Ne želimo zagospodariti svijetom, ne žrtvujemo životinje i ne, ne nosimo stalno pregače. Znamo se naći u trapericama i trenirkama, govori nam akademski slikar Jadranko Ferko. Tri je godine član masonske lože Velikog orijenta Hrvatske, čiji je veliki majstor Nikica Gabrić, otkako je ona osnovana u Zagrebu i otad je došao do titule majstora. Živi u Dubravi kod Vrbovca, a uz slobodne zidare član je i pčelarskog društva, Hrvatskog društva likovnih umjetnika, a nekada je bio i motokluba. I templara, dodaje. Udruge mu nisu strane, dobro poznaje kako rade iznutra i rado će povući paralele između onih “javnih” i “tajnih”. Razlike gotovo da i nema, tvrdi. Pristao je razgovarati o slobodnim zidarima i njihovu radu jer se zadnjih dana u javnom prostoru našlo previše netočnosti, pretjerivanja ili jednostavno gluposti, ali će ipak, s vremena na vrijeme, na neka pitanja odgovoriti: “O tome ipak ne mogu”, ili pak vrlo oprezno i tek općenito odgovoriti na njih.
– Najjednostavnije, masoni su ozbiljan muški klub. Točno je da ima puno simbolike, ali osnovni postulat vrlo je jednostavan – pokušavamo probuditi svijest da nije sve u materijalnom, postati bolji i drugačije razmišljati o svijetu oko nas – govori Ferko. Rođen je u Zagrebu 1962. i odmah smješten u ustanovu za nezbrinutu djecu. Udomljen je u obitelj u Dubravi kod Vrbovca, a tamo živi i danas.
– Ja sam dobar primjer da društvo nije zatvoreno ili rezervirano samo za bogate ili moćne. Nisam nikakva elita. Moja su braća obični, ali ugledni ljudi koji su se dokazali u svom radu, a jedini uvjet je taj da član nije problematičan ni u kojem smislu – ističe.
Sa stažem akademskog slikara sad već 40. godinu, privukla ga je tema mističnog što je rezultiralo ciklusom “U svijetu tajni”. Nije odmah razmišljao o slobodnim zidarima, no godinama mu je tematika, prvenstveno čitanjem, postajala sve bliža. Tako je došao do Zorana Vojnića Tunića i u ložu ušao na njegov poziv. To je ujedno i jedini način kako se postaje član.
– Ne, ne možete samo pokucati na vrata – objašnjava proceduru u osnovnim crtama. Potrebna je preporuka, potom se razmotri kandidatura, što traje neko vrijeme, prije svega da ne bi ušli potencijalno problematični ljudi. Ali i to se, kao i u svakom klubu, može dogoditi. Pa onda zna doći i do raskola.
– Uvijek i svuda, u svim udrugama, postoje ljudi koji nisu zadovoljni svojim statusom. Nezadovoljstvo dolazi kad im se ne ispune želje, pogotovo ne u kratkom roku jer ulaskom u masoneriju ne možete kupiti status, ne možete doći s 50 tisuća eura i kupiti ga. Evo, Todorić nije nikad bio naš član. Ne napreduje se novcem, već morate kao svaki smrtnik odraditi određeno vrijeme, pročitati nešto, naučiti i pokušati se promijeniti da biste mogli napredovati – objašnjava, ali i upozorava: – Postoje ljudi koji kažu da su napustili masone, ali prava je istina da su ih zamolili da odu.
Bilo je takvih primjera u povijesti – pa i Ivo Andrić izbačen je jer se spetljao sa suprugom svog “brata”. O samoj inicijaciji ne želi otkrivati detalje, osim osjećaja koji ga prožima.
– Prijateljima volim reći: Ako ste imali svatove u crkvi uz zvuk orgulja, sigurno ste se naježili i noge su vam klecale jer je to poseban osjećaj. Riječ je o prekrasnom činu – govori. U svakom društvu ili organizaciji – bilo to lovačko društvo, motoklub ili crkva – postoji određena ceremonija, obred, vjerski ili svjetovni, ističe i tu staje. No te ceremonije nisu tajne, kažemo mu.
