Već danas možemo vidjeti kako će u vrijeme hrvatskog predsjedanja EU pogoditi veliki potresi, poput Brexita, izvjesnog trgovinskog rata između Europske unije i Sjednjenih Država, mogući ulazak u recesiju. I izolirano promatrani ovi problemi predstavljaju velike izazove, a njihova kombinacija se čini kao recept za katastrofu. Ako tome pridodamo i očekivani pojačani migrantski val, tada se sve pomalo liči na lagano klizanje ka ponoru.
U nedostatku pouzdanijih teorijskih alata, sve ove probleme mogli bismo podvesti pod skupni naziv krize političkog i ekonomskog globalizma. Globalizam kao ideologija koja je nosila političke i ekonomske promjene od pada komunizma kao da posustaje i gubi sigurno tlo. Ono što je zanimljivo, u središtu ovog potresa danas ne stoje neke marginalne skupine, već pobuna osiromašene srednje klase na Zapadu.
Nitko neće sporiti kako je internacionalizacija podjele rada umnogome povećala ekonomsku produktivnost, ali je također donijela dosad neviđene nejednakosti, demografske i kulturne lomove. Naime, globalizacija je sa sobom donijela fenomen metropolizacije, ne samo ekonomije, već i kulture, obrazovanja, a onda i politike. Šireći se sa Zapada na ostatak svijeta, globalizacija je izazvala lomove na samom Zapadu, presjekavši zapadna društva na dva dijela – na centar i periferiju.
To je fenomen koji možemo vidjeti i kod nas u Hrvatskoj, koja je tradicionalno uvijek bila decentralizirana i strukturirana oko manjih gradova i administrativnih središta. No, danas vidimo kako gradovi na periferiji zaostaju, dok se svi poslovi i odluke sve više koncentriraju u metropoli i nekoliko gradova priključenih na funkcionalne dijelove globalne ekonomije. Taj je fenomen još izraženiji većim europskim državama i u Americi, koji predstavljaju motor globalizacije. Tamo vidimo gotovo potpunu koncentraciju obrazovnih i financijskih institucija u nekoliko gradova, kao i profitabilnih industrija i dobro plaćenih poslova koji idu uz njih.
Globalizacija je jako unaprijedila život na takvim mjestima, ali to nije tako i u ostatku tih država. Pariz, London, New York, San Francisco itd., postali su mjesta za milijunaše, turiste, imigrante i mlade, gdje nema mjesta za prosječne Francuze, Engleze ili Amerikance. Nekadašnja srednja klasa, koja je bila sinonim za stabilnost čitavog društva, protjerana je odatle. Međutim, kvaliteta života koja nude mjesta na periferiji daleko zaostaje za kvalitetom života u njihovim centrima. Bogati centri globalizacije nisu svoju formulu uspjeha primijenili i na vlastite periferije.
Ako mogu uzeti primjer iz vlastitog iskustva, nedavno sam bio angažiran oko neke nekretninske transakcije u Osijeku, i nisam mogao objasniti svojim prijateljima iz Zagreba kako je danas u centru Osijeka moguće kupiti kuću ili stan za neku bagatelnu cijenu, dok u našoj metropoli kvadrat stana doseže cifru od 2000 eura. U drugim europskim metropolama taj je odnos još drastičniji, jer je tamo i više novca, pa bogati ljudi kupuju stanove i dižu im cijene u nebo. Tako danas tri kvadratna metra u Parizu dosežu cijenu od 50.000 eura, dok je u Londonu cijena najma stana dosegla razinu prosječne plaće.
Jasno je da se u takvoj situaciji oni s prosječnim plaćama, pripadnici srednje klase, sele na periferiju. Ili, u našem slučaju, i sami postaju imigranti i sele za Njemačku ili Irsku, što se ipak čini kao bolja opcija. Tako se stvara nova politička geografija, gdje srednja klasa odlazi na periferiju, predgrađa nastanjuju imigranti, a centar ostaje rezerviran za financijsku i političku elitu. Glavni je problem da politička klasa ostaje gluha na probleme srednje klase, iako ova još uvijek ima političku težinu na izborima. Umjesto da vrše svoju funkciju kanaliziranja socijalnog nezadovoljstva u racionalne politike, političke elite su radije odlučile zažmiriti na probleme i prilagoditi svoje politike očuvanju globalističkog statusa quo.
Danas gotovo ne postoji razlika između stranaka ljevice i desnice po pitanju očuvanja ovog globalističkog konsenzusa. Oni znaju da radnici ne glasaju za ljevicu, a srednja klasa za desnicu, pa se očuvanje statusa quo traži u velikim koalicijama. Tako se ključ pobjede više ne traži u privlačenju radnika i srednje klase, već u širokoj koaliciji visokoobrazovanih, mladih, etničkih manjina, pobornika ženskih prava, ekologije, itd, koji po sebi ne znače većinu, ali stvaraju kulturnu platformu koja još uvijek može privući većinu glasača.
I to je ta tempirana bomba koju je današnji globalizirani svijet postavio u utrobu zapadnih društava. To je i razlog zašto danas srednja klasa podiže glavu i prijeti srušiti globalističkog Moloha.
Globalizam nas je stjerao u geta najamnih radnika, capo su postale nacionalne stranke! Da li je normalno imati tolika pusta područja, a morati ići trbuhom za kruhom u tuđinu, da li je normalno da u centru Dubrovnika ili Barcelona domaći ne mogu unajmiti ili kupiti stan, da li je normalno uvoziti svu hranu, a zemlju ostaviti da postane šuma, da li je normalno pristati da nas sve pretvore u nomade ili poslušne građane pod video nadzorom? Globalizam i neoliberizam su nas pod zastavom slobode odveli u ropstvo, protesta baš ne vidim!