Ankete predviđaju da će na skorim izborima za Europski parlament u većini europskih država priličan uspjeh polučiti stranke krajnje desnice. Slušamo li njihovu retoriku, vidimo da svoju popularnost dobrim dijelom duguju i odnosu prema manjinama, useljenicima, strancima, drugačijima... Na tragu takve retorike „uspjeh“ je polučio i nedavni švicarski referendum o zabrani useljavanja, odnosno uvođenju useljeničkih kvota državljanima EU, koji je tako zalupio vrata pred nosom i novopristiglim Hrvatima. Iako je Bruxelles osudio takvu odluku, za koju je glasovalo više od 50% građana ove bogate i neovisne države, te najavio protumjere, činjenica je da desne stranke čak i nekih članica EU, poput Slobodarske stranke u Austriji, pozdravljaju takav ishod referenduma i priželjkuju slično izjašnjavanje i u vlastitoj državi. Mnogi su iznenađeni jačanjem isključivosti i ksenofobije u Europi. Neki, poput francuskog filozofa Alaina Finkielkrauta, takve trendove pravdaju činjenicom da se mnogi imigranti ne žele prilagoditi standardima zemlje koja im je dala šansu, ne žele se integrirati pa, umjesto multikulturalizma, koji svi frazerski zagovaraju, u stvarnom životu jača nepovjerenje i nastaju sve udaljenija usporedna društva. Nema dvojbe da je i gospodarska kriza pridonijela traženju žrtvenog jarca... A ima i tumačenja da se Europa cijelo vrijeme pretvarala da je multikulturalna, dok zapravo nikada nije uspjela usvojiti američka iskustva useljavanja i integracije jer je naprosto drukčije povijesno strukturirana u odnosu na Novi svijet. Jednostavno rečeno, gastarbajteri su u Njemačkoj ostali gastarbajteri, unatoč svemu. No, bez obzira na uzroke, činjenica je da politička Europa, koja se desetljećima zalaže za slobodu, ravnopravnost i toleranciju, kad je riječ o manjinskim i imigrantskim pravima pokazuje puno licemjerja.
Muslimanska priznanja
Koliko smo se, tijekom pregovora o članstvu u EU, naslušali kako se moramo „europeizirati“, „prihvatiti europske standarde“, „ugledati se u razvijena zapadna društva po pitanju demokratskog razvoja“ itd. To se posebno odnosilo na prava etničkih manjina, koja su još od rata pod posebnim povećalom. I dok su nam mnogi nabijali komplekse kako ćemo teško postati ta razvijena i napredna Europa, ta stara Europa istodobno je protjerivala Rome, karikaturama se rugala proroku Muhamedu, ignorirala etničku i jezičnu posebnost imigranata s područja bivše Jugoslavije, zabranjivala gradnju minareta, diskriminirala svoje državljane, brisala nepoželjne i ravnodušno promatrala afričke izbjeglice, željne prava na sreću i slobodu, kako umiru od žeđi i utapaju se po Sredozemlju. Nitko se tada nije usudio pitati – postoji li nekakav demokratski standard po kojem je Hrvatska možda naprednija od većine europskih država, odnosno postoji li neka demokratska praksa koju bismo mi mogli nametnuti Europi!? Možda bi se neki europski činovnici samo nasmijali na takvu tvrdnju jer što bi jedna mala tranzicijska država s ovog zaostalog dijela kontinenta mogla ponuditi naprednoj Uniji. Međutim, odgovor je dostupan već godinama.