– Pa i jesu. Bi li vas pustili u neki ozbiljniji motoklub, na policijsku godišnju skupštinu, pa i u šumarsku udrugu? Ne bi. Tajnovitost, u većoj ili manjoj mjeri, postoji doslovno u svim udrugama – odgovara.
Nekad davno slobodni su zidari bili strukovna udruga, ali se zadnjih stoljeća radi na tome da bude otvorena svim zanimanjima, da jedni od drugih imaju što više naučiti. Zato je on, dodaje, kao slikar unutra, s nekim posebnim znanjima. Primjerice, mogu ga pitati je li neka slika original ili nije. Danas su članovi presjek društva, od studenata za koje se zaključi da bi mogli biti kvalitetni ljudi, preko poduzetnika, sveučilišnih profesora, “običnih” radnika, liječnika, odvjetnika, građevinara i političara. Doduše, samo muškarci. O imenima neće govoriti, ali o prednostima takvih društava hoće.
– To je prednost organizacije, sve imate unutra. Teško je ljude raznih profesija i fahova loviti po cesti i vući za rukav. Ovako se nalazimo jednom mjesečno i u miru možemo porazgovarati o svemu, pitati što nas zanima razne ljude, i to kao kolegu i prijatelja, bez obzira na to što su u civilnom životu – kaže. Otvara li to onda put za pogodovanja u civilnom životu, kako ga zove, i je li lojalnost prema bratu neupitna? Bi li, pitamo, lažno svjedočio za drugog masona?
– Spremni smo pomoći jedni drugima u granicama normale i, naravno, zakona. Mi jesmo bliski, mnogi smo postali i pravi kućni prijatelji, ali odnos nije takav da bismo kršili zakone. Osim toga, kako se dolazi na preporuku, taj koji vas je preporučio na neki je način vaš jamac. Usto, to znači i da se poznaju i iz civilnog života te, ako sad surađuju, surađivali su i ranije. Naravno da ću, ako primjerice, trebam nadograditi kuću, pitati u loži, isto kao što svatko pitao prvo svog prijatelja – govori. Bi li onda tako pitao i odvjetnika Veljka Miljevića, koji je javno izrekao pripadnost slobodnim zidarima, da mu iskrsne kakav pravni problem, pitamo.
Prvo bih pitao svog sina, on je odvjetnik. Ako on ne može, onda bih pitao u loži. Pojednostavljeno, imaš organizaciju gdje ti je najjednostavnije doći do informacije i tako si olakšati život, ali veze ne zloupotrebljavamo – odgovara. Jako nalikuje na interesnu organizaciju, primjećujemo.
– To jest ozbiljnije udruženje od ostalih, ali nema ekstremizma. Nitko nije ušao u masoneriju pa onda postao netko. Svi su bili formirane osobe i imali status u civilnom društvu. Masoni uplaćuju novac za pomoć, sudjeluju u humanitarnim akcijama, ali s jednim uvjetom: sve mora biti anonimno. To nisu ljudi kojima treba javnost, oni pozornost, pa i medijsku, imaju i bez masona – objašnjava Ferko.
No što se točno događa iza staklenih zidova zgrade u Heinzelovoj ulici 44 u Zagrebu gdje je hram Velikog orijenta? Adresa je javna, na zgradi je i prepoznatljiv znak.
– Ne samo to – dodaje: – Prije nekoliko godina neki je grafiter na fasadi preko ceste napisao “Preko puta masoni”.
– Toliko o tome da smo tajni – smije se.
O sastancima će pak govoriti oprezno, posebno o onom službenom dijelu.
– Nađemo se pola sata prije, sjednemo, nešto popijemo, vodimo sasvim obične razgovore: kako žena, kako djeca, boli li te još koljeno. Potom se odradi onaj ozbiljan dio sastanka, a onda se družimo. Ne govorimo o raskalašenim tulumima. Zapali se cigareta ili cigara, popije se koje pivo ili vino i to je to – objašnjava.
