Kao osmo dijete, šesti i najmlađi sin u obitelji Nikole i Pavle Bošković, Ruđer je rođen 18. svibnja 1711., na drugom katu kuće koju je Nikola kupio 1705. godine, u ondašnjoj Provaljenoj ulici u Dubrovniku, današnjoj Boškovićevoj ulici. Suvremeni prolaznik ili turist uočit će na toj kući spomen-ploču koja mu ukazuje na Ruđerov rodni dom.
“Mladić velikog obećanja”
Krstio ga je 26. svibnja župnik Marin Caroli. Kao i braća, pohađao je školu u isusovačkom Dubrovačkom kolegiju (Collegium Ragusinum), gdje su zapazili njegovu nadarenost i zabilježili da je on „mladić velikog obećanja“. U proljeće 1725. Ruđer je, kao četrnaestogodišnji dječak, bio na blagoslovu zvonika isusovačke crkve sv. Ignacija i pri posvećenju te crkve koja se i danas nalazi uz nekadašnji Dubrovački kolegij. Iz djetinjstva, Ruđer se sjećao potresa u Dubrovniku kada je pred njega pala glava s kipa sv. Vlaha.
Sklonost prema duhovnom životu potaknula ga je da krene stopama starijeg brata Bara koji je kao isusovački redovnik studirao u Rimu. On je, vraćajući se u Rim, nakon školskih praznika i boravka u Dubrovniku, 16. rujna 1725. poveo sa sobom mlađega brata Ruđu na studij u isusovački Rimski kolegij (Collegium Romanum), tada najizvrsniju sveučilišnu instituciju u katoličkom svijetu, koja je svoj akademski ugled sačuvala do danas. Kolegij je osnovao sam utemeljitelj isusovačkog reda Ignacije Loyola 1551. Od 1584. sjedište kolegija je u zgradi koju je dao sagraditi papa Grgur XIII., a od 1873. sveučilište se po njemu naziva Gregorijana i do danas je najpoznatija obrazovna ustanova isusovačkog reda.
Došavši u Rim, Ruđer nije dobro poznavao talijanski jezik jer je u obitelji govorio hrvatskim jezikom. Nakon završenog novicijata započinje studij retorike, a nakon dvije godine studij filozofije na kojemu se, po tadašnjem programu, studirala logika, fizika, metafizika, matematika i astronomija. Stekao je vrhunsko obrazovanje u klasičnim jezicima te je izvrsno govorio latinski.
Ruđer je bio zadovoljan svojim studijem u Rimu i piše bratu Boži (Božu) u Dubrovnik (6. lipnja 1731): „kad bih imao u svojoj ruci sva kraljevstva svijeta, sva bih pustio.“ Kad je završio studij filozofije (1732.), Bošković je, prema propisima Družbe Isusove, trebao provesti pet godina u učiteljskoj službi u nižim zavodima isusovačkog reda, te je bio nastavnik u Rimu i Fermu. Nastavio je studij teologije (1738.-1741.), a započeo je predavati matematiku na Rimskom kolegiju, jer mu je njegov profesor Borgondio prepustio katedru matematike kada je postao rektorom (1740.) tako da je neko vrijeme Ruđer bio istodobno i student i profesor. Iste godine zaređen je za svećenika i koncem godine imao je prvu sv. misu na grobu sv. Alojzija Gonzage. Da bi se mogao posvetiti znanstvenom radu i nastavi, bio je oslobođen redovničkih dužnosti.
Tadašnji papa, s kojim se Ruđer već prije sreo u Rimskom kolegiju, Benedikt XIV. (pravim imeom Prospero Lorenzo Lambertini), povjerio je Boškoviću, godine 1742., vrlo osjetljiv zadatak da riješi problem pukotina na kupoli bazilike sv. Petra u Rimu. Riješivši taj problem, Ruđer je stekao ugled u Rimu, 1746. postao je član Akademije znanosti i umjetnosti u Bologni (Scientiarum et Artium Institutum atque Academia). Boškovićeva želja da posjeti Dubrovnik dva puta se nije ostvarila (1734. i 1740.), ali jest 1747. godine kada je u rodnom gradu proveo ljeto. U njega se više nikada nije vratio iako je namjeravao nakon ukinuća Isusovačkog reda 1773. godine. Godine 1748. Bošković je postao dopisni član Akademije znanosti u Parizu, ali nikada nije postao redoviti član zbog nemalog broja protivnika među francuskim akademicima, prosvjetiteljima i enciklopedistima, koje je predvodio veliki francuski znanstvenik i enciklopedist Jean Baptise Le Rond D’Alembert.
