Hrvatski Leonardo da Vinci podario svijetu letećeg čovjeka

Je li Faust Vrančić (Šibenik 1551. – Venecija 1617.) prvi izumitelj padobrana ili jedan u nizu koji su skicirali ovaj izum? Ime li istine u tvrdnjama da je on taj padobran i isprobao, skočivši sa zvonika bazilike sv. Marka u Veneciji, i to kao za to doba vrlo stari čovjek? Je li zaista tečno govorio sedam jezika? Jesu li u pravu oni koji govore da je svojim rječnikom pronio dobro ime o čakavskom narječju i hrvatskom jeziku cijelom Europom? Kako je moguće da su neki zaključili da je od njega za života zapravo mnogo poznatiji bio njegov stric Antun Vrančić?

Život i djelo Fausta Vrančića zbog gotovo pet prohujalih stoljeća i danas otvara možda i više pitanja nego što daje odgovora, ali njegova ostavština, danas sve spominjanija, ostavlja nam mnogo prostora za to da ga se proglasi jednim od najvažnijih ljudi u hrvatskoj povijesti.

Osebujni humanist, biskup i diplomat

Faust Vrančić bio je zapravo rijetko ostvarena i uspješna osoba koju pojam “renesansni čovjek” savršeno opisuje. Danas ga se prije svega poznaje kao jednog od glavnih ranih izumitelja padobrana, i to zbog nacrta koji je izložio u svom epohalnom djelu “Machinae novae”, no ta knjiga zapravo predstavlja završno poglavlje njegova života jer je izdana nedugo prije autorove smrti. Prije objavljivanja knjige izuma, Vrančić je već stigao biti autor prvog hrvatskog rječnika, uspješni političar i biskup, filozof i pisac praktičnih vjerskih priručnika. Bio je i hrvatski domoljub, kažu odreda stručnjaci koji ga proučavaju.

Bio je plemić i povezan s nekima od najuspješnijih ljudi Europe, s kojima je došao u kontakt na carskom dvoru u Pragu. Njegovi se izumi i danas koriste, a koliko je ostavština Fausta Vrančića važna, svjedoči i to što je UNESCO 2015. proglasio godinom Fausta Vrančića, na 400. godišnjicu početka tiskanja “Machinae novae”.

Stručnjakinja za Vrančićev lik i djelo, Marijana Borić, koja je zaposlena u HAZU, ističe da se u literaturi Vrančića često naziva – hrvatskim Leonardom da Vincijem.

– Bio je osebujni humanist, biskup i diplomat te se ostvarivao u raznim aspektima života, pa bi ga se moglo uzeti kao primjer iznimno uspješnoga i svestranoga renesansnog čovjeka ili homo universalisa. Tijekom života djelovao je kao izumitelj, konstruktor, tehnički pisac i leksikograf, a pisao je i djela iz područja filozofije, književnosti i historiografije. Govorio je i pisao na barem sedam svjetskih jezika, a živio je i djelovao u velikim europskim centrima: Pragu, Veneciji, Rimu, Beču, Požunu i drugdje – pojašnjava nam Borić. Umirovljeni pak profesor Gojko Nikolić s Tekstilno-tehnološkog fakulteta koji posljednja dva desetljeća intenzivno proučava Vrančića, i to posebno njegove izume, smatra da je on prije svega bio – ispred svog vremena.

– Mnoge njegove inovacije i zamisli počinju se koristiti nekoliko stoljeća kasnije. Usmjerimo li se na njegove izume, tada možemo vidjeti koliko je bio iznimno inventivan, za ono doba imao je nevjerojatne napredne tehničke zamisli. Npr. postavio je osnove za suvremenu mostogradnju poput željeznih i ovješenih mostova koji se danas najviše primjenjuju u mostogradnji. Mostovi ovješene konstrukcije kod nas su Domovinski most u Zagrebu, most Franje Tuđmana u Dubrovniku i budući Pelješki most. To je samo mali dio onoga što danas koristimo – govori nam Nikolić te dodaje da mu je misao vodilja često bila praktičnost izuma kako bi oni mogli pomoći čim većem broju stanovnika.

