Poslovično dosadan godišnji izvještaj o radu Vlade pretvorio se jučer u predizborni govor Andreja Plenkovića. Logičan je to zaključak premijerova nastupa u Saboru kojim je sa sebe skinuo teret koji bi ga nezgodno pritiskao na idućim parlamentarnim izborima, bez obzira na to kada se oni održali. Svojim ključnim porukama zatvorio je većinu rupa kroz koje su ga veći dio jeseni bušili sindikati javnih službi, dobrim dijelom zadovoljio je industrijalce iz Hrvatske udruge poslodavaca, a koalicijskim partnerima iz HNS-a dao je odstupnicu da se povuku dok još nije kasno.
Time je politička kriza koja je ozbiljno prijetila prijevremenim izborima naizgled riješena, iako su aduti za izbore na strani Plenkovića, pogotovo sada kad je imidž gazde neosjetljivog na socijalna pitanja opran. To što je učiteljski ceh nastavio sa štrajkom u školama, a Plenkovićev paket nazvao obmanom, samo ide u prilog premijeru koji je ovime zabio klin između sindikata i njegove ministrice školstva, HNS-ove Blaženke Divjak. Ono što mu je najvažnije, skinuo je sa sebe stigmu „onoga koji učiteljima ne da veće plaće“. U biti Plenković nije popustio sindikatima jer se njegovo obećanje ne odnosi na ono što su učitelji tražili, a to je povećanje koeficijenta složenosti poslova, čime bi se rad nastavnika vrednovao kao rad drugih javnih službi. U politici je važna percepcija, a to što će učitelji i nastavnici i dalje zaostajati za plaćama, većinu nije briga.
Objektivno gledajući, premijerov jučerašnji izborni paket sveo se na obično linearno povećanje plaća zaposlenima u javnom sektoru i nešto crkavice najsiromašnijim radnicima u privatnom sektoru. Istina, time je prerezao gordijski čvor u koji se proteklih tjedana zapleo s prosvjetnim sindikatima i vlastitim koalicijskim partnerom. Kratkoročno time smo dobili i dalje labavu političku stabilnost, a dugoročno nove glavobolje sadašnjem i svim budućim ministrima financija.
Iako na prvu većina u državi može biti zadovoljna – svi će dobiti povišicu, minimalne plaće opet će rasti, poslodavcima su otvorena vrata za dijalog o radnom zakonodavstvu – činjenica je da će nas premijerova saborska poslanica koštati 1,6 milijardi kuna već do kraja iduće godine. Toliko je valjda u Vladi procijenjeno da vrijedi lovostaj na državni budžet. O tome da plaće u javnom sektoru nastavljaju rasti bržim tempom nego ekonomija, kao i da je ovaj ustupak državi omča oko vrata u kriznim vremenima koja su neizbježna, razmišljat će se drugom prilikom.
Plenković nije učinio ništa što nisu radili njegovi prethodnici na čelu hrvatskih vlada. Provodeći uravnilovku u kojoj svima plaće rastu u istom postotku, onima koji su zaslužili i onima koji nisu, Plenković je riješio političku krizu i udovoljio zahtjevima većine interesnih skupina u javnom sektoru. Odustajanjem od mirovinskih mjera koje su trebale omogućiti radnicima da po svojoj želji ostanu u radnom odnosu do 68. godine života zatvorio je i frontu prema poslodavcima u privatnom sektoru.
Iluzorno je bilo očekivati da će Vlada u predizbornoj godini ići u restrukturiranje javnog sektora od pravosuđa do zdravstva, provesti reformu kojom bi se riješila viška zaposlenih, nagradila one koji rade i u konačnici administrativni aparat učinila efikasnijim servisom građana. To očekujemo u prvoj, a ne u trećoj godini mandata u kojoj su na rasporedu i predsjednički izbori. Za takvo što u današnjim političkim okolnostima jednostavno nije bilo vremena, a značilo bi političko samoubojstvo. To od političara ipak ne možemo očekivati.
>> Pogledajte i ovaj video: Ivana Pernara sa današnje saborske sjednice ponovno iznijela straža
Kod učitelja bi trebalo napraviti reformu jer djece je 20 posto manje dok je učitelja 29 posto više -otpustiti višak i ovima koji ostanu uvesti neku normu po kojoj bi se nagradili jer ima onih koji zasluže više i onih koje se previše plaća.