Hrvatska od međunarodnog priznanja do predsjedanja EU-om: Mitovi i činjenice

Hrvatska je od procesa svog osamostaljenja stvorila mit, no odmah valja reći da to nije nikakva posebnost Hrvatske. I druge zajednice, kad je riječ o važnim povijesnim poglavljima, postupaju slično. Slovenija je, recimo, kratkotrajni 10-dnevni sukob s Jugoslavenskom narodnom armijom u lipnju 1991. proglasila ratom za nezavisnost, iako intenzitetom sukoba i brojem žrtava taj sukob, srećom, ne opravdava naziv pravog rata. Tako je i u slučaju velikih zajednica. Europski parlament prije nekoliko mjeseci usvojio je Rezoluciju o važnosti europske memorije za budućnost Europe, u kojoj je pogrešno navedeno da je pakt Molotov – Ribbentrop iz kolovoza 1939. uzrok izbijanja Drugog svjetskog rata, kako bi se odgovornost za izbijanje najkrvavijeg rata u povijesti podijelila između Hitlera i Staljina, odnosno Njemačke i Sovjetskog Saveza. Riječ je o mitu koji zamagljuje činjenicu da je Staljin još od 1937. uporno predlagao Velikoj Britaniji i Francuskoj sklapanje obrambenog pakta protiv Njemačke, u koji bi bile uključene sve zemlje koje ugrožava Hitlerov ekspanzionizam, pa i Poljska.

Problem s mitovima je što se oni grade na odabranim povijesnim poglavljima, dok se druga, koja se ne uklapaju u željenu cjelinu, zanemaruju i zaboravljaju. Kada je riječ o cijelom procesu osamostaljenja Hrvatske, koji je zaključen upravo međunarodnim priznanjem Hrvatske, čiju ćemo 28. obljetnicu obilježiti za nekoliko dana, u Hrvatskoj prevladava gledište prema kojem je hrvatsko osamostaljenje isključivo veliki finale višestoljetnog i jedinstvenog povijesnog puta prema neovisnoj i samostalnoj državi. Time se potpuno zanemaruje činjenica da je osamostaljenje Hrvatske nemoguće razumjeti izvan konteksta tektonskih promjena u središnjoj i istočnoj Europi koje su nastupile potkraj osamdesetih prošloga stoljeća.

Te su promjene rezultirale okončanjem hladnog rata i padom Berlinskog zida, a onda i raspadom Jugoslavije, Sovjetskog Saveza i Čehoslovačke. Pokreti za demokratizaciju i uvođenje višestranačja zahvatili su većinu istočnoeuropskih zemalja, ponajprije Poljsku, Čehoslovačku i Mađarsku, kao i Istočnu Njemačku. U Jugoslaviji su se zahtjevi za višestranačkim izborima i demokratizacijom društva, a potom i za osamostaljenjem, najprije pojavili u Sloveniji, a zatim i u Hrvatskoj. Važnu ulogu u tim procesima odigrao je tadašnji sovjetski lider Mihail Gorbačov, koji je u Sovjetskom Savezu pokrenuo političke i gospodarske reforme. Gorbačov nije pokušavao zaustaviti promjene u drugim zemljama bloka, kao što su to činili njegovi prethodnici. Ti su procesi doveli do urušavanja istočnog bloka, a potom i do kolapsa Sovjetskog Saveza, čije se posljedice i danas reflektiraju na politiku Kremlja, koji na postsovjetski prostor gleda kao na vlastitu interesnu sferu.

Genscher na meti kritika

To je povijesni kontekst u kojem se događalo i hrvatsko osamostaljenje, iako se u današnjim službenim interpretacijama tih slavnih dana to uglavnom zanemaruje. Slično je i s međunarodnim priznanjem Hrvatske. Iako su njemačka i vatikanska diplomacija odigrale ključnu ulogu u događajima koji su naposljetku i doveli do međunarodnog priznanja, zahvaljujući naknadnoj mitologizaciji najčešće zaboravljamo da Hrvatsku ipak nisu najprije priznali Njemačka i Vatikan, nego Island, mala, ponosna i slobodoumna otočna nacija od tek nešto više od 300 tisuća stanovnika, i to još 19. prosinca 1991. Točnije, Island je bio prva država koja je u trenutku priznanja Hrvatske i sama bila neovisna i međunarodno priznata zemlja.