U to vrijeme tehnološki su izumi ponekad značili ogroman pomak u ljudskom životu, a kako se Vrančić istaknuo u projektiranju mostova, čime je želio utjecati na poboljšanje transporta, i mlinova, kako bi se poboljšala proizvodnja hrane, svakako se može zaključiti da je izumitelj htio vidjeti napredak u životima ljudi. Nije samo u izumima Vrančić stavljao fokus na praktičnu svrhu, to je radio i u filozofskim raspravama, pa se i njegovo filozofsko djelo „Kršćanska etika“, objašnjavaju to stručnjaci, više treba promatrati kao korisni priručnik namijenjen šibenskim redovnicama o tome kako živjeti u skladu s katoličkim naukom.

Jedno je od Vrančićevih najvažnijih djela bio i znameniti petojezični rječnik, prvi hrvatskog jezika u povijesti: “Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmati[c]ae et Ungaricae” (“Rječnik pet najuglednijih jezika Europe, latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, dalmatinskoga i mađarskoga”). Osim po pionirskom statusu, rječnik se ističe i po doprinosu važnosti hrvatskog jezika u Europi.

– Zajedno s Vrančićevim ugledom i poznanstvima u visokim intelektualnim krugovima, objava tog rječnika pridonijela je dignitetu i afirmaciji hrvatskoga jezika kao nikada dotada. On je utjecao na odluku isusovačkog generala Aquavive da 1599. hrvatski jezik bude izabran kao najprikladniji od slavenskih jezika za poučavanjem u isusovačkim kolegijima. Tada se osniva Akademija hrvatskog jezika u Rimu, na kojoj se u sklopu Rimskoga kolegija predavao hrvatski jezik – pojašnjava nam Marijana Borić.

On je citirao, a ne posuđivao

Vrančić je tako utjecao na Europu u 16. i 17. stoljeću na niz načina. Zbog toga je donekle već za života i neposredno nakon smrti u europskom okviru imao dobar ugled. No, postao je donekle i kontroverzna osoba o čijem su životu kružile priče koje su vrlo često bile na rubu istine ili pak su taj rub dobrano prešle. Najbolji je primjer toga teorija da je on isprobao svoj padobran, nakon što ga je skicirao, skočivši sa zvonika bazilike sv. Marka u Veneciji. Kako nam govori profesor Nikolić, to se zasigurno nije dogodilo, što je postao i konsenzus znanstvenika. No, zbog tih kontroverzi Gojko Nikolić u pripremi ima knjigu “Istine i neistine o Faustu Vrančiću” koja bi mogla rasvijetliti određene aspekte njegova rada o kojima danas postoji prijepor.

– Mnogi podaci tada su krivo interpretirani ili izmišljeni. Česte su bile insinuacije da je kopirao Leonarda, što nije točno, potom da je njegova obitelj po baki iz Trogira s prezimenom Stafilić (kasnije Stafilić-Lucić), da obitelj Vrančić vuče korijene iz mjesta Vrane kraj Biograda i da je po njemu dobila i prezime, da je Faust prvi dao ideju za korištenje plime i oseke za pokretanje vodenica, da postoje dva izdanja knjige “Machinae Novae”, da je uspješno skočio svojim padobranom s tornja crkve sv. Marka u Veneciji i niz drugih – smatra Nikolić i dodaje da je zabrinjavajuće čuti neku od tih neistina u javnom prostoru.

Vrančićev rad i posebno djelo “Machinae novae”, napominje Nikolić, ističe se po još jednoj konkretnoj stvari – po poštenju zato što je Vrančić citirajući originalne autore nekih izuma i na taj način imao pionirski utjecaj.

– Kada govorimo o njegovu poštenju, treba istaknuti da je u renesansi bilo uobičajeno “posuđivanje” ideja a da se ne navodi tko je izvorni autor. Tako je ustanovljeno da je i Leonardo mnoge ideje koje su ga proslavile posudio od drugih i onda detaljnije i manirom izvrsnog slikara razradio i prikazao. Faust Vrančić, prema mojim istraživanjima, bio je jedini koji je pri opisu svojih izuma navodio gdje je neko zanimljivo rješenje vidio. Tako je spominjao kao izvor za svoje ideje uređaje koje je vidio u Njemačkoj, Mađarskoj, opise i informacije koje mu je rekao „dužnosnik“ iz Lyona ili prijatelj iz Beča – dodaje profesor.

Zbog velike važnosti ovog renesansnog čovjeka za hrvatsku i europsku povijest, Večernji list uključio se u inicijativu da se splitskoj zračnoj luci da ime Fausta Vrančića.