I za suce treba jasno propisati da ne smiju biti masoni i zašto!

Glavni državni odvjetnik Dražen Jelenić podnio je ostavku pod pritiskom Vlade temeljenim na etičkim principima o nedopustivom prešućivanju članstva u masonima i što se upustio u razgovor i sugestije u istražnom predmetu koji je inicirao Nikica Gabrić, veliki meštar Velikog Orijenta Hrvatske.

Jelenić nije otišao jer je učinio nešto nezakonito, a ni zbog članstva u masonima, premda je i ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković rekao kako je za glavnog državnog odvjetnika neprihvatljivo članstvo u masonima s obzirom na to da je njihovo djelovanje obavijeno velom tajne pa to može predstavljati potencijalni rizik za pravosudne dužnosnike. Po tomu Jelenić ne bi mogao biti ni zamjenik glavnog državnog odvjetnika ako i formalno ne izađe iz masona, što vrijedi i za bilo kojeg suca. Međutim, dvojbeno je kako bi se to pravno okončalo.

Naime, Europski su za ljudska prava 2004. zaštitio je talijanskog suca kojem je bilo onemogućeno napredovanje kao i mjesto predsjednika suda, nakon što je kažnjen ukorom jer je istragom ministarstva pravosuđa utvrđeno da je član masonske lože Velikog Orijenta Italije.

Masoni lože P2 partneri s mafijom

Massimo Maestri bio je predsjednik jednog suda kad je talijansko državno sudbeno vijeće (DSV) utvrdilo kako nije vodio računa o svom integritetu jer je kao sudac trebao znati da je 1982. zabranjena masonska loža P2 jer je imala plan preuzimanja kontrole nad javnim tijelima i rušenja demokratskih institucija te da su neke masonske lože surađivale s mafijom. Zbog toga je 1990. i 1993. njihov DSV izdao smjernice o nespojivosti sudačke i masonske zakletve, sudske neovisnosti i hijerarhijskog odnosa slobodnih zidara, kao i zbog “odbacivanja” državne pravde u korist masonske “pravde”, te neraskidivosti veze između slobodnih zidara, čak i u slučaju napuštanja organizacije. Sudac je na koncu premješten na sud na Siciliji, ali ničim nije dokazivao da to ima veze s tim što je bio u masonima.

Dosuđeno 10.000 eura odštete

I talijanski Ustav jamči slobodu udruživanja, ali zabranjuje tajne udruge koje imaju političke ciljeve koje ostvaruju kroz vojnu organizaciju, odnosno imaju zakonsku odredbu koja predviđa disciplinsku odgovornost za suce koji naruše ugled pravosuđa. Za ESLJP je ključno bilo je li u Italiji bilo jasno propisano da sudac ne smije biti član masona i da stoga disciplinski odgovara. Talijanski DSV kojim je predsjedao šef države 1990. usvojio je “izvještaj o nespojivosti pravosudne funkcije s članstvom slobodnih zidara” koji je objavljen u službenom glasniku. Međutim, dokument je govorio o tomu da, osim što je zabranjeno članstvo u P2, članstvo u ostalim masonskim ložama za suce “može biti problematično” te je ministru pravosuđa predloženo da za suce uvede ograničenja slobode udruživanja u odnosu na udruge zbog čije se organizacije i ciljeva za članove nameću izrazito čvrste hijerarhijske veze i solidarnost. ESLJP je iz toga zaključio da članstvo u masonima nije uvijek dovodilo do disciplinske odgovornosti sudaca. Kako je talijanski DSV 1993. bio prinuđen donijeti novu direktivu vezano za napredovanje i pristup sudaca rukovodećim mjestima, ESLJP je zaključio kako do 1993. zahtjev predvidljivosti zakona nije bio ispunjen pa stoga nije ni razmatrano jesu li zadovoljena još dva uvjeta, ima li zabrana udruživanja u masone za pravosudne dužnosnike legitiman cilj i je li to nužno u demokratskom društvu.

Stoga je 11 naspram šest sudaca ESLJP-a odlučilo da je Italija sucu povrijedila konvencijsko pravo na slobodu udruživanja te su mu dosudili 10.000 eura nematerijalne odštete i još 14.000 eura za troškove.