Najljepša rumena jabuka, banana bez ijedne tamne pjegice, potpuno ravni krastavac, mrkva kao nacrtana... savršenstvo je za kojim svaki dan iznova tragamo prebirući po “kištrama“ na tržnicama i policama supermarketa ne vodeći računa kako upravo takvo “savršenstvo“, zajedno sa svom onom hranom koju su potrošači, dućani ili restorani bacili samo zato što na pakiranju piše “najbolje upotrijebiti do...“, godišnje na svjetskoj razini košta oko 940 milijardi eura.
Svake godine u svijetu propadne ili se baci gotovo trećina proizvedene hrane ili oko 1,3 milijarde tona, a nastave li se sadašnji demografski i potrošački trendovi, UN procjenjuje da će čovječanstvu do 2030. trebati dvije Zemlje.
Povezani troškovi zbog bacanja 89 milijuna tona hrane na nivou Europske unije godišnje pak iznose 143 milijarde eura. Poslagana na kamione, činila bi neprekinutu kolonu oko ekvatora, a nahranila bi više od 200 milijuna ljudi. Na tržnici u Parizu, ali i drugim europskim i svjetskim metropolama, naranče se, primjerice, bacaju samo zato što “nisu od danas, a sutra ionako dolaze svježe“. Procjenjuje se kako u industrijskim zemljama svakodnevno oko 50% namirnica, iako su još jestive, završava na otpadu – svaki drugi krumpir ili rajčica i svaki peti kruh.
Poljoprivrednici u Njemačkoj, što je obradio i poznati dokumentarac Valentina Thurna “Taste the Waste“, tvrde kako bacaju i do 50% uroda krumpira jer njihova veličina i oblik nisu po “PS-u“, a kao apsurd apsurda posebne su tablice za mjerenje boje rajčica. I najsitnije odstupanje od nijansi znači da će to povrće završiti na deponiju, dok istodobno samo u EU 16,9 posto građana živi ispod granice siromaštva.
Svaka vlada kojoj ne smeta bacanje hrane dok ljudi u redovima čekaju paketiće iz socijalnih samoposluga, socijalno je neosjetljiva i nemoralna
Mnogi će reći kako puno takvih (ne)savršenstava završava u Hrvatskoj gdje se uvoznici ne libe prodati nam ih i pod prvu klasu, a riješili su strane trgovce i proizvođače muka u vezi s njihovim skladištenjem i neškodljivim uklanjanjem. No siromašni hrvatski građani nisu ništa sitiji. Dapače, ispod granice siromaštva živi svaki naš peti susjed. Nebrojene “vojske“ prekapaju po kontejnerima, dok se, s druge strane, u nas godišnje uništi oko 400 tisuća tona hrane, koja se nije prodala, a mogla se iskoristiti – u vrijednosti većoj od 4 milijarde kuna. Navodno po stanovniku bacimo između 70 i 90 kilograma hrane godišnje.
– Takvo ponašanje nije prihvatljivo ni s etičkog ni s ekonomskog gledišta te iscrpljuje ionako ograničene prirodne izvore poput vode i tla. Svjestan tih problema EK je u ožujku ove godine objavio studiju kojom bi se trebala utvrditi prava situacija u svakoj od karika lanca opskrbe hranom: u proizvodnji, preradi, trgovini, hotelijerstvu te konačno u potrošnji, kao i pravo stanje po državama članicama – kaže europarlamentarka Marijana Petir, objašnjavajući kako se raznim direktivama, Zajedničkom poljoprivrednom politikom, održivim upravljanjem i učinkovitijim korištenjem prirodnih resursa bacanje hrane u EU do 2030. planira smanjiti za polovicu po stanovniku, na razini maloprodaje te u proizvodnji i lancima opskrbe.
Olakšavanje doniranja
U Hrvatskoj je donedavno velika prepreka donacijama hrane bilo plaćanje PDV-a od 25%, zbog čega ju je brojnim trgovcima i proizvođačima bilo jeftinije baciti. Stoga je po uzoru na neke članice EU Ministarstvo poljoprivrede RH lani u listopadu donijelo Pravilnik o uvjetima, kriterijima i načinima doniranja hrane i hrane za životinje kojim je trgovačkim lancima konačno omogućeno da hranu koja je pred istekom roka trajanja doniraju bez naknade.
