I Ciprani i Grci imaju više povjerenja u svoje države, a obje su u teškoj krizi

U povodu Europskog istraživanja o kvaliteti života uglednog Eurofounda po kojem je Hrvatska po nizu parametara na dnu EU, razgovarali smo s prof. dr. Ljiljanom Kaliternom Lipovčan, znanstvenicom i pomoćnicom ravnatelja Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar” koja se bavi kvalitetom života i psihologijom rada. Iako je zakleta optimistica, ovo je istraživanje zabrinjava.

Po niskom optimizmu građana u društvu smo Portugala i Cipra, a najoptimističniji su Skandinavci. Optimizam je povezan s novcem ili sređenim društvom?

Mi smo među lošijim zemljama u EU po optimizmu građana, koji se nije mijenjao zadnjih pet, šest godina. U nas je optimistično 55% građana, a u drugim članicama građani su postali optimističniji. Najuočljivije je u ovom istraživanju da smo najlošija zemlja u EU po povjerenju građana u državu, u institucije, stranke, parlament, pravosuđe... I građani Cipra i Grčke, a obje su u teškoj krizi, imaju više povjerenja u svoje države od nas. Iako smo od 80-ih tradicionalno bili loši po povjerenju u državu, sad smo katastrofalni, što utječe i na nizak optimizam građana glede budućnosti. Građani ne vjeruju da u državi vladaju pravda i pravo. U nas je prosječno povjerenje u sve državne institucije 3,8 na skali do 10, a u Skandinaviji 7, dok je prosjek za EU 6. Zato imamo i pad životnog zadovoljstva i osjećaja sreće kod građana i po tome smo među najlošijim zemljama.

Građani više ne vjeruju političarima na vlasti ni kad šire optimizam?

Točno. Ključno je pitanje kako će država vratiti povjerenje građana. Pravda je osnovno pitanje društva, da građani osjećaju da se prema njima postupa pravedno. U motivaciji za posao temelj je osjećaj pravednosti u tvrtki, da će radnik dobiti pravednu plaću, da će se pravedno nagrađivati njegov rad i raspodjeljivati poslovi.

A kod nas toga nema...

Ljudi ne osjećaju da je društvo pravedno. A znamo da sretni i zadovoljni građani bolje doprinose društvu i bolje rade. Optimističniji smo nešto glede budućnosti djece, kao da imamo osjećaj da se u idućih 15 godina neće ništa promijeniti i da će nove generacije riješiti tu situaciju. Politika se, nažalost, ne bavi time što građani misle i kako žive, nego se samo gleda Crodemoskop i rejting stranaka. Kad ljudi generalno nemaju povjerenja u stranke, potpuno je svejedno koja je niže, a koja više u očima građana.

Zašto mi i Bugari, koji su isto na dnu EU, najmanje vjerujemo ljudima?

Ne samo da više ne vjerujemo institucijama, nego ni ljudima, što nam nije bila odlika. Vlada opće nepovjerenje, prestali smo vjerovati i susjedima, a bili smo poznati po dobrosusjedskim odnosima. Na ulicama se vidi taj pesimizam, ljudi nisu više opušteni i veseli, nego namrgođeni i nesigurni. To je posljedica lošeg standarda i nepravdi u društvu i korupcije koja nije iskorijenjena. Ljudi moraju imati osjećaj da će im pravosuđe pomoći u razumnom roku, a ne da vam se kao u nas smiju i kažu “samo me tužite”, pri zapošljavanju mora biti kriterij kompetencija, a ne veza. Nismo sigurni ni da se socijalne naknade pravedno dijele jer u uređenoj se zemlji ne smije dogoditi da se Mercedesom dolazi u pučku kuhinju.

Dok s druge strane imamo primjere obitelji s djecom koja žive bez struje, vode, a države nigdje?

Da, to je u uređenoj zemlji nemoguće. U nas je narastao i postotak ljudi koji misle da ne mogu spojiti kraj s krajem, dok se u normalnim zemljama EU njihov broj nakon krize 2011. smanjuje. Životno zadovoljstvo i sreća građana u razvijenim zemljama gotovo su isti u svakoj dobi, malo padaju u srednjoj pa rastu u starosti, a u tranzicijskima što ste stariji, to vam je lošije. Mora se napraviti dramatičan zaokret u društvu. Bombardiraju nas da nam raste BDP 2%, 3%, a to je običnim građanima potpuno nebitno ako oni ne vide na svom životu da im je bolje.

Zajedno s Grcima u vrhu smo po neplaćanju računa za mobitele i po broju građana koji ne mogu plaćati dugove?

Prije pet, šest godina imali smo mjeru otpisivanja dugova građanima, ali je li netko napravio analizu što je danas s tim ljudima i je li ta mjera uspjela? Ako od 1000 tih ljudi, njih 800 više nije u dugovima, onda je treba primjenjivati. Kod nas je sustav tako posložen da ljudima omogućava i da budu neodgovorni, da dižu kredite koje ne mogu otplatiti. Nismo mi ništa drukčiji ljudi od Danaca, nego živimo u drukčijem društvu. Dancima ne pada na pamet ne platiti račun za mobitel jedan mjesec jer ili će ga platiti ili vratiti.

EU za nas za sada nije obećana zemlja, manje smo sretni i zadovoljni životom nego 2011.?

Točno. Zadovoljstvo životom raslo nam je 2011. zbog očekivanja od ulaska u EU i vidjelo se to i po istraživanjima, rastao je optimizam da će nam biti bolje, osobito među nezaposlenima i starijima. Očekivalo se da će nam ulazak u EU riješiti goruće probleme, dijelom su ta očekivanja bila nerealna jer nije EU tu da rješava probleme naše države i da nam padaju euri s neba.

Krivi su i političari koji su obećavali bolji život u EU ne želeći se sami mijenjati?

Istina. Otkako smo ušli u EU, država je smanjila izdvajanja za znanstvene projekte jer imamo sredstva EU. Sve države financiraju svoju znanost, a sredstva EU su kao šlag na torti i do njih je teško doći jer više nije konkurencija 2000 znanstvenika, nego njih 28 milijuna. Došli smo do toga da ni fasade više nećemo obnavljati sami, nego fondovima EU..