Lijepa tradicija na početku svakog šestomjesečnog predsjedanja Vijećem Europske unije je dolazak grupe stranih novinara, permanentno akreditiranih pri EU institucijama u Bruxellesu, u zemlju predsjedateljicu.
To se obično događa u danima kad dolazi i kolegij europskih povjerenika, dakle vrh Komisije. U Zagreb svi oni stižu u tjednu nakon blagdana Sveta tri kralja. I nakon što - između svih tih, a zapravo tri kandidata - Hrvati izaberu novog predsjednika(-cu) Republike.
Zasad je u nacrtu programa za briselske dopisnike u Zagrebu predviđeno da ih primi i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, no vidjet ćemo hoće li taj plan preživjeti bliski susret s biračima u prvom krugu 22. prosinca i drugom krugu 5. siječnja.
Izgubi li Grabar-Kitarović, ima li smisla da priča sa stranim dopisnicima o predsjedanju Hrvatske Vijećem EU kad, prvo, predsjednik RH u tom predsjedanju nema nikakvu ulogu (sve radi Vlada) i, drugo, K. Grabar-Kitarović do tada, 9. ili 10. siječnja, možda neće imati nikakvu daljnju ulogu ni u predsjedanju ovom državom, kamoli Europskom unijom.
No, to su pitanja za razmišljanje na biralištima u nedjelju. Čim se, dakle, predsjednička izborna kampanja slegne Hrvatsku čeka šestomjesečna uloga kakvu po prvi put igra na europskoj pozornici.
Važnost te uloge ne treba na precjenjivati, ali ni podcjenjivati. Ne precjenjivati jer neće si sad odjednom svaki vladar u predsjedničkim palačama diljem svijeta razbijati glavu pitanjem “a što o tome misli Hrvatska”, niti će se tom mišlju otvarati središnje informativne emisije CNN-a, BBC-a ili Al Jazeere.
Svijet će ići dalje kao da Hrvatska nije predsjedateljica Vijeća EU. Ali ni podcjenjivati jer to će predsjedanje biti prilika da se Hrvatska pozicionira kao država od formata, mlada ali s razvijenim kapacitetom da na međunarodnom polju radi stvari koje su ozbiljnije od prepucavanja sa susjedima oko neke izložbe ili sa stranim televizijama oko nekog dokumentarca.
Banaliziramo, ali na temelju stvarnih primjera. Hrvatska ima šansu da jača ugled u EU koji će kasnije “naplatiti” tako što će neku europsku odluku o kojoj se odlučuje zajednički uspjeti uobličiti tako da ide izravno u našu korist (financijsku, geostratešku, poljoprivrednu, industrijsku - kakvu god).
Nakon što je krajem prošlog tjedna završio i posljednji summit EU u ovoj godini malo je jasnija slika što točno Hrvatsku čeka u sljedećih šest mjeseci. Nekoliko je olakotnih, ali i otegotnih okolnosti. Najprije otegotne.
Europsko vijeće upravo je odglumilo da je usvojilo jedan vrlo ambiciozan cilj o ključnoj novoj politici, a taj cilj je postizanje klimatske neutralnosti EU do 2050., iako je jedna država članica, Poljska, bila protiv.
Ranije se odluke protiv kojih ustane i ostane neka država nisu ni nazivale odlukama, niti tako prezentirale. Je li ovo novi modus operandi Europskog vijeća: ako nemaš jednoglasnu odluku, odglumi da je imaš? Europsko vijeće nije isto što i Vijeće EU, prvo ima svog stalnog predsjednika, odnedavno je to Charles Michel, a Vijeće EU ima rotirajuće predsjedatelje, ali što se dogovori gore na razini lidera spušta se dolje na razinu diplomata i ministara, tako da su to spojene posude.
Otegotna je okolnost i sve veća balkanizacija rada u Vijeću EU. Balkanizacija u smislu da države prestaju dolaziti u Bruxelles s porivom da pronađu dodirne točke za zajedničku odluku, već počinju dolaziti s porivom da nešto blokiraju ili nekome napakoste.
Mađarska je pokazala takav poriv kad je prošloga tjedna poslala čovjeka da javnim prijenosom zatvorenog sastanka uživo provocira i vrijeđa ostale države članice koje su se usudile nešto reći na temu demokratskog nazadovanja Mađarske. Olakotne okolnosti?
Najveći posao koji treba dovršiti upravo je prešao u ruke Charlesa Michela. On, a ne hrvatsko predsjedanje, preuzima od finskog predsjedanja zadaću da pomiri različite stavove država članica i izađe s novim prijedlogom VFO-a, sedmogodišnjeg proračuna Unije. Već dugo se naslućuje da će to biti najteži pregovori o nekom proračunu EU u povijesti.
No, od petka se zna da Hrvatska neće biti kuhar tog najzahtjevnijeg jela koje je sprema u europskoj kuhinji. Prije će biti konobar koji je zadužen da jelo koje skuha “chef Michel” iznese pred Vijeće za opće poslove EU i u pregovore s Europskim parlamentom, čija se suglasnost mora ishoditi.
I konačno, tu je Brexit, koji se završava u smislu da znamo kad će se dogoditi izlazak (31. siječnja), ali ne znamo kako će se ispregovarati budući odnosi EU-UK, što je još važnije od definiranja uvjeta izlaska.
Drama oko Brexita će se nastaviti, samo u drukčijem obliku. Olakotna okolnost je da ni tu Hrvatska nije glavni kuhar tog cušpajza, nego eventualno može zapapriti ili zasoliti.
Zanimljivo je da autor clanka ni jednom rijeci ne spominje najglavniji prioritet Plenkovica i njegovih koalicijskih partnera, u vrijeme hrvatskoga predsjedanja vijecem EU, a to je takozvani Skup lidera zemalja zapadnog Balkana u Zagrebu iduceg Svibnja. Bilo bi zanimljivo objasniti tko to prizeljkuje ponovni dolazak Vucica i ekipe u Zagreb ?