– Registriran je 71 posrednik. No udruge upozoravaju da se hrana i dalje u ogromnim količinama baca, dok police socijalnih samoposluga, (nad)biskupijskih i župnih Caritasa uglavnom većinom i dalje pune dobri ljudi. U donacijama sudjeluje tek neznatan broj trgovačkih lanaca pa se čini kako problem za donacije i nije toliko bilo plaćanje PDV-a koliko pitanje svijesti i savjesti – kaže Petir.
Kako posrednicima donacije nerijetko stižu tik pred istekom roka trajanja, jer trgovci do zadnjeg dana računaju da će ih prodati, događa se da je i ne stignu podijeliti krajnjim korisnicima.
– Pravilnik je potrebno mijenjati, ali ne stvaranjem centara za skladištenje i distribuciju jer posrednici imaju svoje objekte. Pravilnik je potrebno mijenjati u dijalogu sa socijalnim samoposlugama koje kao glavni problem ističu donaciju hrane kojoj unutar 24 sata istječe rok trajanja, a upozoravaju i da je potrebno pobliže utvrditi krajnje korisnike donirane hrane – objašnjava Petir.
U Agrokoru kažu kako su oni i prije stupanja na snagu novog Pravilnika kontinuirano donirali novac i prehrambene kao i neprehrambene proizvode te će i dalje nastaviti s time.
– Zadovoljni smo što je novim Pravilnikom kompanijama dodatno olakšano doniranje hrane, a to je jasno vidljivo na primjeru Konzuma. Od početka godine Konzum je donirao tri puta više nego u istom razdoblju prošle godine – tvrde.
Danska je uspjela promijeniti javnu svijest da kupovanje hrane kojoj je blizu rok isteka trajanja nije sramota, već građanska dužnost
No Biljana Borzan, koja je ovih dana postala izvjestiteljica Europskog parlamenta za pitanje o bacanju i sigurnosti hrane, svjesna je kako nedorečene regulative i direktive EU o sigurnosti, pakiranju, trgovanju i prodaji hrane dio trgovaca i proizvođača ipak odvraća od doniranja hrane. Regulativa o informiranju potrošača o hrani uređuje označavanje roka trajanja kroz upotrebu oznaka “upotrijebiti do” ili “najbolje upotrijebiti do”. Nakon isteka roka “najbolje upotrijebiti do”, hrana je i dalje zdravstveno ispravna i jestiva. No, zbog nejasnog tumačenja regulative, neke države članice u oba slučaja zabranjuju doniranje hrane nakon isteka roka.
Svježem kruhu, primjerice, rok valjanosti je 24 sata, a kako police trgovaca moraju biti pune do zatvaranja dućana, takav kruh sutradan je star za doniranje.
– Svatko razuman grozi se kad se baca kruh, no pekarima ga je jednostavnije baciti nego riskirati da doniranjem prekrše zakone i to se mora promijeniti – objašnjava Borzan, koja kao izvjestiteljica Parlamenta za pitanja bacanja i sigurnosti hrane ima vodeću ulogu u sastavljanju teksta kojim će se EK predložiti konkretne mjere i potencijalne zakonodavne promjene za lakše doniranje hrane u EU. S još tridesetak kolega u koaliciji pri EP-u Borzan najavljuje službenu deklaraciju o doniranju neprodane jestive hrane dobrotvornim organizacijama, koja bi bila prvi korak u izmjenama EU zakona o tom pitanju.
Kazne ako se baci ispravno
– Sadašnji opći zakon EU o hrani doniranje tumači kao tržišnu djelatnost i zbog toga su donatori odgovorni za doniranu hranu i nakon doniranja. To znači da se izlažu tužbama u slučaju npr. trovanja, iako ne mogu utjecati na koliko dugo i na koji način primatelji donacije skladište hranu. Talijani su to riješili osnivanjem tzv. banki hrane koje kao posrednik između donatora i primatelja hrane preuzimaju odgovornost za zdravstvenu ispravnost hrane koju distribuiraju – objašnjava ona.
Danska ima odlične propise i inicijative kojima su u zadnjih pet godina za 25% smanjili bacanje hrane. Oni su uspjeli promijeniti javnu svijest da kupovanje hrane kojoj je blizu rok isteka trajanja nije sramota, već građanska dužnost, dok je Francuska uspostavila sustav kazni za trgovačke lance i potrošače koji bacaju zdravstveno ispravnu hranu a da je ne pokušaju donirati, kaže Borzan.
