Odvažit ću se pa u pokušaju haikua sažeti iskustvo Japana: "Užurbani svijet/U kojem skriva se mir/Kontrast života". Nakon gotovo 24 sata provedena na putu (najprije busom do Budimpešte, pa avionom do Šangaja, pa drugim letom do Tokija), napokon sam se dokopala te otočne države. Prije nego što mi je na aerodromu putovnicu, poput najljepših božićnih kuglica na koje se čeka cijela godina da uljepšaju dom, ukrasila viza, po samom slijetanju najprije su me pozdravili Charmander, Snorlax, Pikachu, Squirtle i drugi Pokemoni, čijim su likovima oslikani zidovi Hanede. Već tu ubijen je svaki zametak jet laga. Od količine euforije i adrenalina, koje su dodatno pojačali Pokemoni, ti likovi s kojima sam provela djetinjstvo, svaki je umor nestao. Zaboravila sam i na potrebu za snom i na neudoban let (O. K., let nije bilo toliko neudoban koliko je autorici ovih redaka bilo neugodno dizati ljude kako bi se protegnula) i na svaku boljku koju sam donijela iz svoje svakodnevice. U Japanu sam! Napokon! U zemlji matche, zen vrtova, brzih vlakova, Akire Kurosawe, Yasujira Ozua, Harukija Murakamija, Hachika, samuraja, origamija, sakure, Pokemona i Digimona, Ghiblijevih crtanih filmova, sushija, ramena i svega onoga zbog čega sam oduvijek bila fascinirana ovim strpljivim, nenametljivim, radišnim, preciznim i točnim, poniznim i neobičnim ljudima i njihovom kulturom.
Adrenalin, euforija, manjak sna i druga tipična turistička stanja pratit će me idućih osam dana tijekom kojih ću posjetiti Tokio, Nagano, Matsumoto, Osaku, Naru, Hirošimu i Kyoto. I prije nego što sam izašla s aerodroma, dogodio se jedan wow-trenutak koji će biti wow svaki put kad se susretnem – s WC-školjkom! Da, iskustvo čistoće, ali i WC-školjka s milijun tipki koja izgleda kao "space shuttle" sigurno je bio jedan od razloga zbog kojih sam pomislila da Japan zaista živi u 2050. godini. Daska koja grije, ugrađeni bidei koji se namještaju prema vašim preferencijama, čak i tipkica koja označava “privatnost”, a nakon čijeg se pritiskanja čuju cvrkuti ptičica i žuborenje potočića, jer ne daj Bože da netko u susjednoj kabini čuje da imate probleme s probavom ili da je “orao sletio”… Vjerujem da je mnogim zapadnjacima upravo ovo jedna od glavnih tema na kavi nakon povratka iz Japana. Meni je barem bila. A možda je to i do mojih prijatelja, kojima je baš ova priča bila zanimljiva. No idemo se maknuti s aerodroma…
Prva postaja bila je, dakle, Tokio. Grad koji je prema podacima iz 2024. najnaseljeniji grad na svijetu s čak 37,1 milijun stanovnika. Kada u obilazak Tokija krenete s mišlju kako je lijepo nemati plan i kako nisu svi koji lutaju izgubljeni, čarolija se zaista dogodi. Prepustiti se rijeci ljudi u jednom megalopolisu – recimo, u Shibuyi, tokijskom kvartu koji se može podičiti najpoznatijim pješačkim prijelazom na svijetu, kojim u jednom danu prođe dva i pol milijuna ljudi; dakle, više od pola Hrvatske – iskustvo je koje vam pokazuje koliko ste mali i koliko pripadate nečemu većemu. Čovječanstvu, pretpostavljam. Duboko iskustvo slobode daje osjećaj bivanja dijelom svijeta.
