Hrana nam je doista raznolika – meso uvozimo iz 60 zemalja!

Subota 8. veljače

Trump ostaje predsjednik – ako ga ne ometu Hrvati!

Svjetska je vijest tjedna da je Trump preživio glasanje o opozivu u američkom Senatu, što je svijet i očekivao. Tako po drugi put u nekoliko dana, poslije debakla Demokrata u provedbi predizbora u Iowi, američki i svjetski ljevičari broje svoje mrtve. Pogotovo je taj neuspjeh pogodio (neke) ljevičare u Hrvatskoj, koji su godinama proricali pad američkog predsjednika. Dok su se izrugivali njegovoj vladavini, postupcima i izjavama, prešućivali su procvat američkog gospodarstva, sve veću zaposlenost, rekordan rast plaća, zaštitu američkih interesa u međunarodnoj politici... To za njih nisu kriteriji ni kad je riječ o hrvatskim nacionalnim interesima, važno je da se ljevičari u Hrvatskoj, a u svijetu pljuje po Trumpu i Orbanu koji u svojim zemljama nižu uspjeh za uspjehom i imaju potporu naroda. Nadali su se da će Trump biti opozvan jer će mu dio Republikanaca okrenuti leđa, ali učinio je to samo njegov protukandidat na izborima Romney. Uzalud bijes ljevičarskih medija i u Americi i u svijetu, uzalud ocrnjivanje kakvo nije doživio nijedan američki predsjednik u povijesti, Trump sigurno vodi Ameriku te će vjerojatno pobijediti i na idućim izborima. Ako ga hrvatski ljevičari ne ometu.

Nedjelja 9. veljače

Pošto smo plodnu zemlju pretvorili u pustinju...

Čitam intervju s ministricom poljoprivrede Marijom Vučković, nasmiješenom, optimističnom, jako razmetljivom u pohvalama sadašnje vlasti. Pa bih ga preporučio kao ogledni primjer vedrog pogleda na svijet dok se tone sve dublje. Nasuprot toj vedrini vrište naslovi i tekstovi o drastičnom smanjenju proizvodnje mlijeka, mesa, voća, povrća i sve većem uvozu hrane. Po mogućnostima koje imamo mogli bismo hraniti 15 milijuna ljudi. Ali, citiram, “Rajčicu uvozimo iz čak 17 zemalja”, “Meso uvozimo iz 60 zemalja”, “Hrane nas ‘treće zemlje’”, “Drastično porastao uvoz voća i povrća: ‘To što uvozimo prskano je zabranjenim pesticidima’”, “Krumpir? Ma naš, domaći, ravno iz doline Nila”, “Proizvođači upozoravaju na stare, uvozne jabuke u trgovinama”, “Dok druge zemlje strogo kontroliraju meso koje se uvozi, nama dolazi sve i svašta”, i tako dalje. Siguran sam da obitelji ministrice Vučković, Andreja Plenkovića, Gordana Jandrokovića i drugih trovača naroda jedu probranu hranu i da ih nema među masama bolesnika po zagušljivim bolničkim čekaonicama. Na kraju da ponovim: Židovi su pustinju pretvorili u plodnu zemlju, mi smo plodnu zemlju pretvorili u pustinju.

Ponedjeljak 10. veljače

Plenković profitira 
na vlastitim grijesima

Napokon se izjasnio i Milijan Brkić. Kandidirat će se za potpredsjednika HDZ-a, priklonio se Kovaču, Penavi i Stieru, a potpuno otklonio od Plenkovića, koji je, kaže, udaljio stranku od članstva, izgubio dvoje važne izbore i “stvorio kult obožavanja velikog vođe”. Tako kampanja za stranačke izbore postaje sve žešća, ali se opet pitam – nije li kasno? Da su ga u Saboru rušili čim se sukobio s Kovačem i Stierom i svrgnuo ih sa stranačkih dužnosti, bio bi to normalan razlaz. Teško je reći s kakvim sve posljedicama za Hrvatsku i HDZ, ali bi bar svatko bio na svom “prirodnom” mjestu. Umjesto toga, na vlasti je ostao rascijepljeni HDZ a oporba u njemu, odustavši od konačnog obračuna i čuvajući se za stranačke izbore, Plenkovića je ojačala i priznala njegovu nedodirljivost. A Miroslavu Škori ostavila je ono što je sama trebala učiniti. Da je učinila, Škore ne bi ni bilo. Koliko joj može pomoći Brkić? Malo ili nimalo. Čim se izjasnio, na njega su se, jer je, kažu, zagovarao koaliciju s HNS-om, sa svih strana sručili kopci te ga temeljito perušaju. Nevjerojatno – Plenković profitira na tome što se jedan od njegovih najvećih grijeha – koalicija s HNS-om – sada prebacuje na njegova protivnika!