U veljači ove godine Francuska je, naime, postala prva zemlja na svijetu koja je uvela zakon da supermarketi s prodajnim prostorom većim od 400 m2 moraju donirati svu hranu koja ima oznaku “najbolje upotrijebiti do” u dobrotvorne svrhe. Supermarketi moraju potpisati ugovore s dobrotvornim udrugama, inače će se suočiti s kaznama od 3750 eura ili zatvorom.
Francuski trgovci do ovog su zakona hranu prije bacanja polijevali izbjeljivačem ili su je držali u zaključanim skladištima, kako je iz kontejnera ne bi razgrabili siromasi i ne bi odgovarali za eventualne probleme oko konzumacije hrane kojoj je istekao rok. Inicijativa je da se na isti način zaustavi i bacanje hrane u restoranima, kafeterijama, kantinama i školskim kuhinjama. Tako bi se, tvrde, samo u Francuskoj, gdje se baci hrane u vrijednosti do 20 milijardi eura godišnje, količina otpada smanjila za dva milijuna tona.
Bacanje hrane nije prihvatljivo ni s etičkog ni s ekonomskog gledišta te iscrpljuje ionako ograničene prirodne izvore poput vode i tla
Slični zakoni čekaju se i u Velikoj Britaniji gdje su supermarketi imali istu praksu poput francuskih, dok prosječna obitelj godišnje potroši 700 funti na hranu koju ne pojede. Pokušavajući popraviti imidž na domicilnom tržištu, britanski trgovački lanac Tesco lani je priznao kako je godinu prije bacio 55.400 tona hrane, od koje je 30.000 tona bilo jestivo da bi danas u pilot-projektu distribucije neprodane hrane s humanitarnom organizacijom FareShare dio neprodane hrane iz svojih skladišta dijelili pučkim kuhinjama, a dio farmama za hranjenje životinja ili biološkim energanama.
No zasad samo Sainsbury’s ima funkcionalnu nacionalnu distribuciju viška hrane, dok Marks&Spencer testira projekt Community Shop u koji se siromašniji građani mogu učlaniti i kupovati hranu po simboličnim cijenama.
Bez roka trajanja
EU Horizon 2020 lani je osnovao kick-off projekt Refresh (Resource Efficient Food and Drink for the Entire Supply Chain) u kojem će 26 partnera iz 12 europskih zemalja i Kine raditi na projektima održive potrošnje hrane kako bi se prehrambeni otpad diljem Europe smanjio za 30% do 2025. Rijetki su tek svjesni kako bacanje hrane utječe i na klimatske promjene. Otpad iz namirnica “krivac“ je za oko 15% ukupne svjetske proizvodnje metana.
Kad bismo otpad smanjili za 50%, na našu klimu bi imalo isti pozitivni učinak kao kad bismo iz prometa povukli svaki drugi automobil, a zaboravlja se i činjenica da namirnice koje završavaju u smeću povećavaju cijene hrane i uzrokuju nestabilnosti na tržištima hrane u cijelom svijetu.
Nakon što su prvi u nas pokrenuli Inicijativu Oslobodimo doniranje hrane PDV-a, koja je pokrenula odgovorne da se osvijeste i poduzmu nešto po tom pitanju i u Hrvatskoj, Inicijativa je prerasla u platformu Mreža hrane s vizijom Hrvatske bez gladnih, ali i socijalno osviještenog poduzetništva, pozitivnog i društvenog angažmana.
Dr. sc. Zoran Grozdanov, koordinator Inicijative Oslobodimo doniranje hrane PDV-a, kaže kako u nas nema točnih brojki o bacanju hrane, poput drugih zemalja EU koje su se dodatno potrudile, povezale s trgovačkim lancima, komunalnim poduzećima i napravile ozbiljna istraživanja radi detektiranja problema – tko najviše i koju hranu baca. No činjenica je da bacanje hrane poprima zastrašujuće opsege, prema nekim procjenama i 30% ukupno proizvedene hrane u EU, pri čemu treba uzeti u obzir i bacanje energije, rada...