A ako nešto može dati takav osjećaj kozmopolitizma, onda je to bez sumnje Tokio. Život grada dok lutate neonskim četvrtima i ulicama u kojima je većina muškaraca u odijelima i s aktovkama u ruci, a većina žena pak u dosadnim suknjama do koljena olovka kroja, sakoima i bijelim košuljama, u kojima je sve tako androgino, robotski, hipertočno, prepravilno i nimalo opušteno, zapravo izgleda poprilično bezosjećajno, hladno i otuđeno. Živo, hektično, dinamično i užurbano, ali udaljeno. Kada bi se život Tokija (ili bolje reći – jedan od života Tokija) mogao slikovito prikazati, sigurno bi stao u kratki animirani film Stevea Cuttsa “Sreća” (2017.) Prikazuje miševe koji jure kroz život – isto tako, u odijelima i aktovkama; svi isto izgledaju – i sve vrijeme nešto ganjaju. A što ulove na kraju, odgovor daje ova petominutna animacija. No u istom trenutku, u tolikom gradu, koji noću sa Skytreeja, najpoznatijeg vidikovca, izgleda kao beskrajno nebo puno zvijezda, nemoguće je ne pomisliti kako tu ipak postoji neki kutak baš za svakoga tko svoj kutak traži. Gledajući ga tako s više od šesto metara visine, Tokio izgleda kao mjesto u koje su se sručili milijuni duša i još više snova.
Distancirano, hladno i neživotno je i u vlakovima. Japanci, naime, jako poštuju red i tišinu vlakova. S htijenjem da ne ometaju druge suputnike i s uvažavanjem tuđeg mira, svi šute. Ili premoreni kunjaju dok se voze od točke A do točke B (usnuli Japanac u vlaku jednako je čest prizor kao tapas bar u Španjolskoj) ili pak zure u mobitele. Nešto stariji još uvijek nose knjige sa sobom. Jedino što se može čuti je najava iduće stanice i zujanje muhe. Tijekom pojedinih vožnji u studenom mogla se čuti i provala smijeha, jedva kontrolirana, koja se samo pojačavala kako je producentica istog (op. a. riječ je o istoj osobi kojoj je neugodno dizati druge ljude u avionu) postajala svjesnija da je ona jedina koja se čuje u vlaku. I, ne znam kako je u grobu, ali vjerujem da nije velika razlika u decibelima tamo i u tokijskom javnom prijevozu. No Japanci su takvi da – iako je njima to ponašanje bilo daleko od uobičajenog, normalnog i(li) prihvatljivog – nipošto neće prigovoriti, opomenuti ili reći nešto loše. I hvala (im)! Umjesto prigovaranja, rondanja, zvocanja, neljubaznosti, manjka strpljenja, oni će radije dušu svoju iscijediti samo da bi bili uslužni.
Ta količina kontrasta koja je prisutna u svakoj sitnici nešto je što nigdje nije toliko očito kao što je u Japanu. Jer, koliko god da se žure i da su u svom svijetu, da su gotovo pa robotizirani, kada se obraćaju drugom ljudskom biću, Japanci učine da se to ljudsko biće osjeća kao da ga se zaista čulo i vidjelo. Tijekom razgovora gledaju u oči, što god da pružaju, pružaju objema rukama i uvijek su potpuno prisutni. Primjerice, tražila sam u dućanu adapter za punjač, kojeg nije bilo. Zahvalila sam i krenula tamo gdje ću uz pomoć sveznajućeg prijatelja Googlea pronaći drugi dućan. No umjesto toga u tren oka sazvan je “konzilij” prodavačica koje su se pretrgle razmišljajući gdje bih mogla pronaći adapter. Vijećanje nije urodilo plodom pa sam se ipak vratila na plan A: zahvaliti i nastaviti tražiti samostalno. Kada sam izašla na ulicu i krenula dalje, zaustavila me trgovkinja koja je trčala za mnom da mi na Google kartama da točnu lokaciju najbližeg dućana u kojem ću sigurno pronaći adapter. Žena je trčala za mnom! I, još zanimljivije, na licu joj se vidjelo koliko je sretna i koliko joj znači što je bila od pomoći. Eto, takvi su bili svi Japanci s kojima sam se susrela. Do ganuća ljubazni, susretljivi i nenametljivi.
