Hrvatska je na 
rubu dva nova 
velika svjetska rata

Svijet se komeša. Očekuju se velika previranja, geopolitička karta se mijenja strelovito, a više ni realisti ne isključuju veliki oružani sukob. Nalazimo se u najvećoj krizi od Drugoga svjetskog rata, puno ozbiljnijem sukobu nego što je to bio hladni rat i blokovska podjela na kapitalistički i komunistički svijet, a neki europski intelektualci već upozoravaju da nam prijeti pravi “treći svjetski rat”. Papa Franjo već je rekao da se nalazimo u trećem svjetskom ratu, ali na dijelove. Dok se na velikom skupu NATO-a u Walesu očekivalo jasno definiranje strategije Zapada prema Rusiji i islamskom svijetu, u našem susjedstvu u Bosni i Hercegovini i Kosovu provode se uhićenja islamskih ekstremista koje se povezuje s Islamskom državom koja se u krvi i nasilju rađa u Iraku.

Iako se Hrvatska nalazi na povijesnom “razmeđu civilizacija” i gotovo je sigurno da će je velike svjetske mijene snažno zapljusnuti, hrvatskih političari i mediji sve to promatraju kao da je riječ o nekom fantastičnom filmu koji se nas uopće ne tiče. Nemamo jasnu strategiju, nismo definirali svoje interese, a puko ponavljanje onoga što je definirao NATO i Europska unija nikako nije dovoljno. Što se zapravo događa u svijetu i koja je pozicija Hrvatske?

Najlakše bi bilo reći da se demokratski Zapad, kojemu pripada i Hrvatska, bori protiv autoritarnog režima Vladimira Putina koji je izvršio agresiju na Ukrajinu te islamskih fundamentalista u Iraku koji ne ubijaju brutalno samo “zapadne križare”, nemuslimanske manjine nego i muslimane koji nisu na njihovoj liniji. Naravno da se stvari mogu gledati tako pomalo naivno, ali takav pristup ne pomaže da se spozna što se zapravo događa u uzburkanom svijetu. Svako pojednostavnjivanje u kompleksnom svijetu dovodi do pogrešnih procjena i grubih pogrešaka.

Ni kavijar ni Mercedes

Sukob u Ukrajini može se promatrati i kao geopolitički sukob SAD-a i Europske unije na jednoj i Putinove Rusije na drugoj strani. Amerika ne želi prihvatiti Rusiju kao jednako vrijednu velesilu s kojom se dogovara o interesnim sferama. Nije to od jučer nego se to moglo vidjeti još od raspada Sovjetskog Saveza. NATO je tada “obećao“ da se neće širiti na bivše komunističke zemlje, što nije ispoštovao. Prije nekoliko godina smjestio je raketni štit u Poljsku i Češku pod izlikom da je tamo postavljen kako bi spriječio nuklearne napade iz Irana i Sjeverne Koreje.

Putin se žestoko opirao raketnom štitu, tvrdio je da Iran uopće ne posjeduje rakete takvog dometa, ali ga Amerikanci i njihovi saveznici nisu poslušali. Zapad i Rusija posve oprečno tumače i ovo što se događa u Ukrajini. Dok Zapad sve to prikazuje kao borbu za demokraciju i pravo suverene država da izabere svoj put, Rusija zapadno uplitanje u Ukrajinu doživljava kao ulazak u svoje dvorište. Pitanje je samo koliko je Zapad svjesno ušao u ovu avanturu. Sumnjam da američki analitičari nisu znali da će Putin zbog Ukrajine ući u sukob sa Zapadom kao što je Kennedyjeva Amerika početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća bila spremna pokrenuti čak i nuklearni rat zbog ruskih raketa na Kubi.