– Zbog toga se Unija ozbiljno uhvatila ukoštac s tim problemom i naložila državama članicama da do 2025. smanje bacanje hrane 50%. Naravno, u našoj se zemlji gotovo ništa ne poduzima u vezi s tim tako da ćemo se ili probuditi i početi rješavati probleme ili ćemo početi plaćati penale. A da ne spominjem koliko ćemo nemoralni biti da hranu bacamo, a istovremeno se s tom količinom hrane može nahraniti svaki stanovnik naše zemlje koji je u potrebi – objašnjava Grozdanov, koji se zalaže za penalizaciju trgovačkih lanaca koji hranu bacaju, poput Francuza ili Talijana. Ovi zadnji imaju odlično organiziran sustav doniranja pa im je zabrana samo još jedan prirodan korak.
– Čeka to i nas, nadam se ubrzo, iako ova Vlada ne pokazuje preveliku ozbiljnost. Nažalost, pozivi na socijalnu osjetljivost ne igraju toliku ulogu koliko novčane kazne onima koji hranu bacaju – tvrdi on.
Neke zemlje u osviještenosti su došle do te razine da objavljuju i vrlo detaljne priručnike s rokovima trajanja, načinima čuvanja... hrane kojoj je istekao rok “najbolje upotrijebiti do“. Inače, EU planira na dosta namirnica maknuti taj datum jer je zapravo previše artikala koji imaju “beskonačan“ rok trajanja (ulje, šećer...), a po sadašnjem se zakonodavstvu moraju baciti nakon isteka naznačenog roka.
– U tom definiranju načina čuvanja hrane, priručnika, koliko znam, najdalje su otišli Nizozemci od kojih je mnogo država “prepisalo“ taj priručnik – govori Grozdanov. U Hrvatskoj pak donatori zahvaljujući novom pravilniku danas mogu puno lakše i jednostavnije hranu donirati umjesto da je bace. Činjenica je i da će socijalnim samoposlugama donator danas puno prije dati hranu nego prije osam mjeseci. No daleko je to, smatra on, od učinkovitog, socijalno osjetljivog, isplativog doniranja hrane, gdje se još ne zna ni kako organizirati dovoženje velikih količina donirane hrane u socijalne samoposluge, kako rasporediti svu tu hranu na geografski razlomljenu Hrvatsku... pa sve i dalje počiva na entuzijazmu volontera socijalnih dućana i pokojeg voditelja u trgovačkim lancima. Svijetli primjeri broje se na prste jedne ruke.
Svijetli primjer Krka
– Primjerice, Krk je sa svojim komunalnim poduzećem počeo na sjajan način rješavati problem otpada, pa time i hrane. Nadam se da će takve lokalne inicijative postati model za cijelu Hrvatsku te da će, osim ekološke, uključiti i socijalnu dimenziju – kaže on, ističući kako je prošla vlada vrlo učinkovito pristupila rješavanju problema bacanja hrane.
– Od veljače 2015., kada smo problem iznijeli u javnost i na neki način ubrzali njegovo rješavanje, pa do prosinca, kada je doniranje hrane oslobođeno PDV-a, Vlada, Ministarstvo poljoprivrede i Ministarstvo financija zaista su zdušno prionuli na rješavanje problema i zaista ga dobro riješili. Je li to stoga što je bila predizborna godina ili stoga što su se željeli pokazati kao socijalno osjetljiva Vlada – u te odgovore ne bih ulazio.
No od dana stupanja ove Vlade koja je na odlasku, napose ministra poljoprivrede Davora Romića, unatoč našim dopisima i javnim pozivima ne događa se ništa – tajac, muk i razočaranje onih koji su smatrali da će se konačno više hrane donirati – objašnjava, uvjeren da će, tko god došao na vlast nakon predstojećih izbora, naslijediti problem bacanja hrane kao glavnu preokupaciju.
I to ne samo zbog naputaka iz EU već i stoga što je svaka vlada koja gleda i odobrava bacanje hrane – a odobrava ga time što ga ne rješava – dok istovremeno ljudi u redu čekaju na malene paketiće iz socijalnih samoposluga, duboko socijalno neosjetljiva i duboko nemoralna, završava Grozdanov.
>> Nakon Velike Gospe počinje priprema ajvara, sataraša i kiseljenje povrća
