Kolumna

Hoćemo li vremenom sve zaboraviti?

Hoćemo li vremenom sve zaboraviti?
12.05.2018.
u 16:45
Troškovi zdravstvene skrbi za oboljele od gubitka pamćenja već su počeli premašivati troškove srčanih bolesti i zloćudnih tumora zajedno
Pogledaj originalni članak

U Pekingu sam 2008. godine saznao za pravi zlatni rudnik informacija o ljudskom zdravlju, za koji je malo tko znao. Tamošnja vlada uložila je goleme napore kako bi se sva povijesna znanstvena i medicinska literatura na kineskom jeziku digitalizirala. Preselio sam se tada privremeno u Peking kako bih digitalno pretražio brojne znanstvene radove o dječjem zdravlju na kineskom jeziku, uz prevoditeljsku pomoć kolega iz Kineske akademije znanosti. Uz već planirana istraživanja, domaćini su me neočekivano zamolili da provedem još jedno, ali u području kojim se nikada ranije nisam bavio. Tražili su procjenu broja Kineza s demencijom, tj. gubitkom pamćenja, te njezinom podvrstom

– Alzheimerovom bolesti. Kada je računalo završilo izračune i iscrtalo grafikon, smrznuo sam se vidjevši krivulju: nakon 80. godine, učestalost gubitka pamćenja počinje vrlo naglo rasti, a nakon 85. godine već gotovo svaka treća osoba biva zahvaćena. Bila je to neugodna spoznaja, jer do tada nisam bio svjestan da je gubitak pamćenja tako čest u dubokoj starosti.
Moje istraživanje, objavljeno u medicinskom časopisu The Lancet, ukazalo je kako u Kini živi čak devet milijuna osoba koje su izgubile pamćenje.

Procjene Svjetske zdravstvene organizacije bile su, temeljem tog istraživanja, povećane na gotovo 45 milijuna oboljelih u svijetu, uz trend snažnog rasta. Razmišljajući o tim velikim brojkama i istražujući dalje, postajalo mi je jasnije zašto su Kinezi zatražili ovu studiju. Troškovi zdravstvene skrbi za oboljele od gubitka pamćenja u nekim su razvijenim zemljama već počeli premašivati troškove srčanih bolesti i zloćudnih tumora zajedno. U rastućoj kineskoj ekonomiji, očekivano trajanje života postajalo je sve dulje. To je značilo kako će se Kina u dogledno vrijeme suočiti s astronomskim troškovima skrbi za dementne osobe, što bi im moglo usporiti ekonomski rast.

Zbog demografske politike “jednog djeteta po obitelji”, na snazi od 1979. godine, najčešće obolijevaju starice čiji su muževi već umrli, a jedino dijete najčešće je odselilo u neki veliki grad, pa njihova samoća čini problem još i težim.
No, zašto gubimo pamćenje? Zanimljiva je pojava pamćenja u evoluciji života na zemlji. Život je počeo u oceanima, a pamćenje je u početku bilo vrlo kratkotrajno, nalik onome u ribe Dory iz crtanog filma “Finding Nemo”.

Međutim, u nekih organizama sive moždane stanice prestale su se dijeliti, kako bi mogle trajno sačuvati pamćenje. Takvo, dugotrajno pamćenje zadržalo se jer je sprečavalo ponavljanje pogrešaka, dajući prednost u preživljavanju. Stoga iz trajnih sivih stanica mozga ne nastaju tumori, jer one se ne dijele. Međutim, pri fizičkom presjeku veza između tih stanica, poput loma kičme u prometnoj nesreći, više nije moguće premostiti izgubljeni kontakt dijeljenjem, kao što bi to učinile stanice drugih tkiva nakon ozljede, što vodi životu u invalidskim kolicima. Počinjemo uviđati kako trajne sive stanice možda imaju rok trajanja, te čine jedno od naših važnih bioloških ograničenja.

Nakon osam desetljeća pohranjivanja naših sjećanja, čini se kako počinju propadati, a ne razumijemo još uvijek zašto se to događa, niti postoji djelotvorno liječenje, iako se na tome intenzivno radi.
Brojni znanstvenici rade na ranoj dijagnozi gubitka pamćenja, iako se mnogi pitaju je li to uopće etično znati, ako ništa ne možemo učiniti? Moji kolege u Edinburghu ubrzano razvijaju zanimljivo oruđe koje se temelji na umjetnoj inteligenciji. Kompjuteri preslušavaju u redovnim razmacima razgovore mobilnim telefonom, ili uzimaju uzorke ispisanih e-mailova neke osobe. Kada analizom teksta utvrde kako se broj i kompleksnost korištenih riječi smanjila u određenom razdoblju, to je naznaka kako mozak više ne koristi fond riječi kojim je ranije raspolagao, ukazujući na početak demencije. Korisni su i nosivi GPS uređaji koji upozoravaju rodbinu čim dementna osoba izađe iz svoje rutinske dnevne šetnje i odluta negdje.
Pragmatični Nizozemci, jedan od demografski najstarijih naroda, s oko 82 godine očekivanog životnog vijeka, uvode način kojim pomažu oboljelima uz relativno male troškove. Preuredili su selo Hogeweyk u ograđeni svijet u kojem sada živi više od 150 osoba s uznapredovalim gubitkom pamćenja. Selo je nalik golemom dječjem vrtiću za starce, gdje se minimalan broj skrbnika može brinuti za najveći broj oboljelih. Nastavi li se trend produljenja ljudskog vijeka, a pritom ne pronađe efikasno liječenje za gubitak pamćenja, za dva do tri desetljeća mogli bismo se naći u situaciji gdje će nam gubitak pamćenja gotovo svima neminovno prijetiti. Ne domislimo li se ubrzo kako ga liječiti, mogli bismo postati prvom generacijom ljudi koja će još za života zaboraviti sve što je ikada znala.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 2

DU
Deleted user
08:58 13.05.2018.

Demencija je krajnji ishod ljudske otuđenosti, gubljenja kontakta s realitetom koji ljudima postaje toliko neprepoznatljiv i tuđ (stran) da se Brane od turobne svakodnevnice na razne načine, od demencije do fuga, disocijativni stanja, psihoza, histerije Itd. Mislim da i u demencijama emocionalni razlozi su važniji nego se misli. Sijećam se jedne gospođe koja je toliko bila dementan da nije prepoznavala svoju kćerku. No, kada je mene ugledala pitala me je da li sam to ja (spominjući moje prezime) pa mi je najednom ispričala puno gradskih ćakula iliti tračeva koji su se rasprodali u krugovima njenih prijateljica o meni, što je bilo sve savršeno točno! Selektivnost u pamćenju i prisjećanju se kod demencije do bola ogoljuje, a emocije u tomu imaju odlučujuću ulogu! No, to nam je onda teško prihvatiti, pa sve svedemo na gubitak pamćenja, jer nam je to lakše prihvatiti nego da kažemo da je problem u nebrizi za ljude (osjećaj odbaćenosti i otuđenosti) koja onda generira takva stanja! Zar se najviše demencija ne javlja u vrijeme kada čovjek izgubi svoju važnost na poslu, doma...Nikoga ne treba, pa što bi se on onda prisjećao takve turobne sadašnjosti!

AL
alimitikvica
11:13 13.05.2018.

Suuuper, kako mi Hrvati zbog ieljavanja najbrže starimo u EU, napokon ćemo zaboraviti ustaše i partizane, jame i Bleiburge i početi se normalno razvijati kao ostali normalni svijet. Od kamenog doba prema naprijed, gdje se i tako praktično nalazimo.