Dok svakodnevno slušamo kako mladi iz Hrvatske odlaze u inozemstvo u potrazi za boljim životom te se počinjemo i sami utapati u beznađu i uzimati zdravo za gotovo priče da u našoj zemlji nema baš nikakve perspektive, gotovo potpuno nam promiče činjenica da se ne zaustavlja useljavanje stranaca i mladih potomaka hrvatskih iseljenika, rođenih i odgojenih u bogatom i razvijenom svijetu. Dok novi val iseljenika sreću traži u Irskoj, Njemačkoj ili Kanadi, oni napuštaju dobro plaćene poslove u Torontu, New Yorku, Sydneyu i Londonu i žele živjeti u Hrvatskoj.
Racionalno i emocionalno
Čime se to oni vode, kako doživljavaju Hrvatsku i što vide u njoj, a mi ne vidimo? – logična su pitanja, o kojima sam najprije počeo razgovarati s Adrianom Beljom, mladim useljenikom iz Kanade, koji danas radi u Zagrebu kao voditelj Centra za međunarodnu suradnju na visokoj školi za komunikacijski menadžment “Edward Bernays”. Nikada se nije pokajao, otkako se još ranih devedesetih vratio s obitelji, iako je proživio sve izazove s kojima se susretalo hrvatsko društvo. U razgovoru s njime rodila se ideja da napravimo istraživanje među pripadnicima drugog i trećeg naraštaja Hrvata iz dijaspore te među strancima koji su se odlučili živjeti u Hrvatskoj. Tako smo intervjuirali 21 useljenika (15 mladih hrvatskoga podrijetla iz SAD-a, Kanade, Australije, Argentine, Njemačke, Velike Britanije, Švedske i Južnoafričke Republike te šest stranaca iz SAD-a, Velike Britanije, Irske i Austrije) kako bismo istražili imidž Hrvatske iz njihove perspektive, a rezultati su objavljeni u upravo predstavljenom zborniku Hrvatska izvan domovine II., koji donosi niz iznimno zanimljivih istraživanja s Drugog hrvatskog iseljeničkog kongresa, koji je ljetos održan u Šibeniku.
U namjeri da otkrijemo imidž Hrvatske iz jedne nove perspektive, fokusirali smo se na percepciju baš tih mladih ljudi, koji su se nakon rođenja i školovanja u inozemstvu doselili u domovinu svojih očeva i majki, odnosno baka ili djedova. Poznato je da su njihovi roditelji, odnosno iseljenici i povratnici te njihov pogled na Hrvatsku dosad bili češći objekt znanstvenog interesa. Međutim, prilično je ostala neistražena ta interakcija između prve i druge generacije u pogledu percepcije Hrvatske te uopće imidž Hrvatske kod mlađih naraštaja. Poznato je da druga generacija ima složeniji odnos prema roditeljskoj domovini. Naime, na njihovu percepciju su, uz emotivan odnos prema domovini, utjecali i mnogobrojni drugi čimbenici, pa su uz tu „naslijeđenu“ ili subjektivnu sliku stvorili i racionalniju percepciju. Posebno smo s njima razgovarali o prednostima i nedostacima života i rada u Hrvatskoj, kako bismo je usporedili s percepcijom stranaca koji su se doselili u Hrvatsku, a koji su nam poslužili kao svojevrsni korektiv istraživanja. Nakon svih tih susreta i razgovora očito je da ti mladi ljudi Hrvatsku doživljavaju više racionalno nego emocionalno, objektivnije sagledavaju njezine mogućnosti jer imaju iskustvo života i rada u različitim državama te su manje opterećeni povijesno-ideološkim podjelama od svojih roditelja pa su se odlučili na život u Hrvatskoj na temelju vlastitih interesa. To im daje mogućnost kvalitetnije procjene imidža Hrvatske i od domicilnog stanovništva (koje nema iskustvo života drugdje) i od njihovih roditelja (iseljenika i povratnika). S druge strane, za razliku od stranaca, koji su se odlučili živjeti u Hrvatskoj i s kojima dijele mnogobrojne sličnosti, ipak su povezaniji s Hrvatskom i njezinim identitetom.
Sanjao sam o selidbi...
Najprije smo razgovarali o razlozima - zašto su se doselili u Hrvatsku, odnosno u kojoj su mjeri presudili emocionalni, a u kojoj racionalni razlozi. Istraživanje je pokazalo da je dio sugovornika, koji su se doselili devedesetih godina, došao zbog obiteljskog preseljenja. Smatraju da su se njihovi roditelji vodili emocionalnim razlozima, a oni nisu imali izbora. Kasniji doseljenici i oni koji su došli individualno uglavnom su se vodili racionalnim razlozima, kao i useljenici stranci.
