Prije sedam mjeseci održani su izbori. Neki su mi zamjerili što sam samo četiri dana nakon objave rezultata i početka pregovora o svekolikoj „trodimenzionalnoj“ koaliciji napisao sljedeće: „Mostove zablude i blefovi o famoznim reformama – Polako ali sigurno ulazimo u ozbiljnu političku krizu. Neočekivano dobri rezultati Mosta i nespremnost velikih stranačkih blokova na suradnju stvorili su ubitačnu formulu – bez Mosta se u ovom trenutku ne može ništa. Ili će biti kako oni kažu ili ponavljanje izbora. A što traže? Nažalost, to ni sami ne znaju. Najmanje su jedinstveni i transparentni u svojim zahtjevima. „Reforme“ je riječ koju najčešće spominju. Jedini kriterij kojim se služe tobože je iskrena želja potencijalnih političkih partnera da se provedu fundamentalne reforme. Stvara se dojam kao da barem kod njih postoji neki konzistentan i cjelovit program reformi koji samo čeka saborsku većinu kako bi krenula provedba i, posljedično, spas Hrvatske. Nažalost, ne postoji. Radi se o blefu kojim se javnost dovodi u zabludu. Most nezavisnih lista drži u šaci ostatak političkog korpusa i ucjenjuje sve nas nepostojećim programom reformi.“
Kako bih volio da sam tada bio u krivu! Da se razumijemo, niti sam bio jedini, niti je trebalo previše pameti ili iskustva da se takvo što vidi ili predvidi. Sedam mjeseci lutanja kompromitiralo je do razine sprdanja i samo spominjanje riječi „reforme“. U njih danas više nitko ne vjeruje. Mostov „inovativni“ pristup prepun bahatog moraliziranja bez ikakva sadržaja ipak je, pukim slučajem, na kraju rezultirao nečim korisnim. Pokazao je da je naš sustav političkih stranaka, gotovo bez iznimke, disfunkcionalan.
Političke stranke funkcioniraju isključivo na razini instinkta samoodržanja trenutačnih stanara, obnašatelja stranačkih i izvedenih funkcija. Čak ni to ne mogu do kraja realizirati, što vidimo po sve većoj fragmentaciji strukture Sabora i broja klubova. Dobra vijest je da je maksimalan broj klubova oko 50. Bez obzira kako će završiti sadašnja kriza vlasti, nekim preslagivanjem ili prijevremenim izborima, fundamentalni problem ostaje. Odgovornost je prije svega na dvjema najvećim strankama. Razumno je pretpostaviti da će još neko vrijeme svaka od njih startati s 20 posto zajamčenih glasova, bez obzira na programe, ljude ili rezultate. „Treće opcije“ svode se na tzv. protestne glasove koji u pravilu idu najgrlatijim napadačima svega postojećeg i tako u Sabor dovode potpuno nepredvidive ljude bez ikakvih programa ili želje za stvarnim promjenama. Ozbiljne nove stranke s razrađenim programima i kvalitetnim ljudima ne prelaze prag. Zaključak je jasan. Danas je odgovornost isključivo na HDZ-u i SDP-u. Više nikada se ne smiju dovesti u situaciju apriorne isključivosti koaliranja, bez obzira kako ta isključivost bila tumačena – ideološkim, svjetonazorskim ili, najžalosnije, osobnim razlozima. Pred tim dvjema strankama je ogroman posao. Reforma svih reformi najprije se mora odviti u njima samima.
Ovo što sada imamo – plašenje naroda nepostojećim fašistima ili komunistima, sukobljavanja na besmislenim podjelama „rada ili kapitala“, blaćenja jednih drugih za veleizdaje svih vrsta, neodgovorno obećavanje besplatnih rajeva na zemlji, vodi u još veći kaos. U takvom blatu će do krajnjih granica biti oživotvoren kriterij negativne selekcije. Časni i sposobni ljudi tu neće imati što tražiti. Ponavljam – onih zajamčenih 20% trebaju shvatiti kao kredit koji su uzeli od vlastite djece, a ne kao nasljeđe od roditelja.
A gospodarstvo? Ono ide svojim putem, danas već gotovo ignorirajući politiku. BDP ne raste zbog mjera ovih ili onih vlada, već zbog rada tisuća poduzetnika i milijun i nešto radnika. Mimo vlada, unatoč vladama ili, ponekad, nasuprot vladama. Znam za nekoliko kompanija koje zapošljavaju tisuće ljudi koje su opstale unatoč pokušajima nekoliko vlada da ih izbrišu s lica zemlje, isključivo zbog političkih obračuna s pojedincima ili, češće, zbog korupcijom kupljenih pokušaja zatiranja konkurencije. Znam i poduzetnike koji izvoze sve što naprave i kapital dobivaju isključivo od stranaca. Ne bi znali nabrojiti više od tri naša ministra. A da ne govorim koje puste milijarde investicija i puste tisuće radnih mjesta nisu realizirane zbog nefunkcioniranja državnih institucija. Zato – nemojte ništa poticati, ne trebate pomagati, stimulirati ili podržavati. Pustite privatni sektor da poveća izvoz, BDP, masu plaća i uplaćenih poreza. Bit će dovoljno da ne uvedete nove poreze i da ne povećate postojeće stope ili javni dug. Na nekim budućim izborima volio bih vidjeti reforme jasno napisane u stranačkim programima, barem šest mjeseci prije izbora. Onih dva puta po 20% neće ih ni čitati. Ostalih dva puta po 15% hoće. I tako će kreirati zdravu reformsku saborsku većinu.•
