Zamislite ovakav „ludi“ govor u predstojećoj izbornoj kampanji: „Mi se zalažemo za takvu gospodarsku strategiju koja će dovesti do toga da što god trošimo ili investiramo dolazi iz uvoza! Nijedan proizvod na domaćim policama neće biti hrvatska roba, sva će biti uvoznog porijekla“. Ili, ovakav govor: „Povećat ćemo proizvodnju, zaposlenost i životni standard ubrzanjem rasta uvoza. U uvozu je naša razvojna šansa“! Ili još gore: „Naš gospodarski program sadrži mjere kojima ćemo u idućim godinama postići cilj da nam uvoz bude dva puta veći od bruto domaćeg proizvoda“!
Besmislice? Ni najmanje. Radi se o najboljoj mogućoj gospodarskoj strategiji za Hrvatsku i zemlje slične nama! Takva strategija bi, naravno, mogla zaživjeti samo uz jedan uvjet – kako bismo trošili samo uvozne robe i usluge, sve što proizvedemo moramo izvesti! Sve! Nijedan domaći proizvod ne smije završiti na domaćim policama. Ako poželite jesti izvorno hrvatsko, kupite to u Austriji ili Njemačkoj.
Drugim riječima, makroračunovodstveni identiteti izgledali bi ovako: BDP je jednak uvozu koji je pak jednak izvozu! Sve što proizvedemo – izvezemo (ovo već zvuči „normalnije“), sve što trošimo ili investiramo – uvezemo (sada to nije loše). Nadobudnim samoprozvanim stručnjacima ostavljam da odgonetnu zašto je i sljedeći naizgled apsurdni identitet ne samo moguć, već i poželjan: BDP je samo polovica od uvoza koji je pak jednak izvozu. Naputak – proučite brojke za Singapur.
Sve što trošimo dolazi iz uvoza… Kako bi to divno bilo. Sve što proizvedemo izvozimo. Kako bi i to divno bilo. „Uvozni lobi“ zarađuje nemilice. Ili, izvoz dva puta veći od BDP-a! Zvuči suludo, ali, ponavljam, nije. Štoviše, to je jedina razumna hrvatska gospodarska strategija za idućih koliko god hoćete godina.
U čemu je štos? Vrlo jednostavno – u takvoj gospodarskoj konstelaciji i strukturi, u svakoj, ali baš svakoj poslovnoj transakciji s jedne strane je Hrvat a s druge strane nekakav Nijemac. Nema transakcija između dva Hrvata. Nema domaćeg i stranog tržišta. Nema onoga „naša posla“. Postoji samo tržište. Na tako, pomalo idealizirano postavljenom tržištu ne postoji pojam „nelikvidnost“. Ne postoji kašnjenje u isporuci. Ne postoji neplaćanje. Ne postoji „domaća praksa“. Postoji samo relevantna svjetska praksa. Svjetska pravila igre, svjetski kriteriji uspješnosti, svjetski suci i sudovi, svjetsko prvenstvo. Skiciranu heretičku strategiju razvitka moguće je opisati i na druge načine. Možda najjednostavniji je sljedeći: Ili ćemo ovdje, kod kuće, stvoriti uređenu državu kao veliku poslovnu zonu, ili će nam svi mladi otići u poslovne zone koje su stvorili drugi. Trećega nema. Nikakvi makroekonomski recepti tu ne pomažu. Radi se o uređenju države na način da će neke investicije, nakon precizno izrađenih studija isplativosti, naći svoje oživotvorenje u Hrvatskoj. Koje, gdje? E, to je suverena odluka privatnih poduzetnika, domaćih i stranih, a ne države. Na državi je pak ogroman zadatak. U terminima nogometa – uređenje terena, sigurnost stadiona i nepristran sudac. Nikako igranje na terenu. Nikako i nikada.
Reći ćete – ali kako ostvariti takvu heretičku strategiju? Što je potrebno konkretno učiniti da bi uvoz bio dva puta veći od BDP-a, ili da bi izvoz bio dva puta veći od BDP-a? Koja su mjerodavna ministarstva? Koje zakone treba mijenjati? Gdje naći nepristrane suce?
Odgovore na ta pitanja pokušavam promovirati i u ovih deset godina pisanja kolumne. Pokušavaju i drugi. I dolazimo do zaključka da je ogroman posao pred nama. Posao u kojem je potrebno stvoriti kakav-takav društveni dogovor o temeljima ovakve hrvatske razvojne strategije. Taj općenarodni dogovor moraju isposlovati političari državničkog formata i kalibra. U demokraciji koja počiva na načelu jedan čovjek – jedan glas, morate osigurati da onaj za većinu presudni „jedan“ nije glas budale ili glas pokvarenjaka. Jedini način da se obranite od toga je iskrena komunikacija heretičkog programa s cjelokupnom javnošću.
Doista, državnici će konačno morati ozbiljno porazgovarati s biračima. Razgovarati, a ne samo „osluškivati“. Opasno velik dio biračkog tijela je u zabludi oko strategije razvoja, pa i one heretičke. Osluškivanje kao metoda maksimiziranja broja glasova vodi lošim politikama kojih smo se nagledali zadnjih godina. Vrijeme je da istinski domoljubi, odgovorni i mudri ljudi počnu voditi i onaj dio naroda koji je zbunjen i izgubljen u kompleksnosti suvremenog svijeta. Voditi, a ne osluškivati njegove zablude. Krajnje je vrijeme pozabaviti se prilično zapuštenom nacijom koja je kroz godine vladavine mediokriteta akumulirala previše mitova i zabluda da bi u demokratskom procesu mogla generirati održiva rješenja. Kao početak može poslužiti i razmišljanje o herezi „uvoz dva puta veći od BDP-a“.