(Foto: Goran Kovacic/PIXSELL)
– Ulaskom u EU Hrvatska kao svoju vrijednost unosi najbolje riješeno muslimansko pitanje u Europi. To može ponuditi kao model rješavanja pitanja muslimanskih manjina u kršćanskom svijetu, ali isto tako i kršćanskih manjina u islamskom svijetu! – glasno i jasno je poručio novoizabrani hrvatski muftija, odnosno prvi čovjek islamske zajednice u Hrvatskoj Aziz Hasanović u prigodi stupanja na tu časnu dužnost, baš uoči hrvatskog pristupanja Uniji. U istoj prigodi njegov prethodnik Ševko Omerbašić, koji godinama hvali Hrvatsku kao uzor, podsjetio je da „islam u Europi neprestano trpi uvrede i omalovažavanja“. Za razliku od bogate, razvijene i demokratske Švicarske, u Hrvatskoj je dozvoljena gradnja minareta. Tako se na otvaranju velebne riječke džamije u svibnju prošle godine opet čulo kako „u multikulturalnoj, multireligijskoj i multinacionalnoj Hrvatskoj svi građani bez iznimke ostvaruju pravo na vjerske slobode“. Moramo priznati da predstavnici muslimanske i bošnjačke zajednice u Hrvatskoj, koriste svaku prigodu kako bi poslali poruku o svome zadovoljstvu s odnosom hrvatske države. Naime, malo je poznato da je Hrvatski sabor još daleke 1916. priznao islam kao ravnopravnu religiju u Hrvatskoj. Na tragu toga 2002. godine tadašnja vlada i Mešihat Islamske zajednice potpisali su ugovor o specifičnim odnosima, kojim su muslimani u Hrvatskoj dobili mnogobrojna prava, pa čak i da se 22 župe financiraju iz državnog proračuna. Ugovor je toliko detaljno zaštitio prava ove manjinske zajednice da čak i škola sa sedmero muslimanske djece, ako to njihovi roditelji žele, mora im osigurati vjeronauk, a svaki musliman u vojsci ima pravo od 10 do 13 sati izaći s posla i otići na klanjanje. U znak zahvalnosti muftija Hasanović godinama pomaže u obuci hrvatskih vojnika koji sudjeluju u mirovnim misijama u Afganistanu u vezi s islamskom kulturom i običajima, što je mnogima spasilo živote. Isto je tako dao obola uspjehu Centra za halal certificiranje, koji pomaže hrvatskim tvrtkama pri izvozu u islamske zemlje. Prava je šteta što Hrvatska više ne koristi status države koja je najbolje u Europi riješila muslimansko pitanje, u približavanju razvijenim i bogatim islamskim državama, ali i uvjeravanju tvrdoglavih bošnjačkih lidera u BiH da konačno shvate da su Hrvati dobronamjerni i da bez njih ta nelogična država ne može opstati, pa da rade na jačanju ravnopravnosti i zajedništva, a ne na majorizaciji najmalobrojnijih Hrvata.
“Manjinski luksuz”
Nema Hrvatska posebniji odnos prema svojim muslimanima nego prema drugim manjinama, nego je ova zajednica očito korektnija od nekih drugih pa se ne ustručava reći istinu. Hrvatska u svome Ustavu ima poimenično navedene čak 22 etničke manjine, čije projekte sufinancira i promiče. Usporedbe radi, Hrvati u Sloveniji uopće nisu priznati kao nacionalna manjina, a kamoli spomenuti u ustavu, a austrijske državne institucije ni dvadeset godina nakon međunarodnog priznanja Hrvatske nisu našle za shodno da hrvatsku manjinu počnu promatrati izvan kategorije „jugoslavenska useljenička zajednica“, odnosno „BKS jezika“. Dakle, očito je da prava koja uživaju manjine u Hrvatskoj nadmašuju slična prava u većini europskih država. Dapače, luksuz dijela naših manjina da mogu funkcionirati izvan sastava hrvatske političke nacije, kao zasebni svjetovi, bez volje i želje za integracijom, te dvostruko prava glasa i zajamčenih osam fotelja u Saboru zbunjuju i mnoge europske države. Naime, svjesni su da takvi privilegiji, koje je Hrvatska širokogrudno davala nakon rata, a kasnije nije imala snage raspraviti i prilagoditi, vode zastupanju partikularnih interesa pojedinih skupina, pa i njihovih „matičnih“ država, a ne rad na boljitku svih hrvatskih građana. To nažalost vodi samoizolaciji, stvaranju nepovjerenja kod većinskog stanovništva, a ne integraciji i jačanju identifikacije sa zemljom u kojoj žive. A od toga korist nemaju etničke manjine, već jedino šačica političara koja tako lukavo drži svoju izbornu bazu. No, i uz ove nelogičnosti, možemo reći jasno i glasno – Hrvatska može biti uzor Europi u uređenju prava nacionalnih manjina, a posebno muslimana s kojima europske države teško nalaze zajednički jezik!
Da ih je pola milijuna, vidjeli bi vi svoje.