Tokio je, kao i cijeli Japan, zaista "užurbani svijet u kojem se skriva mir". A mir nije samo u prekrasnim vrtovima po kojima se tijekom jeseni izlila cijela paleta boja. Nije samo ni u višesatnim ceremonijalnim ispijanjima čaja, u kojima se zaista mogu doživjeti principi na kojima čajanke i počivaju, a to su harmonija, poštivanje, čistoća i smiraj. Mir nije ni u tišinama vlakova (posebno ne kada su razbijene smijehom čija se jakost i glasnoća mogu mjeriti i u frcajućim suzama). Mir nije ni u monumentalnim i moćnim hramovima, iako poprilično umirujuće djeluju miomirisi štapića i zvonjava waniguchi gongova.
Mir je baš u interakciji s tamošnjim ljudima. Čak ni činjenica da im engleski često nije najveći “forte” ne može narušiti osjećaj povezanosti koji se, samo zbog nepatvorene srdačnosti, iskrene ljubaznosti i skromne poniznosti, javi u baš svakom razgovoru s Japancima. Mir je u filozofiji koja nije samo predmet priručnika samopomoći koje će zapadnjački pripadnici “hustle” kulture kupovati jer ih je “trendi” i “kul” imati na policama privatne biblioteke. Filozofija koja naučava kako zadržati otpornost u teškoćama, mir u vrtlozima, stabilnost u potresima te kako naučiti prihvaćati nesavršenosti budući da se upravo u njima kriju jedinstvenosti te divote i ljepote svakog bića, filozofija je koja je u Japanu gotovo opipljiva. Toliko je duboko utkana u sve što rade.
Primjer je, recimo, kintsugi umjetnost. Riječ je o tehnici popravljanja razbijene keramike, u kojoj se razbijeni dijelovi lijepe zlatnim prahom. Jer, nije cilj baciti slomljene dijelove, nego njihovu krhkost optočiti zlatom i tako im naglasiti ljepotu. I to je zapravo najljepši dio Japana – njegova duhovna razina, iz koje se može puno toga naučiti i koja može podsjetiti na stvari koje su zaista važne.
Da, nekome će zvučati buržoaski tvrdnja da isključivo put u Japan otkriva takvo što jer možda nije nužno preletjeti pola svijeta kako bi se došlo do tih osjećaja, ali odlazak u Japan i otvorenost prema svemu što ova čarobna zemlja nudi, čvrsto vjerujem, zaista jest jedno od ljepših duhovnih pojilišta na koja čovjek može dospjeti. Jer ako na stotine, možda i tisuće jelena koji se slobodno šeću Narom, gradom 40-ak kilometara udaljenim od Osake, i koji se najprije naklone (da, ove životinje isto prakticiraju naklon pri susretu) pa priđu čovjeku očekujući rižin keksić (zlobnici će reći da se klanjaju iz sladokusnog interesa) nisu prizor koji će razgaliti, umiriti i proizvesti dječju radost i vrtlog najljepših emocija, onda ne znam što jest.
