“Kapitalizam. Vrijeme za resetiranje”. Ne, ovo nije naziv novog Komunističkog manifesta. Nije ni pamflet nekog alternativnog pokreta. To je, vjerovali ili ne, omot jučerašnjeg Financial Timesa. Inače, “business friendly” glasila neoliberalne poslovne zajednice koja se u posljednje vrijeme jako muči, ne samo s argumentiranjem svoga poslovnog modela nego i s dugoročno vrlo upitnom njegovom financijskom održivošću.
Nedavno je, potaknuta takvim strahovima, američka poslovna zajednica koju predstavlja 180 čelnika najvećih kompanija, okupljenih u skupinu Business Roundtable, objavila Izjavu o korporativnoj svrsi, dokument koji preispituje dosadašnji način poslovanja u kojem obznanjuje da je korporativna Amerika odgovorna za pružanje ekonomskog blagostanja – praktički svima. Umjesto ultimativne ideje o ostvarivanju maksimalnog profita dioničarima, vrijeme je, kažu, za dijeljenje te dobiti s društvom investiranjem u zaposlenike, pravednim plaćama i važnim beneficijama, podrškom zajednici i zaštitom okoliša.
Mijenjati da se sačuva
Ovitak FT-a svjedoči da se te poruke, zasad samo verbalne, šire Amerikom. Glavni urednik Lionel Barber u uvodniku predstavlja čitateljima novu agendu ovim riječima:
„Financial Times vjeruje u kapitalizam slobodnog poduzetništva. To je temelj stvaranja vrijednosti koja osigurava više poslova, više novca i više poreza. Liberalni kapitalistički model donio je mir, prosperitet i tehnološki napredak zadnjih 50 godina, dramatično smanjujući siromaštvo i podižući standard života. Ali u desetljeću nakon krize, taj je model pod pritiskom, posebno njegov fokus na maksimizaciju profita i vrijednosti za dioničara. Ti principi su za dobar biznis nužni, ali nisu dovoljni. Dugoročno zdravlje slobodnopoduzetničkog kapitalizma ovisit će o isporučivanju profita sa svrhom. Tvrtke će shvatiti da ta kombinacija služi njihovu interesu, jednako koliko i njihovim zaposlenicima i klijentima.
Bez promjene, riskiraju da situacija bude puno bolnija. Slobodnopoduzetnički kapitalizam pokazao je zavidan kapacitet da se ponovo stane na noge. S vremenom, kako je povjesničar i političar Thomas Babington Macaulay mudro primijetio, nužno ga je reformirati kako bi se sačuvao. Danas je svijet došao do tog trenutka. Vrijeme je za resetiranje.”
Što reći?! Profit sa svrhom? Dijeljenje s radnicima, društvom, zaštita okoliša? Ovo, dragi Lionele Barber, nije resetiranje, nego – minirevolucija. Zašto dolazi to zazivanja humanizacije biznisa? Pa zato što je dosadašnji model doveo do tolike nejednakosti i uništenja okoliša da je ugroženo cijelo čovječanstvo, cijeli planet. Razlike između bogatih i siromašnih, iako su oni najsiromašniji malo manje siromašni nego prije sto godina, tolike su da slabi više ne mogu isporučivati željeni profit vlasnicima kapitala, a poslovanje koje zahtijeva neograničen rast u okruženju ograničenih resursa dalo je danak kroz požare koji haraju Amazonijom, Sibirom i Antarktikom. Neoliberalni kapitalistički poslovni model urušava se iznutra. Hm, jedan je teoretičar političke ekonomije to već predvidio. A jedan drugi nedavno ponovio. Thomas Piketty je “Kapitalom za 21. stoljeće” na neki način uskrsnuo “Kapital” Karla Marxa čije analize i prognoze propasti kapitalizma više nije tako bogohulno spominjati.
Biznis mora nuditi rješenja
Dosta je vode i proteklo otkad je vrhovni sud u Michiganu odbacio ideju Henryja Forda da Ford Motors vodi za opću korist, na dobrobit čovječanstva, i presudio da je glavna svrha kompanije maksimizacija profita. Martin Reeves, glavni ekonomist Boston Consuting Group, u nedavnom nam je intervjuu prokomentirao da tvrtke posljedice takvog vođenja biznisa počinju osjećati na svom džepu i shvaćaju da moraju biti percipirane kao da ih vodi šira socijalna i ekološka perspektiva. Poručuje da sam biznis mora nuditi rješenja za probleme poput globalnog zatopljenja, nejednakosti i globalnog oporezivanja tehnoloških kompanija; a na društvenoj razini vidi izlaz u koalicijama “od dna”, u samoorganiziranju onako kako to predlaže Elinor Ostrom, klubovima, decentralizaciji... Građanske inicijative koje se samoorganiziraju pojavljuju se već dulje vrijeme u cijelom svijetu, iako najviše u Europi: Španjolskoj, Italiji... a za potencijal promjena koje mogu donijeti u Hrvatskoj je primjer i Udruga Franak. Sad je na redu Amerika... Već su počele i šale sa starim motom: „Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska“.
Ah svašta... Pod krinkom tih zelenih kompanije su progurale toliko zla da je to čudo. Zadnje su bile štedne žarulje, koje su ekološka katastrofa, no to zelene nije smetalo da vrište za njih... To je tako kada se bedaci boree za nešto. Njima je apsolutno najlakše manipulirati...