Naime, Hrvatsku je odmah nakon proglašenja neovisnosti priznala Slovenija, a kasnije i baltičke republike i Ukrajina, ali se radilo o zemljama koje su se u tom trenutku i same borile za međunarodno priznanje. Slovenija i Hrvatska u tom su trenutku – što se danas također zaboravlja – bile saveznice koje su ključne poteze povlačile zajedno, u dogovoru, pa su tako isti dan proglasile i neovisnost, a i priznanje je bilo uzajamno. Isti dan kada je Island priznao Hrvatsku i Njemačka je najavila priznanje Hrvatske, kao i Vatikan i Italija. Vatikan je to učinio 13. siječnja, a Njemačka i Italija s ostalim zemljama tadašnje Europske unije, koja je u tom trenutku imala 12 članica, 15. siječnja. Taj se dan u Hrvatskoj obilježava kao spomendan – Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.

Točno je da je protiv priznanja Hrvatske i Slovenije bila cijela međunarodna zajednica, ali zaboravlja se da je i Njemačka sve do ljeta 1991. bila protiv priznanja, sve dok tadašnji šef njemačke diplomacije Hans-Dietrich Genscher nije u srpnju te godine shvatio da Europa mora priznati Hrvatsku i Sloveniju jer bi posljedice u protivnom mogle biti katastrofalne. Genscher je zbog promjene stava sve do svoje smrti bio izložen kritikama da je “prerano priznanje” krivo za raspad Jugoslavije i rat, osobito iz Francuske i Velike Britanije koje su bile nesklone priznanju novih republika. U Hrvatskoj je pak vladalo uvjerenje da je samo pravodobnim priznanjem bilo moguće spriječiti još veća razaranja i stradanja.

Premda se u Hrvatskoj najčešće tumači da je glavni razlog protivljenja priznanju bila sklonost Srbiji, ključan problem zbog kojeg je međunarodna zajednica oklijevala s priznanjem krije se u činjenici da se tadašnja Europa, u trenutku kada je rat u Jugoslaviji već bio počeo, strahovito bojala njegove reprize, i to u još krvavijem obliku, u Sovjetskom Savezu. Tadašnji europski čelnici – britanska premijerka Margaret Thatcher, njemački kancelar Helmut Kohl i francuski predsjednik François Mitterrand – strahovali su od poteza za koje se vjerovalo da bi mogli potaknuti sukobe u Sovjetskom Savezu, na čijim su prostranstvima bile raspoređene stotine nuklearnih projektila, što je prijetilo sigurnosti cijele Europe. To je bio jedan od glavnih razloga oklijevanja s odlukom o priznanju novih republika.

U tom je kontekstu zanimljivo i da je Rusija, “saveznica Srbije”, priznala Hrvatsku već u veljači 1992., odmah nakon što su to učinile članice EU, i to čak dva mjeseca prije Sjedinjenih Američkih Država, koje su Hrvatsku priznale u travnju. Iako je SAD nekoliko godina kasnije odigrao ključnu ulogu u zaustavljanju rata, u tim je danima današnja hrvatska strateška saveznica bila krajnje suzdržana u pogledu priznanja novih republika, protiveći se raspadu Jugoslavije.

Kad je riječ o priznanju Hrvatske, valja naglasiti još jednu važnu činjenicu. Naravno da je u tom procesu važnu ulogu odigrala diplomacija, no glavne zasluge za odluke koje su dovele do priznanja ipak pripadaju Arbitražnoj komisiji u okviru konferencije za bivšu Jugoslaviju, poznatijoj kao Badinterova komisija. Na čelu s tadašnjim predsjednikom francuskog Ustavnog suda Robertom Badinterom ta je komisija po nalogu ministarskog vijeća tadašnje EU, rješavajući pravna pitanja povezana s raspadom Jugoslavije, zaključila da se SFRJ raspala i da je na njezinom području nastalo pet ravnopravnih republika. Dakle, nije se radilo o odcjepljenju pojedinih republika, i to je otvorilo put međunarodnom priznanju Hrvatske i Slovenije.