Zanimljiv grad, koji se nalazi sjeverno od Tokija, je i Nagano. Poznat po domaćinstvu Zimskih olimpijskih igara 1998. godine, Nagano je danas grad u koji se mnogi doseljavaju jer je mirniji i pogodniji za obiteljski život, a nalazi se svega 200-tinjak kilometara od Tokija, odnosno nešto manje od sat i pol vožnje vlakom. Tu je jedan od najljepših budističkih hramova Zenko-ji, u kojem je glavna atrakcija ući u mračni prolaz u kojem se zaista (ali zaista!) ništa ne vidi, a u kojem se trebaju pronaći ključevi raja. Tko ih pronađe, zna se… Ne treba mu poslije “štela” kod svetog Petra. Pronalazak ključeva raja tek je jedna od “igrica”, kako sam ih nazvala, u hramovima koje sam posjetila. Japanci su općenito vrlo praznovjerni, a svako se veže uz svemoćnu i silno željenu fortunu. Recimo, u budističkom hramu Sensō-ji, koji se nalazi u srcu Tokija, popularno je izvlačenje tzv. božanske lutrije koja proriče fortunu. Ako netko izvuče lošu srećku, posebnom tehnikom vezanja može je ostaviti na za to predviđeno mjesto u dvorištu hrama kako ga ne bi pratila. S druge pak strane, dobre srećke nose se sa sobom i onda je na osobi da nešto smjelije provocira sreću. Jer, fortuna je na njezinoj strani. U hramu Kiyomizu-dera u Kyotu ima nekoliko “igrica”: od pijenja vode s tri izvora, u kojima svaki predstavlja neku želju – uspjeh u poslu, ljubavi ili zdravlje, ali u kojem nije preporučljivo biti pohlepan pa popiti više od gutljaja s jednog izvora, do hodanja između dva panja bez gledanja i, ako se u tom uspije, može se očekivati dolazak ljubavi života.
Osim što zaista izgledaju moćno – ne samo budistički, nego i šinto sa svojim tori vratima koja simboliziraju ulazak na sveto tlo (najfascinantniji je svakako hram s plutajućim tori vratima na otočiću Itsukushimi pokraj Hirošime) – hramovi su im i interaktivni, zbog čega je njihov obilazak zaista nešto što se ne bi trebalo propustiti.
FOTO Znate li u kojem gradu napada najviše snijega? Svake godine bude oko 8 metara, evo kako izgleda
Iako je tempo ovog putovanja bio u duhu stiha Queena “I want it all and I want it now” (želim sve i želim sada), uspjelo se vidjeti puno toga. Ono što zbog manjka vremena nisam uspjela do kraja doživjeti svakako je Hirošima. Grad izgleda čisto, mirno i prekrasno, a Memorijalni centar posvećen stradalima nakon bacanja atomske bombe i više nego vrijedi posjetiti. Potresno, ali istovremeno i katarzično iskustvo. Vrijedilo se podsjetiti priče i lektire iz osnovne kada sam se prvi put upoznala s djevojčicom Sadako i njezinim ždralovima. Osim obilaska Memorijalnog centra, u Hirošimi sam pojela jednu od najboljih porcija “fish and chipsa”. I to je bilo jedino “zapadnjačko” što sam pojela tijekom boravka u Japanu. Odlazak u Hirošimu preporučuje se kao izlet svima koji borave u Osaki.
A Osaka je pak posve drukčija od unificiranog i formalnog Tokija, u kojem na ulicama ne postoje kante za smeće jer je cilj potaknuti ljude da što manje otpada ostavljaju po gradu i da ga što više razdvajaju kod kuće. Osaka je Sicilija Japana. Rock and roll, šušur, metež, kaos, čak se može naići i na pokojeg beskućnika ili – još šokantnije – na žvakaće gume i opuške na ulicama. Neobičnosti je pridonio i smještaj koji je podrazumijevao spavanje na tatamiju. Riječ je o tradicionalnim japanskim niskim madracima. Zapravo, spavate na podu. Za osobu koja je navikla na kampiranje, ali i spavanje na opskurnim mjestima tijekom planinarenja, tatami je sjajan! Taman da se “popeglaju” leđa. Sjajno i neobično bilo je i iskustvo spavanja u kapsula-hostelima u Tokiju. Za sve klaustrofobičare (a i sama sam takva), ništa tu nije klaustrofobično. Osim što je sve ekstremno čisto i mirisno (i to je standard), kapsula-spavaonice izgledaju kao najobičniji hosteli koji nude ekstraprivatnost. U kapsuli, naravno. Koja nije nimalo tijesna i klaustrofobična kako se čini. Unutra su utičnice, svjetlo, police. I sve što je potrebno da biste prespavali.
