Hrvatski veleposlanik u Vatikanu vrsni je kuhar koji sam priprema jela na svečanim primanjima

Svečani stol za ručak postavljen u raskošnom rimskom vrtu vile Bonaparte, na meniju za predjelo istarske salame i kobasica od boškarina, istarski pršut, kravlja i kozja skuta s medom, sir s tartufima i jednosortno istarsko maslinovo ulje, zatim carpaccio od jastoga i vrganja te vinaigrette od agruma, obrazine od istarskog goveda boškarina s pireom od krumpira s tartufima, svježe ribanim tartufima, demi-glace od terana i coulis od cikle...Od vina prosecco superiore i istarski teran istarske vinarije Zigante te Clos Fliridene Blanc Gravesa iz francuskog Bordeauxa.

Domaćini toga prvog „vatikanskog postkorona“ okupljanja francusko su i hrvatsko veleposlanstvo pri Svetoj Stolici, s time da je jedan od kuhara bio hrvatski veleposlanik Neven Pelicarić, koji je poznat upravo po tome da svojim gostima osobno spravlja vrhunske menije.

– Često čujemo kako je Vatikan izmislio diplomaciju, stoga je pomisao da se u Vatikanu današnja diplomacija svodi samo na odlazak na svetu misu kriva. Zapravo je vrlo živo i aktivno. Grupa veleposlanika EU pri Svetoj Stolici redovito organizira sastanke, obično u formi radnog ručka, s visokim dužnosnicima Rimske kurije, pri čemu obično domaćinstvo nude veća veleposlanstva koja imaju i prikladne prostore i logistiku. Međutim, snastupanjem pandemije, nastavili smo s radom održavanjem virtualnih sastanaka veleposlanika EU s kardinalima Rimske kurije putem videokonferencija – kaže nam veleposlanik Pelicarić, objašnjavajući kako je uobičajeno da upravo na trenutačnog predsjedatelja zapada čast da bude domaćin kardinaludržavnom tajniku Svete Stolice Pietru Parolinu, koji jednom godišnje – obično u ožujku – dolazi na takav ručak.

– Hrvatska je gastronomski dragulj i teško je izdvojiti jedno jelo. Tako sam s pripremom ovog ručka započeo još krajem prošle godine. Bio sam spreman održati „videoručak“, gdje bih svim sudionicima dostavio „lunch-box“ koji bismo potom zajednički ručali za vrijeme virtualnog sastanka. Srećom, nakon popuštanja epidemioloških mjera ipak je uspio u realizaciji ručka uživo – kaže Pelicarić.

– Zašto upravo ovaj menu? – pitamo ga.

– Morao sam „vratiti dug“ Istri, jednoj od najdinamičnijoj gastronomskoj regija, i prikazati njene mirise i okuse, kroz njene namirnice, njena vina, njena ulja. Naime, kardinala Parolina sam imao priliku ugostiti u ožujku 2018. godine na EU ručku kojeg smo pripremili u našem veleposlanstvu. Kako je to bila prva takva prilika, za 28 uzvanika, želio sam prirediti jedan prikaz hrvatske gastronomije i enologije. Tada sam pripremio pet jela iz naših raznih regionalnih kuhinja, i tom prilikom nisam dospio prirediti nešto istarsko – objašnjava hrvatski veleposlanik dodajući kako je ovo, zapravo, bio vrlo specifičan ručak, u čijoj je izradi osobno sudjelovao.

– Radilo se zapravo o hrvatsko-francuskom događaju jer mi nismo mogli provesti mjere distanciranja za tridesetak uzvanika, pa se ručak održao u vrtu Rezidencije Francuske Republike, dobrotom veleposlanice Elisabeth Beton Delegue. Uz podršku Istarske županije i osobito chefa Deniza Zembe iz restorana Amfiteatar u Puli koji je pribavio namirnice i obavio pretpripremu, mogao sam uz francuskog chefa Francka Bessija skuhati lijep gastronomski doživljaj: istarski pjat za predjelo i obrazine istarskog boškarina kuhane čak 18 sati, u demi-glace umaku s tartufima za glavno jelo. Zigante Tartufi dali su ključan sastojak – tartufe – i fantastičan teran. Od istarskih uljara dobili smo najbolja svjetska ulja koja smo i ponudili za stolom i podijelili uzvanicima – opisuje Pelicarić naglašavajući kako je to bio prvi put da je kardinal Parolin od veljače napustio Vatikan, a i prvi put da su se oni, veleposlanici, sastali uživo

. – Stoga je bilo doista ugodan i koristan susret, koji je trajao gotovo tri sata. Mislim da smo time dostojno zaključili hrvatsko predsjedanje Unijom – kaže on. A kada ga pitate o kulinarstvu kao ako ga pozovete k sebi u rezidenciju, rado će se odazvati. A večera traje barem dva sata, pa i dulje ako se stvori dobra atmosfera. Uz jelo i piće puno se više može razgovarati pa tako i doznati od sugovornika – veli Pelicarić dodajući kako je poznato da su se i veliki sukobi kroz povijest često rješavali ne samo za „zelenim“, dakle pregovaračkim, već i za „bijelim“, odnosno blagovaoničkim stolom.

