po profiterskim kriterijima daju kredite jednima, a uskraćuju drugima, uvele su plaćanje svake usluge i kao financijski okupatori Hrvatske okupatorski se i ponašaju. Takvi, imaju potporu Hrvatske narodne banke koja – kaže sveučilišni profesor ekonomije Ivan Lovrinović – “razornom politikom kamata i tečaja sustavno uništava gospodarstvo i građane”. Kako kaže Slavko Kulić – HNB ni hrvatska ni narodna.

Petak 24. siječnja
Škoro ni lijevo ni desno, a može i bez Boga

Miroslav Škoro nastavlja u svom stilu pjevušeći – ne dirajte mi vlast, jer ja ću je osvojiti. Prije predsjedničkih izbora već se vidio na Pantovčaku, govorio je da drugi krug i neće biti potreban, a sad je malo manje siguran u trijumf pa kaže: “Dobijemo li 76 mandata, ni o kakvoj suradnji ni sa kim neću razgovarati.” Naravno, i dalje na svojim širokim plećima želi ponijeti sudbinu naroda i države, a ima i novost koja se Crkvi i mnogim biračima neće svidjeti. Pozivajući se na “zdrav razum” u kojem “nema ni lijevog ni desnog” pita se zar je “pritom važno idu li neki među nama u crkvu ili ne?” Ali ako je tako desnicu i Boga isključio ili relativizirao kao svjetonazorsku identifikaciju, ostao je jedan apsolut – Miroslav Škoro. Kako nema dovoljno vremena za stvaranje novog političkog brenda, najbolje je da “ostanemo pokret” koji će na izbore izaći “pod mojim zaštitnim znakom”. Sretna nam je politička budućnost, dakle, opet zajamčena, i opet ćemo vidjeti kako Škoro, kao i na predsjedničkim izborima, od svoga biračkog naroda dobiva premalo glasova, kako gubi i kako se gubi u poplavi svojih ambicija kao što se gubi izlivena Drava tražeći se po Osijeku dok se ne vrati u svoje prirodno korito.