Osaka je sjajna i zbog gastronomske scene (zapravo, cijeli Japan). Za isto ili manje novca nego u Hrvatskoj moguće je pojesti neke od najukusnijih jela – okonomiyaki (slane palačinke u kojima je više nepoznatih nego poznatih namirnica), udon (posebno pripremljeni rezanci), takoyaki (kuglice od tijesta i hobotnice – mljac!)…
U tom dijelu Japana svakako se mora kušati i kobe odrezak. Svoj “najskuplji komad odreska na svijetu” probala sam u Kyotu, u kojem je za otprilike 80 grama odreska bilo potrebno izdvojiti oko 70 eura. I kao ne baš najveća ljubiteljica mesa mogu reći da je ovaj odrezak imao okus kao da su mu anđeli pjevali. Zbilja sjajno gastronomsko iskustvo! Sjajni su bili i slatko-kiseli krastavci koji se prodaju kao sladoled, ukiseljena sakura (trešnjin cvijet), svi rameni, sushiji, mochiji punjeni slatkim grahom, kolači od matche, pa čak i McDonald’s, u kojem imaju burger s kozicama… Za gurmane Japan je raj na zemlji. A ključ do njega ne treba se tražiti u mraku hramova, nego u vlastitoj ušteđevini i avionskoj karti. A sada, kada je jen niži nego ikad (jedan euro je oko 160 jena), odlazak do raja može biti još lakši i brži.
Osaka je sjajna i kao točka iz koje je jednostavno organizirati jednodnevne izlete u druge zanimljive gradove. Osim Hirošime i Nara, ne treba propustiti ni i nekadašnji glavni grad Kyoto. I on je trebao biti bombardiran s Hirošimom, ali navodno ga je tadašnji državni tajnik SAD-a Henry L. Stimson odlučio poštedjeti jer ga za Kyoto vežu lijepe uspomene s medenog mjeseca. Kyoto je čuvar tradicije.
U njemu je vrijeme stalo i svaki milimetar u tom gradu izgleda kao scena iz filma; ili “Sjećanja jedne gejše” ili “Posljednji samuraj”. Kyoto je grad u kojem se ljudi šeću u kimonima koji se iznajmljuju po satu, u kojem je još uvijek moguće vidjeti gejše i u kojem je najveća količina uskih uličica s malim radnjama u kojima se prodaju prekrasni ručno rađeni suveniri, neobični i preukusni zalogaji (recimo, sladoled od matche i espressa), unikatna keramika, itd.
Japanska avantura s početkom u golemom Tokiju preko neonskih ulica, karaoke barova, sushi restorana, preko obilaska budističkih i šinto hramova, divljenja zen vrtovima, istovremeno i čuđenja i oduševljenja ludosti Osake, ispijanja matcha čaja te tisuća i tisuća koraka nije mogla dobiti bolji završetak nego u Kyotu, gradu koji djeluje kao posljednji stih pokušaja haikua s početka – kontrast života. Japan je, zapravo, preko svih svojih oprečnosti i fascinantnosti prekrasan i prevrijedan kaleidoskop iskustava koji, uz malo otvorenosti prema novome i prepuštanja baš svemu što to novo donese, mijenja genetski kod duše. I, tko god ide u Japan, sigurno ima neka očekivanja. Međutim, najbolji način da ga iskusite i najbolji put da se zaljubite u njega svakako je onaj da imate na umu “Kafku na žalu” i Murakamija koji kaže: “Bez obzira na to što tražite, to neće doći u obliku koji ste očekivali”. Japan će doći baš onako kako svakome treba doći. I bit će najbolji!
FOTO Provjerite svoje znanje: Ovo su jedni od najljepših europskih gradova, možete li ih prepoznati po jednoj fotografiji?
Život u Kini i Japanu je u stvari naporan rad, s relativno malo dublje kvalitete života. Iz mog iskustva, čini se da je hrana jedna od rijetkih stvari u kojima stanovništvo zaista uživa. Tko voli, neka izvoli.