– Mirovne konferencije trajale su mjesecima, prepune prijema, banketa i intimnih večera, počev od Bečkog kongresa 1815. koji je utemeljio suvremenu diplomaciju. Vjerujte, sva ova znanja i vještine dobro dolaze do izražaja u tim prihobiju, kaže kako mu ono nije samo hobi, nego i „dio njega“.

– Nije bitno za koga kuham, svojoj obitelji, predsjednicima država, premijerima ili ekipi na moru. U diplomaciji to često dobro dođe, tako sam još 2009. imao priliku kuhati za tadašnjeg predsjednika Kube Raula Castra, koji je došao u hrvatsku rezidenciju na privatnu večeru prilikom službenog posjeta tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića Kubi – prisjeća se Pelicarić, koji je prije sedam godina, tj. svega nekoliko dana nakon našeg ulaska u članstvo EU, pripremio EU ručak u veleposlanstvu u Madridu, na koji je došao predsjednik španjolskog parlamenta, ali tek nakon što mu je obećao da će on sve osobno pripremiti.

– To je i najveći ručak koji sam u „chefovskoj karijeri“ pripremio, za 36 uzvanika – veli Pelicarić.

– Koliko je kulinarstvo važno kao znanje i vještina u diplomaciji? – pitamo ga.

– Da bi čovjek bio dobar diplomat, kuhanje svakako nije uvjet. Mislim da je kuhanje ono što bismo mogli nazvati dodanom vrijednošću. Osobito sam to ovdje u Vatikanu vidio: visoki crkveni prelati će svakog veleposlanika primiti na pola sata u svojem uredu. Ali razgovor će biti vrlo služben. Kardinali, s druge strane, u pravilu ne prihvaćaju pozive u restorane. Međutim,likama – kaže on. Na upit što najviše voli kuhati, odgovara da, kada kuha za diplomatske uzvanike ili općenito za strance, onda obvezno pripravlja hrvatska jela.

– Želim im približiti njima nedovoljno poznatu, a vrlo raznoliku gastronomiju naših krajeva. Kad kuham za prijatelje, obožavam „prčkati“ i pripremati izazovna jela drugih kuhinja. Volim kuhati sve: talijansku, španjolsku, meksičku, indijsku, japansku, peruansku kuhinju. Nije neuobičajeno da mi za neko jelo, ili pak samo umak, aktivno kuhanje traje dvadeset i četiri sata ili dulje – otkriva svoje kuharske tajne vatikanski veleposlanik.

– Ljudi cijene kad vide da se netko osobno potrudio oko jela koje mu je servirano. Ako se vratimo na Castra: skuhao sam mu prilično dobar rižoto od škampi na bijelo, u uvjetima u kojima nije bilo talijanske riže, već samo neodgovarajuće kineske, a uopće nije bilo maslinova ulja. Dvaput je tražio repete i rekao da se ne sjeća kad mu je riža tako prijala, a predsjednik Mesić je rekao da on inače ne jede rižu, ali je ipak slasno pojeo. Tako da sam dvojici šefova država poslužio namirnicu koju uopće ne vole – a bili su zadovoljni rezultatom. Kad sam pak radio večeru u čast odlazećeg veleposlanika Republike Koreje u mojoj rezidenciji u Rimu, poslužio sam yu-khoe, korejski tatarski biftek, tradicionalno serviran na naribanoj korejskoj kruški. Kad je shvatio da sam išao istraživati korejska jela i da sam po Rimu tražio korejske namirnice, bio je iskreno dirnut. I više godina od njegova odlaska još uvijek održavamo vezu, on je ugledni sveučilišni profesor u Seulu – kaže Pelicarić.

Aktivno i ugodno u Vatikanu

– A koje su teme bile za ručkom s kardinalom Parolinom?

