Prijedlog hrvatske ministrice vanjskih poslova da se Bosni i Hercegovini u pregovorima s EU dade specijalni status i nije neko iznenađenje. Više bi, naime, iznenadilo da je Hrvatska postupila drukčije. Ovdje je možda manje riječ o odnosu Hrvatske prema BiH, a više o odnosu prema samoj sebi. Hrvatska je dobrohotnost prema susjednoj državi razumljiva možda najviše kao posljedica njezine još uvijek prisutne nostalgije prema „našim prostorima“. Hrvatska je vlast i ovaj put pokazala da bi valjda bila najsretnija kada bi sve države bivše Jugoslavije u paketu ušle u Europsku uniju. Kao da hrvatsko članstvo u EU, njoj stvara nelagodu i neugodu. Kao da bi se osjećala sigurnijom kada bi zajedno s njom u Uniji uskoro bila i još neka bivša jugoslavenska republika. Hrvatska je formalna članica EU, no ponaša se poput pripadnice sekte ovisnih jugonostalgičara.
Važnost BiH za sigurnost Hrvatske, pa i Europe, trebala bi biti razumljiva. Naime, na prostoru BiH u prošlosti su pucala ili su se pak rušila svjetska carstva. Linija cara Teodozija kojom je Rimsko Carstvo prepolovljeno na zapadno i istočno nije tek slučajno za razdjelnicu imalo rijeku Drinu. Tom je diobom ne samo podijeljeno moćno carstvo nego su ujedno i utemeljene dvije kulturne i civilizacijske paradigme koje će uvelike utjecati na europsku povijest. Te su paradigme i danas vitalne. Posebna violentnost istočnjačke paradigme vidjela se u Sarajevu prije stotinu godina, a potom i osamdesetak godina poslije, ratom u BiH. Ubojstvom austrijskoga nadvojvode i prijestolonasljednika Franje Ferdinanda i njegove supruge Sofije počeo je Prvi svjetski rat. Njihovim je sarajevskim ubojstvom astenični mladobosanac Gavrilo Princip svjetskim silama dao povod za rat. Danas se Principa, kao i za dvije Jugoslavije, ne prokazuje kao terorista, nego opet kanonizira i romansira kao idealističnoga revolucionara. Kao i da Gavrilo Princip postaje iznova nekom mogućom jugosastavnicom, ali sada unutar EU.
Činjenica da je prije stotinu godina, na pravoslavni Vidovdan (28. lipnja) zapravo označen početak Prvog svjetskog rata, vjerojatno se u Europi danas gotovo zaboravila. Današnja površna Europa boluje od povijesnog zaborava. Bosna i Hercegovina je i danas, kao i u prošlosti, geopolitički nepredvidiv i kaotičan prostor. U BiH je pravni i politički nered od njezina osamostaljenja. U Daytonu je taj nered samo ozakonjen. Američkim je stvaranjem tzv. Republike Srpske, a nedavnim slučajem Krima, toj tvorevini dana čak i mogućnost da se i ona jednog dana pokuša izdvojiti iz BiH. Dogodi li se to, uz rusku prešutnu potporu, što će EU tada učiniti? Najvjerojatnije isto što i s Krimom. Nadati se je da hrvatska vlast s traženjem specijalnog statusa za BiH želi tu državu sačuvati od izdvajanja RS po krimskom scenariju. No, vjerojatnije je posrijedi želja da se isto političko načelo kasnije primijeni i na Srbiju. Europska unija istovremeno ne može ništa učiniti glede bosanskohercegovačkog primitka u zajednicu a da ne sruši svoje kriterije.
Bosnom i Hercegovinom su u povijesti jedino dugotrajno i uspješno vladala dva Josipa – Franjo Josip i Josip Broz Tito. Prvi put Hrvatska je izvan takvoga zajedničkoga vladalačkog kruga. No, njezino je zauzimanje za BiH izgleda više nostalgične nego praktične naravi. A još je žustrije zauzimanje za Srbiju, prema kojoj također postoji bolećivi odnos. Vidjelo se to osobito kada je EU, u povodu hrvatskoga petljanja i muljanja oko izručenja Josipa Perkovića, prijetila Hrvatskoj da joj neće dati novac za schengensku granicu. Hrvatska se vlast uopće nije uznemirila. Dapače, kao da joj je takva mogućnost bila čak i draga. Naša vlast sa Srbijom ne želi čvrstu granicu. Valjda se boji da bi se takva granica mogla pretvoriti u neki novovjeki antemurale, iza kojeg bi možda i trajno ostala Srbija. Takav je način ponašanja shizotiman. Hrvatska je formalna članica EU, ali trajna pripadnica imaginarne Jugoslavije.
>> 'Schulz nam je pokvario izložbu tvrdnjom da je Jugoslavija bila slobodna'
ma te spodobe treba maknuti s vlasti i prije izbora, i to dekretom !