• Nakon rata počeo sam dolaziti na ljetovanje u Hrvatsku i sanjati o selidbi ovamo. Dakle, sve je počelo zbog pretežno emocionalnih razloga, ali sam nakon završetka faksa u Torontu pokrenuo i racionalne korake koji su bili temelji realnog života u Hrvatskoj; upisao sam se na postdiplomski studij u Zagrebu i počeo istraživati teren za mogućnosti bavljenja poslom kojim se bavila moja obitelj u Kanadi od 1988. Ti koraci bili su uspješni, a konačna odluka pala je kad sam 2005. u Zagrebu upoznao svoju buduću suprugu. (Mike, Kanada)
• Moji su roditelji cijeli život govorili o tome da se trebamo vratiti u Hrvatsku, a kad sam se ja jednog dana odlučio odseliti u Hrvatsku imali su stotinu razloga zašto još nije vrijeme. Međutim, procijenio sam da ovdje lakše mogu uspjeti zbog posla kojim se bavim i zahvaljujući ranijem iskustvu, znanju jezika i životopisu dobio sam odličan posao u velikoj banci. Zadovoljan sam što danas živim u Europi. (Josip, Australija)
• Kao rođeni Amerikanac iz Philadelphije, nikada nisam ni sanjao da bih mogao živjeti u Hrvatskoj. Slučajno sam se našao ovdje i shvatio da je ovo idealna zemlja u kojoj bih mogao živjeti i podizati obitelj. Zagreb mi je grad po mjeri. Svjestan sam svih prednosti koje Hrvatska ima, unatoč gospodarskim teškoćama s kojima se susreće. (Joseph, SAD)
Drugi dio intervjua odnosio se na prednosti života u Hrvatskoj. Među odgovorima prevladavaju hrvatski način života, sigurnost, ali i ljepote zemlje. Međutim, pojavljuju se i argumenti poput kvalitete i dostupnosti obrazovnog i zdravstvenog sustava, cijene života, poslovnih mogućnosti i sl.
• Mogu se kvalitetnije posvetiti slobodnom vremenu u odnosu na prije. Što se posla tiče, nema većih razlika. (Pavo, Australija)
• Klima je puno bolja nego u Kanadi. Sve je prilagođenije obiteljskom načinu života i puno sigurnije za djecu. (Paul, Kanada)
• Tempo života je normalniji, radno je vrijeme kraće, a godišnji odmor dulji. Nekada sam do posla išla sat i pol, a sad idem biciklom deset minuta. (Anna, Kanada)
• Hrvatska je sigurna zemlja, skrb za djecu je dobro organizirana, život je daleko manje stresan nego u drugim državama, a ljudi imaju puno više vremena jedni za druge. (Marija, Kanada)
• U Hrvatskoj je način života sasvim drukčiji od stila života u SAD-u. Ondje se cijeni rad, a ne odmor. Hrvati znaju uživati u slobodnom vremenu. Uz takav stil života lakše je imati bliske prijatelje. (Romana, SAD)
• Prirodne ljepote su nevjerojatne. Kao da živite u nacionalnom parku. (Ivan, SAD)
• Niski troškovi života u usporedbi s drugim europskim gradovima te niska cijena obrazovanja na državnim sveučilištima. (Stjepan, JAR)
• Hrvatska je u srcu Europe. Sve nam je blizu. Pogotovo ako se bavite međunarodnim biznisom. (Paola, Argentina)
• Teško je poštenim radom u Hrvatskoj zaraditi milijune, ali ako pristojno radite možete imati visoku kvalitetu života. Pri tome mislim na odličnu klimu, zdravu hranu, kvalitetno provedeno slobodno vrijeme, dobro obrazovanje za djecu… (Ana, Velika Britanija)
• U Njemačkoj je konkurencija postala nemoguća. Ovdje sam s manje truda napravila posao još bolje. (Dijana, Njemačka)
• U Švedskoj uopće nisam imao vremena za obitelj i prijatelje, ovdje se živi puno opuštenije i kvalitetnije. Fascinira me ispijanje kave na terasama. (Jens, Švedska)
• Hrvatska je izrazito socijalna država. U početku me fasciniralo što je sve besplatno – bolnice, škole… U Americi sam sve te usluge morao plaćati pravo bogatstvo. (Joseph, SAD)
• Ovdje su snažne obiteljske veze, svi se druže i međusobno si pomažu. Bake i djedovi redovito čuvaju unuke. Svi su gostoljubivi. (Mark, Velika Britanija)
• Najvažnija mi je klima, jer sam u Kanadi imao praktički osam mjeseci zime. Blizina Jadrana i velikih europskih destinacija je velika prednost. Za Kanađane su to egzotične i skupe destinacije, a mi do Beča, Budimpešte, Venecije, Milana i drugdje idemo automobilom. Provodim malo vremena u autu jer mi je sve blizu. U Kanadi je sve udaljeno, a u autu sam svaki dan provodio tri-četiri sata. Zbog toga se ljudi rijetko viđaju s obitelji i prijateljima, pogotovo za zimskih mjeseci. Prednost su i sitnice koje i ne zamjećujemo. U Kanadi nema pješačkih zona, kava se kupuje kroz “drive” prozore i pije u vožnji. To su sve sitnice, ali kad se zbroje, dođete do zaključka da je kvaliteta života u Hrvatskoj bolja (naravno, imate li od čega živjeti, imate li svoju firmu ili poštenu plaću). Kao poduzetnik, mislim da u nezrelom gospodarstvu kao što je hrvatsko ima više prilika nego u zrelom gospodarstvu u Torontu. Što god ondje pokrenete, već ima na desetke ili stotine takvih tvrtki. U Hrvatskoj je teže pokrenuti firmu, ali nagrada može biti znatno veća zbog nedostatka konkurencije. (Mike, Kanada)