– Na radnim sastancima EU u formi ručka uobičajeno je da glavni gost održi uvodno izlaganje i potom odgovara na pitanja. Tu do izražaja dolazi izreka da nikad „nema besplatnog ručka“, a osobito u diplomaciji. Tako je i kardinal državni tajnik s nama razgovarao o brojnim temama od interesa za Svetu Stolicu i naše zemlje. Razgovarali smo o procesu reformi u kojima se Kurija nalazi, o pojedinim žarišnim pitanjima na međunarodnoj agendi, o multilateralizmu, o nekim svjetskim konfliktima kao i o velikim svjetskim problemima koji su osobito na srcu Svetom Ocu, kao što su to borba protiv siromaštva, migracije, ili – o petoj obljetnici enciklike LAUDATO SI’ – briga za zaštitu zajedničkog nasljeđa čovječanstva – kaže veleposlanik Pelicarić, a za odnose Svete Stolice i Hrvatske, koji se tradicionalno ocjenjuju dobrima, veli da je „Hrvatska katolička zemlja, koja doista nikada neće zaboraviti gestu koju je 13. siječnja 1992. godine, dva dana prije tadašnjeg EZ-a i brojnih drugih zemalja, papa sv. Ivan Pavao II. učinio priznavši Republiku Hrvatsku kao suverenu i neovisnu zemlju. U tom trenutku od zemalja koje su nas ranije priznale samo je Island bio formalno neovisan. Sveta Stolica je, dakle, bila tad druga zemlja koja nas je priznala, a poznato je da je Vatikan uvijek iznimno konzervativan s tim u vezi.

– Od samog početka naših odnosa primjetno je veliko međusobno uvažavanje, neovisno od pontifikata u Vatikanu ili političke opcije na vlasti u Hrvatskoj. Hrvatska je apostolskom nunciju odmah priznala tradicionalno prvenstvo doajena ili dekana Diplomatskog zbora u Zagrebu, a Vatikan grupu sporazuma kojima se uređuju državno-crkveni odnosi – u nas poznatih pod zbirnim imenom Vatikanski ugovori – smatra oglednimprimjerom „nove“ generacije tih ugovora konkordatske tematike te nas ističe kao uzor kvalitetnog uređenja tih odnosa – kaže veleposlanik Pelicarić dodajući kako je „dinamika međusobnih posjeta na najvišim razinama iznimna posljednjih godina.

– Surađuje se u školstvu, Hrvati – pri tome ne mislim samo na svećenike – sve više dolaze na papinska sveučilišta u Rim, a Hrvatsko katoličko sveučilište raste i sve je značajnije u Zagrebu, a sve su brojnije i druge katoličke obrazovne i odgojne institucije. Imali smo priliku posljednjih godina ostaviti u Vatikanu i neke tragove: postavljene su dvije ploče koje govore o pradavnim odnosima Katedre sv. Petra i Hrvata; jedna o našem pokrštavanju; druga (na hrvatskom jeziku, pisana glagoljicom) o specifičnosti zadržavanja hrvatske staroslavenske liturgije kao jedine iznimke zapadnog kršćanstva. Čak smo razriješili ijedan pomalo bizaran konzularni problem (ne)priznavanja brakova sklopljenih u Vatikanu. Vrlo je aktivno i ugodno biti hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici – kaže Pelicarić.

Papa prati Hrvatsku

Budući da su i hrvatski državni i crkveni vrh u više navrata pozivali papu Franju u Hrvatsku, pitali smo ima li šanse za taj posjet.

– U svakoj prilici susreta naših dužnosnika sa Sv. Ocem opetuje se želja našeg naroda za apostolskim pohodom Hrvatskoj. Crkvene vlasti su, naravno, svojim kanalima to također opetovano izrekle. Papa prati Hrvatsku i što se događa u nas. Ali, ako pogledamo dosadašnja putovanja pape Franje, vidimo da je on u svojem pontifikatu bio doista aktivan, ali i da za svoje pohode bira u prvom redu zemlje gdje je kršćanstvo, a osobito katoličanstvo, u manjini. On odlazi ohrabriti vjernike, odlazi na LIMES, donosi radosnu vijest. Svaki papin posjet nekoj zemlji podrazumijeva velika okupljanja vjernika te će stoga čitav njegov pretpostavljeni program putovanja za ovu godinu vjerojatno biti otkazan zbog pandemije, a ovisi i kako će se situacija odvijati sljedeće godine. Kad sam razgovarao s dužnosnicima u Kuriji, znali su reći kako je Hrvatska „vrlo blizu“ pa putovanje ne treba puno planirati. Mislim da treba zadržati nadu – veli hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici.