Do izbijanja zaraze koronavirusom Zagrepčani su imali prilike uživati u uličnim vještinama i umjetnosti četvero stranaca iz dalekog Perua, Paragvaja i Kolumbije. Na zagrebačkim je ulicama tridesetogodišnji Jose Amado Cáceres, iz malog paragvajskog grada Alberdi, demonstrirao više cirkuskih disciplina; on je akrobat, žongler, klaun…
Danima čekali na cirkus
Obrtnik podrijetlom iz Lime, šezdesetpetogodišnji Javier Béchet Zevallos, koji ima stalnu adresu u Bogoti, Zagrepčane je zabavljao uličnim predstavama, pantomimom, ali i žongliranjem. Specijalnost mu je tzv. diábolo (dva štapa iste dužine povezana užetom i kolut za žongliranje), a u velikoj avanturi s njim su se u Zagrebu zatekli i sin Wayra te kći Qori. Tridesetdevetogodišnji Peruanac Wayra Béchet nekada je 11 godina radio kao inženjer elektrotehnike. Volio je, kaže, svoj život i profesiju, ali poželio je upoznati svijet i, inspiriran stilom života svojih roditelja, specijalizirao se za pantomimu i ples uz vatru, a izvodi i čudesa s palicama. Njegova sestra Qori (24) rođena je u Bogoti, po zanimanju je fotografkinja, svira violinu, a osim uličnim izvedbama na tom profinjenom instrumentu, oduševljava i performansom sa zastavama.
Neobični četverac u Hrvatsku je stigao malo prije koronavirusa, tako da su u njihovim nastupima mogli uživati samo Zagrepčani. No u glavnom su hrvatskom gradu ‘zarobljeni’ do daljnjega. U neprilici, jer bez uličnih nastupa nemaju prihoda, snalaze se na razne načine. Tri člana obitelji Béchet našli su skroman smještaj koji plaćaju od ušteđevine, a Jose se smjestio u jednoj napuštenoj kući bez struje i vode. Ali ne žali se. Vodu si, kaže, donese u kantama, u vrtu si je zasadio nešto povrća, a svi četvero redovito obiđu supermarkete gdje se, vele, uvijek nađe nešto hrane kojoj istječe rok. Trenutačni skroman način života posebno ih ne brine, a za Josea neimaština i nije nešto s čime već nije sreo.
– Kad sam bio dijete, otac je jednom obećao da će nas djecu odvesti u putujući cirkus koji je došao u grad. Čekali smo danima, ali otac nije uspio prikupiti novac za ulaznice. To se i meni i braći duboko usjeklo u pamćenje. S 23 godine prvi put sam vidio uličnu predstavu u jednom gradu u Argentini u kojem sam tada radio u građevinarstvu i shvatio da postoje besplatne ulične predstave, koje koštaju tek novčić ili osmijeh. Počeo sam sanjati o tome da ja to izvodim po svijetu. I radim to već sedam godina – priča Jose, koji je do sada obišao 18 zemalja, a u Zagrebu je drugi put.
Najdulji staž u uličnoj umjetnosti ipak ima Javier, koji se time, uz razne umjetničke događaje i neke televizijske prezentacije, povremeno bavi od sedamdesetih godina. Prvo sa suprugom, a potom i djecom. Iako, tek sada je prvi puta posjetio Europu. Obožava takav način života, jer mu, kaže, omogućava puno slobode. Slično razmišlja i njegova kći Qori.
– Uz glazbu koju izvodim mogu ići kamo želim i ostati koliko želim. To je čista sloboda – prezadovoljna je Qori, iza koje je već 12 država na raznim kontinentima.
Brat Wayra krenuo je ranije i dosad proputovao 20 zemalja: – Do svoje 20. godine žonglirao sam i glumio u kazališnim predstavama, a onda sam se posvetio studiju. Kao inženjer elektrotehnike radio sam na menadžerskim pozicijama, ali 2013. odlučio sam da ću sve staviti na pauzu kako bih doživio nova iskustva i proputovao svijet. Počeo sam štedjeti i 2017. napokon i krenuo u ovu avanturu – priča Wayra i dodaje: – Želim iskoristiti svoja iskustva za provedbu socijalnog projekta ESARIRI, s misijom smanjenja siromaštva i egzodusa u ruralnim područjima i jačanja kulturnog identiteta autohtonih zajednica u svijetu, počevši od Latinske Amerike. U siječnju sam se nakon 36 mjeseci putovanja vratio u rodni Peru, a u Europu sam stigao kako bih pronašao tih 50.000 eura potrebnih za pokretanje projekta
Kod vas se dobro živi
Svi četvero nikada ne žure, u pojedinoj zemlji ostaju po nekoliko mjeseci, dok je ne upoznaju dobro i koliko im dopušta trajanje turističke vize. U Hrvatskoj sada nisu slučajno.
Kad se situacija sa zarazom koronavirusom počela komplicirati, jednoglasno su izabrali da će ovdje ostati. - Da, čvrsto vjerujemo da je, kad nas je već pandemija morala uloviti daleko od doma, Hrvatska najbolje mjesto – veli Jose i priča: – Sa 16 godina otišao sam raditi u Argentinu. Već 15 godina nisam kod kuće, ali u kontaktu sam s obitelji. Znaju što sam sve lijepoga proživio i žele da budem sretan. Trenutačno su malo zabrinuti, ali stalno im se javljam i znaju da sam dobro i u divnoj zemlji.
Poruke u obiteljskim WhatsApp grupama na relaciji Hrvatska – Južna Amerika putuju na dnevnoj bazi, a Wayra će reći kako je familija mirna što su baš u Hrvatskoj jer je ovdje sigurnije nego tamo.– Više su se brinuli u početku, jer sam napustio udoban život i otisnuo se u nepoznato. Sad kad gledaju videozapise s mojih putovanja, podržavaju me i ponosni su – kaže Wayra.
Datum povratka kući sada im je posve neizvjestan, ali kad bi samo mogli raditi i nešto zaraditi to im ne bi smetalo.
– Uvijek sam puno radio kako bih imao novca za hitne slučajeve i da nešto pošaljem obitelji. Sada to više ne mogu…. Ali puno nas ljudi kontaktira da čuju kako smo, trebamo li pomoć. Hrvatska i Hrvati su me osvojili kada sam bio prvi put, a sada će ostati zauvijek urezani u mom srcu – zahvalan je Jose.
Njegov kolega Wayra dodaje da su ljudi u Hrvatskoj vrlo prijateljski raspoloženi:– Kvaliteta života ovdje je dobra, jeftinije je nego u zemljama zapadne Europe, klima je ugodna. Većina ljudi je vrlo ljubazna, a iznenadilo nas je što mnogi Hrvati razumiju španjolski. Uvijek nas nasmije kad odgovore na pitanje kako to da razumiju španjolski sa „gledali smo meksičke sapunice“ – smije se Wayra, koji otkriva da im je vlasnik stana prepolovio uobičajenu stanarinu kad je čuo u kakvoj su situaciji.
I sada ponekad iziđu na ulicu izvesti nešto od svojih vještina. Rijetki prolaznici, s maskama na licu i na sigurnoj udaljenosti, dobace u šešir poneku kunu. Nekad ih policija upozori da se sklone, pa šešir ostane prazan…. Za njihov se slučaj, inače, pročulo preko Facebook grupe Jedni za druge, koja je povezala potrebite u ovoj pandemiji i volontere, a bili su među rijetkim strancima kojima je pomoć zatrebala