Papa je povjerio Boškoviću i irskom isusovcu Christopheru Maireu da u Papinskoj državi izmjere duljinu meridijanskog luka između Rima i Riminija na jadranskoj obali (1750.-1752.), a bio je to samo jedan od poslova koje je Ruđer obavljao po naredbi pape Benedikta XIV., kao i Boškovićevo diplomatsko i tehničko posredovanje u sporu između Republike Lucce i Velikog Vojvodstva Toskane zbog poplavljivanja i određivanja granice između tih državica.
Vrativši se 1758. u Rim, ondje ostaje oko godinu dana te se odlučuje na četverogodišnje putovanje Europom s markizom Michelangelom Romagnolijem o markizovu trošku. Putuju Italijom i Francuskom, a kasnije, nakon što su se razišli, Ruđer nastavlja putovanje u Engleskoj. U Parizu upoznaje kraljevsku obitelj, mnoge akademike i druge uglednike tadašnjeg francuskog društva. Početkom 1760. izabran je za člana Carske akademije znanosti u Petrogradu. U svibnju te godine dolazi u London i već početkom sljedeće postaje član Britanske akademije znanosti (Royal Society), a dva mjeseca kasnije i član akademije u Nancyju u Francuskoj.
Royal Society ga, pored brojnih vrsnih britanskih astronoma, šalje da u Carigradu astronomski motri prolaz Venere ispred Sunca. Na putovanju prema Carigradu Bošković je istraživao ostatke ruševina drevne Troje. Bošković je tvrdio da se drevna Troja nalazila na drugom lokalitetu nego što se tada mislilo, što je potvrđeno oko 120 godina kasnije.
Zbog ozbiljne bolesti, u Carigradu ostao je samo nekoliko mjeseci, a nakon oporavka krenuo je u svibnju 1762. na put s engleskim veleposlanikom Jamesom Porterom preko Bugarske, Moldavije i Poljske. U Varšavi ga je opet zadesila teža bolest. Povratkom u Rim dobio je ponudu da predaje matematiku na sveučilištu u Paviji, te ju je i prihvatio (1763.), a dvije godine kasnije vodio je i gradnju zvjezdarnice u Breri pokraj Milana. Bošković je projektirao zvjezdarnicu i djelomično sam financirao njezinu gradnju te je postavljen na dužnost suupravitelja zvjezdarnice. U Milanu je preuzeo i predavanja iz matematike, astronomije i optike (1769./1770.), ali kada su kasnije iskrsnule teškoće u upravljanju zvjezdarnicom, Bošković se povukao s tog mjesta, ali i s predavanja u Milanu (1772./1973.).
Primanja veća od akademika
Nakon što je 1773. ukinut isusovački red, Bošković se namjeravao vratiti u Dubrovnik kako bi ostatak života proveo u rodnom gradu. No, stigla je primamljiva ponuda iz Pariza koja se nije mogla odbiti zbog znanstvenih, ali i financijskih razloga. Francuski kralj Luj XV. odobrio je Boškoviću državljanstvo i radno mjesto idealno za njega. Imenovan je ravnateljem optike u francuskoj mornarici uz godišnja primanja koja su nadmašila primanja francuskih akademika. I opet su mnogi bili zavidni.
U aktu o francuskom državljanstvu, koje je Bošković dobio u prosincu 1773., stoji: „...naš dragi i vrlo ljubljeni Ruđer Bošković iz grada Dubrovnika u Dalmaciji, svećenik ukinute Družbe Isusove, potomak stare obitelji dalmatinske i plemić Republike Lucce, ispovijedajući katoličku, apostolsku i rimsku vjeru, izložio nam je da je u njegovoj namjeri da se nastani u našem kraljevstvu i da u njemu uživa povlastice naših prirodnih podanika; vrlo je ponizno podnio molbu da mu se podijele isprave o državljanstvu.“
Primanje francuskog državljanstva i novo radno mjesto pokazuju koliki je ugled Bošković uživao u francuskom društvu bez obzira na protivljenje nekih znanstvenika. Privremeni odlazak u Italiju iskoristio je za objavljivanje svojih djela, ali zdravlje mu se sve više pogoršavalo. Oko pola godine prije smrti, 13. veljače 1787., na hrvatskom jeziku piše sestri Anici: „Moli Boga za mene jer sad imam potrebu veću nego igda prije od njegove pomoći. Moja se svrha približava, imam 76 godišta i ćutim slabost.“
Pokopan je u crkvi Marije Podone u Milanu, ali mu se za grob ne zna. Angelo Fabroni je napisao: „Tako svrši taj veleum kojega Rim časti kao svoga učitelja, kojega čitava Italija smatra kao svoj ures, kojemu bi Grčka u dobi svoje nezavisnosti i najveće prosvjete podigla bila spomenik.“ Dubrovački senat, njemu u čast, postavio je u katedrali spomen-ploču koja i danas stoji.
U idućem broju:
Zemlja izvana i iznutra, kakvog je oblika Zemlja i što je u njoj? Geoznanost