Badinterova je komisija od prosinca 1991. do kolovoza 1993. donijela 15 pravnih mišljenja u kojima je priznala dotadašnje republičke granice kao granice novih država, zaključivši da se te granice ne smiju mijenjati silom, nego samo sporazumno. Upravo je Badinterova komisija potvrdila da Hrvatska ispunjava uvjete za međunarodno priznanje, pod uvjetom da ustavno zaštiti prava nacionalnih manjina, što je Hrvatska i prihvatila i tako omogućila međunarodno priznanje od strane EU 15. siječnja 1992. godine.

Mitologizacija sadašnjosti

Unatoč međunarodnom priznanju i potpisanom primirju, rat se smanjenim intenzitetom nastavio sve do kolovoza 1995., kada su u Oluji oslobođeni okupirani dijelovi zemlje. Podunavlje je mirnom reintegracijom vraćeno u ustavnopravni poredak Hrvatske upravo na šestu obljetnicu međunarodnog priznanja, 15. siječnja 1998. Zagrebačkim summitom 2000. godine počinje mukotrpan put Hrvatske prema EU, iako su neki u Hrvatskoj taj summit pogrešno shvatili kao pokušaj stvaranja nove Jugoslavije. Nekoliko godina kasnije Hrvatska počinje pristupne pregovore koje završava 2011. i 2013. postaje punopravna članica EU, a u tom je trenutku već nekoliko godina bila i članica NATO-a. Iako političari često ponavljaju da je Hrvatska time ostvarila ključne strateške interese, ulaskom u EU i NATO Hrvatska nije riješila sve svoje probleme.

Mitologizacija prošlosti u hrvatskom se slučaju pretvara i u mitologizaciju sadašnjosti. Pogrešno bi bilo zaključiti da ulazak u EU ne koristi Hrvatskoj, no činjenica je da Hrvatska, zbog vlastitih slabosti i promijenjenih okolnosti u samoj Uniji, u proteklih šest i pol godina nije uspjela kapitalizirati svoje članstvo u EU kao što je to uspjelo novim članicama koje su se pridružile Uniji 2004. Iako je na početku tranzicije bila jedna od najrazvijenijih tranzicijskih zemalja, danas su hrvatski građani među najsiromašnijima u EU.

Hrvatska je ušla u EU u vrijeme krize, koja je radikalno promijenila Uniju. Europu, koja je niknula u zgarištu Drugog svjetskog rata, kriza je transformirala u ekonomsku zajednicu, opsjednutu rezanjem deficita i smanjivanjem troškova. Čini se da je naša politička elita posve zanemarila činjenicu da bi se i u Hrvatskoj, kao nuspojava otvaranja granica, mogao dogoditi egzodus stanovništva, iako smo sve to već vidjeli u gotovo svim novim članicama, pogotovo u Poljskoj i Letoniji. Poljska je nakon 2004. i ulaska u EU izgubila dva milijuna stanovnika. Letonija je pak na početku tranzicije imala 2,6 milijuna stanovnika, u vrijeme ulaska u EU 2,3 milijuna, a danas ih ima manje od dva milijuna, s time da je 2018. bila europski rekorder po gubitku stanovništva, a slijede je Bugarska i Hrvatska.

Danas, 28 godina nakon što je tadašnja EU priznala hrvatsku neovisnost, Hrvatska predsjeda Vijećem Europske unije, što je na simboličkoj razini važno postignuće, ali Hrvatska ni ulaskom u EU ni predsjedanjem europskim Vijećem nije uspjela proširiti svoje vanjskopolitičke horizonte. Hrvatska i dalje ostaje periferna članica europske integracije koja još nije članica schengenske zone i eurozone, a nije u stanju ni riješiti konflikte u odnosima sa susjednim zemljama, iako su dobri odnosi sa susjedima od strateškog značenja za Hrvatsku i njezino gospodarstvo. Hrvatska tek treba dokazati da je sposobna iskoristiti svoje članstvo u Uniji kako bi povećala blagostanje i dobrobit svojih građana, a EU je na putu prema tom cilju samo okvir.