Drugo je pitanje koliko su članice Europske unije razmišljale prije nego što su zategnule odnos s ruskim medvjedom. Nisu valjda očekivale da će sve ovo trajati nekoliko dana i da će onda Europljani opet jesti ruski kavijar, a Rusi bezbrižno voziti njemačke luksuzne automobile. Činjenica je i to da u sukobu Zapada i Rusije nisu sve zemlje jednako ugrožene. Uvođenjem sankcija najviše će izgubiti zemlje EU koje gravitiraju Njemačkoj i one koje graniče s Rusijom, dok će sukob najmanje osjetiti Velika Britanija i, naravno, SAD. Svako slabljenje Rusije i Njemačke kao predvodnice EU donosi geopolitičku korist SAD-u i Velikoj Britaniji. To se može vidjeti i po uvozu ruskog plina. Dok neke bivše komunističke zemlje uvoze i 100 posto svojih plinskih potreba iz Rusije, Velika Britanija uopće ne treba ruski plin. Tako je nekako i s izvozom i robnom razmjenom s Rusijom. Njemačka će zbog sankcija najviše izgubiti, dok je trgovinska razmjena SAD-a i Rusije gotovo zanemariva s obzirom na njihove gospodarske potencijale. Razumno je zaključiti da nas čeka dugoročni sukob između Zapada i Rusije.

Teško je predvidjeti hoće li se zaustaviti na Ukrajini, žestokoj retorici, ekonomskim sankcijama, eventualnom zaustavljanju plina tijekom zime ili će doći do šireg sukoba. Pitanje je koliko su ekonomske sankcije učinkovite s obzirom na to da Putin, ako je suditi po njegovim dosadašnjim postupcima, sigurno neće odustati od ruskih geopolitičkih interesa koji se svode na to da NATO drži što je moguće dalje od granica svojega carstva. Bit će to veliki uspjeh ako sukob između Zapada i Rusije ostane samo na Ukrajini.

Kao svaka država na periferiji, tako i Hrvatska osjeća sve probleme koje donosi život na rubu svjetova. Blagostanje i prosperitet sporo dolaze iz središta, ali je zato odmah zapljusne val svega negativnog što donose sukobi i zaoštravanja. Već sada vidimo da Hrvatska ne može svoje poljoprivredne proizvode izvoziti u Rusiju, a još prije ukrajinskog sukoba imali smo velike štete zbog uvođenja viza za ruske turiste. Zbog geopolitičkih interesa odustali smo od plinovoda Južni tok, ne smijemo ni pomisliti prodati Inu Rusima, ali zauzvrat nismo dobili ništa. Pokazali smo se kao loši trgovci. Zbog interesa Europske unije i NATO-a olako odustajemo od svojih interesa, a ne tražimo ništa za kompenzaciju. Puno umješnijima pokazali su se naši susjedi Srbi i Mađari, ali i neke duge članice EU.

Sukob Zapada i Rusije u Ukrajini odrazit će se i na geopolitički raspored na Balkanskom poluotoku. Dok će Ukrajina biti trajno mjesto sukoba i napetosti, Balkan bi mogao, stotinu godina nakon Prvog svjetskog rata, konačno “pasti” pod potpun utjecaj Zapada. Iako je Srbija još uvijek deklarativno veliki saveznik Rusije, teško će se othrvati sve većem pritisku Zapada da je se odrekne. Putin će teže pomoći Srbiji zato što je daleko i nema kopneni kontinuitet s njom. Stoga nije nemoguće da se u nekoj budućnosti otvore i pitanje ponovnog uređenja BiH te statusa Republike Srpske. U tom svjetlu treba gledati sve veći angažman Njemačke na ovim prostorima. Lako je moguće da će Balkan biti mjesto za potkusurivanje. Srbija i BiH za dijelove Ukrajine i Krim. Zvuči grubo, ali vrlo realno.

Hrvatska je uključena i drugu veliku bitku koju vodi Zapad. Riječ je o borbi protiv islamskog fundamentalizma. Zapad je praktički započeo otvorenu intervenciju protiv Islamske države i njezinih simpatizera. Iako je u proteklih dvadeset i pet godina Zapad intervenirao u više muslimanskih država, situacija nije puno bolje nego što je bila prije. Pogotovo se to odnosi na Irak koji je u permanentnom građanskom ratu i Libiji koja je, iako je medijski prošlo posve nezapaženo, praktički zaglavila u anarhiji i nalazi se pred potpunim rasulom.

