Cio niz događaja u posljednjih nekoliko dana pokazuje da se približava kraj sadašnje hrvatske vlasti. Hrvatski sabor postao je sprdačina, iz sabornice se silom iznose zastupnici a u nju unosi smeće za premijera koje simbolizira stanje u kojem se nalazi država. Odjek puštanja na slobodu petorice mladića u Zadru koji su navodno silovali 16-godišnju djevojku posljedica je neodgovornosti službenih osoba koje su jedine mogle biti izvor informacija koje je zabranjeno davati kad je riječ o maloljetnicima.
Premijer bahato iskazuje prezir prema desecima tisuća učitelja i nastavnika koji štrajkaju podrugljivo predlažući da im se plaća poveća 100 posto. Zatim obećava povećanje plaća od 6,12 posto svima u državnim i javnim službama, što sindikati odlučno odbacuju. Koalicijski partneri HNS i Bandić zbog učitelja ucjenjuju HDZ, HDZ im odgovara da ne prihvaća ultimatume i spominje mogućnost izbora.
Istodobno, sve se više piše o oporbi Plenkoviću unutar HDZ-a prema kojoj predsjednik stranke zbog kukavstva ima dva mjerila – Stiera i Kovača koji su bez moći kažnjava, ironizira i marginalizira, a prema Penavi je snošljiv jer mu je rizično sukobiti se s gradonačelnikom Vukovara koji je uz to zahtjevima za procesuiranje srpskih ratnih zločina stekao politički kapital u koji ne smije taknuti. Sve su to znakovi da je vlast izgubila autoritet (ako ga je ikad imala), ali ista ta vlast ustraje u samohvalama kojima prikriva kaos koji sama stvara.
Na pitanje o prijevremenim izborima Plenković odgovara kako “još uvijek nismo u toj fazi”. Ali on zna da u fazi povoljnoj za sebe i HDZ više nikad neće biti. Stranci je prihvaćanjem Istanbulske konvencije, Marakeškog sporazuma i drugim lijevo-liberalnim skretanjima porekao neka temeljna obilježja i tako potvrdio Milanovićeve riječi da on ne pripada HDZ-u i da je po svjetonazoru liberalna struja SDP-a.
Vesna Pusić hvali stavove što ih je Dubravka Šuica izrekla na saslušanju u Europskom parlamentu: “Kada bi ono kako je ona jučer govorila bio hrvatski HDZ, mi bismo bili sasvim druga zemlja”. Kad odavno najžešća protivnica HDZ-a, predsjednika Tuđmana i Hrvatske kakvu su oni zamišljali i stvarali tako govori o Šuičinoj i Plenkovićevoj politici kojoj je cilj “sasvim druga zemlja” u usporedbi s Tuđmanovom, onda je to prekretnica koja će značiti i posve novu poziciju HDZ-a za iduće izbore, kad god bili. Ta je prekretnica u stranci u izravnoj vezi sa stanjem u zemlji. Stranka koja gubi svoj identitet gubi i autoritet, što je zacijelo osokolilo koalicijske partnere – HNS, Pupovca, Bandića... – koji u vlasti sebi znaju pridavati značenja veća nego što ih ima HDZ, po narodnoj – gdje mačke nema, miševi kolo vode.
Gubitak toga autoriteta prenosi se na cijelu zemlju, na institucije i građane. Među desecima komentatora ili kolumnista u medijima rijetki su koji i u čemu podupiru Plenkovića, vlast i HDZ. Pokadšto dobiju pohvalu kojeg lijevo-liberalnog novinara, ali ona je po prirodi ista kao i glasovanje SDP-a u Saboru za lijeve HDZ-ove prijedloge, po načelu – s tobom sam samo kad pocrveniš. Svjetonazorski, “desnu” Hrvatsku – to je onda važno i za cijelu zemlju – zapravo ne vodi nitko. HDZ se otklonio od svoje konzervativne i kršćanske tradicije, a na desnici nema moćne stranke ni karizmatičnih osoba koje bi se nametnule “desnom” pučanstvu koje čini većinu u Hrvatskoj.
Hrvatska nema vlasti!
Činjenica je da je Plenković premijer i predsjednik HDZ-a, ali ono što on radi nije vlast te stranke koja u dijelu koji kroji politiku više nije što je bila nego je postala krivotvorina određene skupine, koja je licemjerna. Da je, na primjer, na vlasti SDP i da u Saboru predlaže ratifikaciju Istanbulske konvencije, za tu ratifikaciju, ako ne bi bilo Plenkovića, nikad ne bi glasovali ni Jandroković, ni Bačić, ni bilo koji drugi HDZ-ov zastupnik. Takvi ljudi i takva stranka stvaraju dezorijentaciju u zemlji, a u dezorijentiranoj zemlji padaju prepreke koje pred samovolju stavlja autoritativna, uvjerljiva vlast. Zbog nedostatka takve vlasti iz institucija, pa i represivnih, svako malo izlaze informacije i senzacije koje ne bi smjele izići, a o njima se potom govori i piše s kojekakvim motivima, strastima i znanjima kojih u javnosti uopće ne bi trebalo biti.
Iz iskustva sa sela znamo – kad vlasnik zapusti neku njivu, kad se ograda ili zid oko nje stane rušiti, malo-pomalo tamo ulaze sve seoske životinje, a ljudi na njima gdje im odgovara utiru prečice. Na takvu njivu sve više sliči Hrvatska.
Mi nemamo hrvatsku, sposobnu i poštenu vlast koja ima volje provesti ono što se mora provesti. I tu je sav problem. Mi Hrvati smo nezreo narod, a nikad ni nismo imali pravu nacionalnu, hrvatsku, merit elitu koja je elita po sposobnosti i znanju, a ne po svim drugim kriterijima. A i Hrvati nisu državotvorni narod. Mađari recimo jesu. I dovoljno zreli da biraju mađarsku nacionalnu vlast kad se svi okome na Mađarsku kao šakali. Jer se drže svoga i ne boje se vanjskih pritisaka.