Utorak 11. veljače

Hrvatski patriot iz afričkog Benina

”Njemačko dijete i najljepši primjer naše asimilacijske snage”! Da je danas živ A. G. Matoš, koji je tako pisao o Strossmayeru, bio bi oduševljen i moći pohrvaćivanja viđenoj ovaj tjedan na HTV-u u emisiji “U svom filmu” Tončice Čeljuske. Riječ je o svećeniku Odilanu Singbu, koji nam je došao iz siromašnog sela i još siromašnije obitelji u nevelikoj afričkoj zemlji Beninu. U Zagrebu je završio teologiju kao najbolji student (!), a poslije je ponovno poslan u Hrvatsku te je danas kapelan na Katoličkom sveučilištu. Govori hrvatski kao da je tu rođen, osjeća se Hrvatom, a o Hrvatskoj, hrvatskom mentalitetu, politici, podjelama u društvu i obiteljima govori kao vrsni znalac ponikao u našem podneblju. Ističe da baš nikad u Hrvatskoj nije osjetio odbojnost prema sebi kao crncu i Afrikancu, a voli se i šaliti pa je ispričao kako ga je jedan Hrvat u Kanadi pitao je li Dalmatinac. Bila je to oda Lijepoj Našoj, širini njezine duše u koju se uselio jedan crnac koji kao da pjeva stihove hrvatske himne – “Teci Dravo, Savo teci, / Nit’ ti Dunav silu gubi, / Sinje more svijetu reci, / Da svoj narod Hrvat ljubi”. Singbo nije zaboravio svoju Afriku, pa kao pravi Hrvat pomaže svom selu u Beninu.

Srijeda 12. veljače

Prepustili smo im more, vratili nam srdele

Vijest kaže – Europska komisija odlučila je povući prijedlog uredbe kojom bi se uvele kvote, odnosno ograničio ulov male plave ribe u Jadranskom moru, što je svojevrsni uspjeh za Ružu Tomašić koja se kao izvjestiteljica Europskog parlamenta borila protiv Komisijina prijedloga. Čovjek bi rekao – hvala Bogu, bar nešto. Makar je to mali dobitak u usporedbi s gubicima koje Hrvatska ima u odnosima s moćnim zemljama EU. Pa i kad je riječ o ribarenju. Plenkovićeva vlast, unatoč zahtjevima Mosta i još nekih stranaka, nije ni prstom makla ne bi li proglasila gospodarski pojas u Jadranu ili bar ZERP učinila hrvatskim i iz njega isključila druge zemlje, pa tako i danas u ZERP-u Talijani ulove ribe u vrijednosti od 200 milijuna eura! Ima li ijedna država u svijetu koja se tako lako odriče svojega nacionalnog bogatstva!? I bi li Tomašićka i drugi hvatski europarlamentarci mogli ustati protiv “uredbi” po kojima profiteri iz EU (a i svijeta) iz hrvatskih banaka i velikih prodanih im tvrtki iznose milijardske dobiti s kojima je nemjerljiva šačica srdela? Ne znam je li im to u opisu posla, ali je u opisu patriotizma, svatko čestit u vlasti i oporbi trebao bi “ginuti” za hrvatske interese.

Četvrtak 13. veljače

Srpski glumac ne vjeruje u SPC, papa vjeruje

Ne znam je li lani preminuli srbijanski glumac Miša Janketić vjerovao u Boga, ali sigurno nije vjerovao u Srpsku pravoslavnu crkvu koja je svecem proglasila “popa koljača” Milorada Vukojičića Macu koji je u Drugom svjetskom ratu ubio i njegovu majku. O tome su u povodu glumčeve smrti naveliko pisali srbijanski mediji, kao što su sa zgražanjem pisali i kad su 2005. kanonizirana dva četnička zločinca. Ali ako Miša Janketić nije vjerovao u Srpsku pravoslavnu crkvu, vjeruje u nju i slavi njezine čelnike te Irineja naziva “velikim patrijarhom” nitko drugi do – papa Franjo. Zagonetno je odakle mu ta ljubav za SPC, ne zato što je riječ o drukčijoj vjeri nego zato što bi morao znati za njezina zla i za svece četnike. Isti papa odbija proglasiti svecem hrvatskog mučenika Alojzija Stepinca, ali u mnoštvu tekstova objavljenih u povodu 60. obljetnice Stepinčeve smrti tu papinu zagonetnost nitko ne spominje. Sramotna papina sklonost SPC-u, crkvi zločinačkih svetaca, i sramotna nesklonost Stepincu ostat će velikom mrljom u povijesti Vatikana, kao što će velikom mrljom ostati i traženje licemjernih i lažnih izlika za tu papinu sramotu u hrvatskim medijima i crkvenoj hijerarhiji. Stepinac je izdan!

Petak 14. veljače

Kad ubijaju komunisti, žrtve su manje mrtve

Talijanski politički čelnici obilježili su Dan sjećanja na talijanske žrtve, koje su ubijali i u kraške jame bacali Titovi partizani, pa se traži da se jugoslavenskom diktatoru oduzme talijansko odlikovanje. A i rečeno je kako je “žalosno što su te žrtve nekim Talijanima manje bitne jer su ih ubili komunisti”. Riječ je o svjetskoj pojavi, o ignoriranju, umanjivanju pa i opravdavanju komunističkih žrtava u mnogim zemljama samo zato što su komunističke. Tako hrvatski ljevičari ustrajno relativiziraju i Bleiburg, i Goli otok, i Staru Gradišku, i ubojstva političkih emigranata u svijetu. A i u Hrvatskoj ima, na primjer, Talijana i Židova sklonih Titu, kojega smatraju ili pozitivnim ili ga iskupljuju tvrdeći kako je “slojevita ličnost”, unatoč tome što je i jednima i drugima činio velika zla. Zadojenost ideologijom i političkim kultovima može biti jača i od činjenica i od pravednosti čak i kad je riječ o žrtvama u vlastitom narodu. Da nije tako, Tito bi i u Hrvatskoj, i u Italiji, i u cijelom svijetu bio jedan od najvećih zlikovaca 20. stoljeća, kakvim ga je proglasilo i nekoliko uglednih svjetskih medija.