Svjetski rat više nije fikcija

Zapad nije postigao trajni mir i stabilnost vojnim intervencijama, a avantura s Muslimanskom braćom i demokracijom u Egiptu prošla je jednako neslavno. Zanimljivo je da je famozni ISIL nastao uz zapadnu podršku kao dio antirežimske koalicije u Siriji. (Hrvatska je i ovdje imala neslavnu epizodu sa slanjem oružja fundamentalističkim pobunjenicima.) Sirijski predsjednik Assad ostao je na vlasti, a ISIL se okrenuo Iraku u kojemu je mogao lakše i jednostavnije ostvariti svoje ambicije vezane za stvaranje islamske države. Dobio je veliku podršku u sunitskim dijelovima Iraka koji su bili najveći gubitnici nakon svrgavanja Sadama Husseina. Zbog sveopćeg kaosa u muslimanskom svijetu i nezadovoljstva tamošnjeg stanovništva, koje smatra da Zapad samo iskorištava njihova naftna bogatstva, moguće je da se još više pojačaju terorističke aktivnosti na Zapadu.

Nedavno je saudijski kralj Abdullah upozorio da će ekstremisti uskoro doći u Europu i SAD. Zapad nema jasnu strategiju što napraviti s muslimanskim svijetom. Zasad ne želi da on ojača i vodi samostalnu politiku. Ovakva situacija nije dugoročno održiva. Nisu samo ekstremni muslimani nezadovoljni odnosom Zapada prema muslimanskom svijetu nego i oni umjereniji. Ovdje treba spomenuti i palestinsko pitanje koje još ni izbliza nije riješeno. Hrvatska je ranjiva jer se nalazi na geostrateški osjetljivom području. Uhićenja vehabija u BiH i Kosovu to i pokazuju. U našemu susjedstvu postoji pogodno tlo za islamski fundamentalizam i to koriste brojni financijeri iz arapskog svijeta. Ne treba izazivati histeriju, ali ne treba ni prešućivati činjenicu da Hrvatska može biti meta kao eksponent Zapada koji je nadohvat ruke. Uostalom, sjećamo se kako su islamisti početkom devedesetih godina prošlog stoljeća izvršili teroristički napad u Rijeci kada je Hrvatska izručila jednog terorista SAD-u. Znakovito je da je naša tajna služba SOA službeno potvrdila da se intenzivno bavi terorističkim i aktivnostima islamskih ekstremista koji iz susjednih zemalja odlaze na ratišta u Siriji i Iraku.

Ovaj sukob Zapada s islamistima nije samo ideološki nego u svojoj pozadini ima vrlo važnu gospodarsku komponentu. Nažalost, Hrvatska i u tome gubi. Poznato je da je Hrvatska imala vrlo unosna naftna polja u Siriji i da ih je nakon početka građanskog rata odmah napustila. Međutim, ni na koji način nismo obeštećeni. Hrvatska je imala vrlo snažne gospodarske odnose s Libijom prije rušenja diktatora Gadafija. U toj zemlji radilo je i do 30.000 naših radnika na vrlo unosnim poslovima. Nakon rušenja Gadafija nismo sudjelovali u raspodjeli kolača pa su glavne poslove dobili Francuska, Velika Britanija i SAD, dakle zemlje koje su najviše vojno doprinijele rušenju libijskog diktatora.

Možda će se nešto primijeniti s ovom akcijom u Iraku. Tanker s kurdskom naftom stigao je u Hrvatsku gotovo istodobno kada je naša vlada poslala oružje Kurdima. Kada već Hrvatska sudjeluje u zahtjevnim i potencijalno opasnim operacijama, onda je kakva-takva utjeha da od toga ima i neke gospodarske koristi.

Henry Kissinger, bivši američki državni tajnik i jedan od najutjecajnijih ljudi u današnjem svijetu, nedavno je napisao da se stvara novi svjetski poredak. Samo je pitanje ima i Zapad toliko gospodarskog potencijala i vojne moći da uspostavi kontrolu nad cijelim svijetom.

Tim više što je sve ovo priprema za konačan obračun između SAD-a i Kine koja je zbog svoje gospodarske ekspanzije i demografskog potencijala ipak najveći takmac Zapadu. Naravno, nije dobro plašiti ljude trećim svjetskim ratom, ali to više nije neka nestvarna opcija. Kada su na stolu tako veliki ulozi, a ovdje je riječ o tome tko će vladati svijetom, onda je sve moguće. Nadajmo se da će pobijediti razum i ona dobra stara hladnoratovska ravnoteža straha.