Kakav krumpir jedemo. Je li batata zdravija od ličkog krumpira?

Gnjecav, natučen, s plavičastim, zelenkastim ili smeđim pjegama, proklijao... gotovo da više nema kilograma krumpira kojega smo kupili, a da smo baš svaki gomolj iskoristili. Prejeftina je to namirnica da bismo se bunili, reći će neki. No kad i krumpir-salata postane bezukusna, a od pirea ostane samo voda, sve je opravdanije pitanje kakav krumpir zapravo jedemo.

Nikola Vidaković, direktor tvrtke Agro Velebit Lovinac i upravitelj PZ Lovinac, koja je nedavno uspjela zaštititi zemljopisno podrijetlo ličkog krumpira u EU, bez oklijevanja kaže da je hrvatski krumpir loš. Namirnica je to koja je u Lici, a i ostatku Hrvatske, svojedobno othranila generacije. Prije 15-ak godina u Hrvatskoj se proizvodilo i 750 tisuća tona, danas samo dvjestotinjak tisuća, dok je Lika sa 70 tisuća spala na samo 500 tona.

Vidaković objašnjava kako je najveći problem što domaća proizvodnja nije organizirana, a kako su cijene krumpira u pravilu niske, svatko želi imati što više prinose uz što manja ulaganja.

– Biraju se sorte koje za određena podneblja nisu idealne. Može se dogoditi da su i rodnije. No kvaliteta i kvantiteta ne idu zajedno – objašnjava, ističući kako se nakon zaštite barem za brendirani lički krumpir može reći da je spoj najboljih sorti, tradicije i podneblja koji rezultiraju najvišim postotkom suhe tvari, minerala i vitamina.

U sortama desiree, bintje, viktoriji... u Lici je, naime, udio suhe tvari 20-ak posto viši nego da se te iste sorte uzgajaju negdje drugdje. Vlastitih sorti nikad nismo ni imali, tek nekoliko koje nikada nisu komercijalno zaživjele, pa ispada kako većina malih proizvođača u Hrvatskoj trenutačno ne može proizvesti dovoljno kvalitetan i jeftin krumpir koji bi zadovoljio i industrijsku proizvodnju poput Kaanana iz Donjeg Miholjaca, koji više od 15.000 tona krumpira godišnje preradi u čips.

Razlozi za to su i nepostojanje sustava za navodnjavanje, nemar države koja ih ne potiče da se preusmjeravaju na profitabilnije kulture koje traži tržište... Donedavno smo se tako pravdali kako uvozimo samo mladi krumpir koji u Egiptu prispijeva puno ranije nego kod nas. Dalmatinci su dokazali suprotno. Imaju ga već i o Božiću pa, umjesto da dižemo vlastitu proizvodnju (koja u nas u prosjeku iznosi 15 t/ha, a uz dobre agrotehničke mjere mogla bi i 50 t/ha), posljednjih godina gotovo podjednako uvozimo i stari krumpir, svježi ili rashlađeni, ne računajući sjemenski krumpir.

Lani smo tako uvezli krumpira za 11,6 milijuna eura, a izvezli za 1,2 milijuna, da bismo već u prvoj polovici ove godine uvezli krumpira za 10,9 mil. eura, gotovo kao cijele prošle godine, a izvezli za 470 tisuća eura. Mladi uvozni krumpir uglavnom je iz Egipta i s Cipra, dok za stari moramo zahvaliti Nizozemcima, Talijanima, Francuzima...

Uvoz bi možda bio i veći da je u nas raširena kultura konzumacije krumpira. No, prema statistikama, pojedemo ga tek 40-ak kilograma po stanovniku, što je daleko iza Njemačke, čak i prosjeka EU. Vidaković kaže bi upravo loša kvaliteta krumpira mogla biti krivac za to ili pak trendovi koji ga vide kao sve većeg neprijatelja.

Damir Mesarić, čelnik udruge uzgajivača koji su ovih dana počeli pripreme za zaštitu međimurskog krumpira, za imidž lošeg hrvatskog krumpira krivi i uvozni krumpir, zbog kojega ih neki trgovački centri ucjenjuju već s 0,90 kn/kg. Hercegovački, koji uvozimo, tretiran je i pesticidima koji su u EU zabranjeni, optužuje. No iz Ministarstva poljoprivrede odgovaraju kako u kontrolama u njihovoj nadležnosti nisu nađene nepravilnosti.

Prof. dr. sc. Milan Poljak iz Zavoda za ishranu bilja na zagrebačkom Agronomskom fakultetu kaže kako je poimanje kvalitete različito, no na kraju se svodi na udio suhe tvari i vode u krumpiru. Moraju postojati sljedivost i dobra poljoprivredna praksa koji počinju certificiranim, zdravim sjemenom kako bi krumpir bio prihvatljiv krajnjem korisniku.

No do njega je dug put koji podrazumijeva i načine čuvanja, distribucije, plasmana od proizvođača do trgovca i potrošača koji krumpir tek dijele po boji pokožice – na bijeli i crveni. Needucirani o sortama, sve više ih se tako okreće batatu, koji s krumpirom nema ništa osim engleskog imena (sweet potato). No i jedan i drugi mogu biti i izvrsna hrana – i lijek, ako se konzumiraju s mjerom.

>> Tjedan filmske hrane u zagrebačkim restoranima