Sugovornici su bili prilično otvoreni i kad je bila riječ o nedostacima života u Hrvatskoj. Najčešće navode razloge s kojima se i inače susrećemo, od neučinkovitosti državnih službi do loših uvjeta poslovanja. Međutim, kod hrvatskog mentaliteta smeta im ovisnost o državi, kukanje, jal i slično, što je dobrim dijelom nasljeđe naše prošlosti, koju nisu imali priliku iskusiti. Budući da se pojedine tvrdnje redovito ponavljaju kod različitih sugovornika navodimo ih bez imena sugovornika po učestalosti: državne institucije su pretjerano birokratske i nefleksibilne; porezi su previsoki; ljudi vrlo teško mogu do vlastita stana i posla te osamostaliti se; puno je korupcije; plaće su upola manje nego u zemlji iz koje sam došao; etičnost u poslu je na niskim granama; jako je teško pokrenuti mali posao; država se petlja u sve umjesto da podrži poduzetničku inicijativu; društvena je klima previše pesimistična; previše dragocjenog vremena gubi se na administraciju; državne institucije ne služe građanima nego su same sebi svrha; kukanje je u Hrvatskoj nacionalni sport; ljudi nemaju inicijative i spremnosti na rizik; nema prilika za napredovanje kao u Americi; previše je sve statično; ovdje su velike društvene nejednakosti i nepravedna raspodjela moći i dobara… Doista odlična dijagnoza hrvatskoga društva! Mladi poduzetnik koji se doselio iz Kanade najveći problem vidi u pravosuđu: „Po mojem mišljenju, pravosuđe je najveći problem u Hrvatskoj. Srećom, nisam do sada imao previše dodira sa sudom, ali u jednom jedinom slučaju gdje mi je susjed uzurpirao zajednički prostor, osjetio sam tešku neučinkovitost tog sustava. Ljepše je za živjeti ako imate od čega, ali ako imate, ne možete toliko uživati kad vidite siromaštvo oko sebe, pogotovo u Slavoniji, Lici i ostalim bivšim ratnim zonama.“. (Mike, Kanada)
Zanimljivo je da su neki svjesni mogućih uzroka društvene i gospodarske krize: „Previše je ostalo socijalističkog mentaliteta. Hrvati moraju shvatiti da su već godinama u kapitalizmu i mijenjati svoje institucije, administraciju i mentalitet.“. (Joseph, SAD)
Idealiziranje domovine
Oni su prilično realni u sagledavanju hrvatskih nedostataka, ali su sigurni da je daleko više prednosti zbog kojih se isplatilo doseliti u Hrvatsku. Kao što vidimo, imidž Hrvatske iz njihove perspektive govori o lijepoj zemlji po mjeri čovjeka i s izraženom socijalnom notom, koja je odlično pozicionirana u Europi i čije se tržište tek razvija i nije zasićeno, ali i čija je državna administracija obilježena socijalističkim mentalitetom i ima mnogobrojne prepreke za poslovanje. Mladi druge i treće generacije po svojim razmišljanjima i stajalištima o Hrvatskoj prilično su slični useljenicima strancima. Oni su optimistični te navedene teškoće smatraju privremenima i otklonjivima. Za razliku od svojih roditelja, spremniji su na rizik, avanturu pa i davanje dodatne šanse Hrvatskoj. Čak su realniji u sagledavanju prilika, mogućnosti i nedostataka te nisu opterećeni ideološkim podjelama iz prošlosti, iako su itekako svjesni teškog bremena socijalističkog nasljeđa. Možemo pretpostaviti da je među njihovim roditeljima bilo više idealiziranja Hrvatske pa su time i razočaranja veća.
Imajući u vidu da su se doselili iz razvijenijih dijelova svijeta, kojemu teže mnogobrojni naši mladi u potrazi za boljim životnim standardom, te da su globalno umreženi, s pravom možemo reći da mladi useljenici mogu biti idealni promotori Hrvatske i njezina nova veza sa svijetom budući da odašilju sasvim novu sliku Hrvatske, lišenu bilo kakvih pretjerivanja, ali činjenično točnu. Nažalost, vrlo često prednosti koje navode, mi u domovini kadri smo omalovažavati ili nedovoljno isticati, vjerujući da je drugdje uvijek bolje. Pravu istinu shvatimo tek kad iskusimo život na stresnom i užurbanom zapadu.
Za početak,u Hrvatskoj treba sasjeci prokletu birokraciju i odvratne medije koji uporno šire beznađe i defetizam.Izgleda da je nečija misija da nam zgadi ovu Bogom danu zemlju.Ali necete gadovi,ne bih napustio rodnu grudu ni za što.