Taj službeni dio sastanka najviše raspaljuje maštu. Pitamo ga kako ga uopće zvati. Obred? Ne, nije. Ritual? Možda, ali najbolje je reći ozbiljan sastanak. On je koreografiran i postoje 33 različite koreografije, svaka za jedan od 33 stupnja, koliko ih lože imaju. Prve tri, do titule majstora, moraju se zaslužiti, a one više – čija imena ne otkriva – su počasne. Nisu sasvim tajne, na internetu se mogu vidjeti dijelovi tih koreografija, neki doduše lažni, napravljeni s namjerom da se slobodne zidare omalovaži, ali da se naletjeti i na realne. Nekoliko ljudi iz bratstva odrađuje taj dio.
– Nitko nije glumac, ali se trudimo što bolje prikazati – dodaje.
Koreografija se izvodi s određenom svrhom – kad netko prelazi na viši stupanj, izvodi se koreografija za taj stupanj. Napreduje se kroz znanje i zalaganje, učenje, čitanje i rad, kao i kod drugih udruga. Ništa od prevelike mistike nije unutra. Simbolički radovi baziraju se na priči o gradnji hrama židovskog ralja Salomona koji je vodio veliki majstor Hiram. Pod sobom je imao tisuće radnika, a da bi ih prepoznavao, odnosno da bi – između ostalog – znao koliko koga platiti jer su neki bili učenici, drugi šegrti, a treći majstori, dodijelio je skupinama poseban znak, korak ili riječ. No, kako to već biva, pohlepa čini svoje pa su trojica nižerangiranih okružila Hirama, tražeći da im otkrije znakove koji donose više novca. On je odbio, oni su ga ubili. Zavjet tajnovitosti i šutnje masona potječe od toga, isto kao i koreografija. Ali i učenje da novac nije najvažniji. Simbolika ipak postoji: kad dolaze, kažu da dolaze iz mraka u svjetlo.
– Ulazimo da bismo naučili nešto više – ističe slikar.
Što im znači ta koreografija? Kod nekih izaziva podsmijeh u 21. stoljeću.
– Mislite, gledaju nas kao odrasle muškarci koji se igraju? Ha, ispada tako. Ali moram vam reći, ta koreografija, ta dramaturgija puno mi znači, meditativna je. Slično je kao kad odete na dobru predstavu ili koncert, u crkvu na misu... To je vrijeme kad ugasimo mobitele, ostavimo strku dana iza sebe i posvetimo se sebi. I kroz tu se simboliku nešto nauči. Vidimo kako je bilo pri gradnji hrama, što čine prevelike ambicije. A povijest se ponavlja – ističe.
Masonskih sastanaka ima više vrsta. “Normalnih”, odnosno slobodnih, kad dolaze u civilnoj odjeći, razgovaraju, međusobno si daju preporuke što pročitati, dok su za radne sastanke obavezne te famozne pregače, ali i odijela iz jednostavnog razloga: da bi svi bili isti. Netko bi inače, kaže, mogao doći u Armanijevu odijelu, a on u trapericama. Ovako se ne radi razlika. Ne radi se ni razlika u vjeri.
– Da, svi mi smo vjernici. Točnije, velika većina. I ne radimo razliku tko je koje vjere, je li tko katolik, pravoslavac, musliman. Svatko se na inauguraciji zaklinje na svoju svetu knjigu – objašnjava.
No Crkva ne gleda blagonaklono na slobodne zidare. Kao ni dio javnosti. Otkriva kako svaki put kad na Facebooku obavi svoju sliku s masonskim motivima dobiva vrlo ružne i opasne poruke od “Ubij masona” do “Gdje mu je auto da ga izgrebemo”.
– Veliki majstor rekao je da su prvi masoni bili iz redova Crkve. Crkva se često boji onoga čime ne može doslovno vladati. Tijekom godina jako puno sam radio za Crkvu, križne puteve i oltare i postoji jako puno simbola koji se isprepliću. Tko je od koga uzeo ili posudio, ne znam. Osim toga, ja sam i templar, ali se te dvije stvari uopće ne kose jedna s drugom. I kod nas, kao i u Crkvi, cilj je postati bolji čovjek. Moja braća znaju da sam templar jer, kad ulazite u masone, morate se u upitniku izjasniti pripadate li nekoj udruzi, što služi samo za informaciju i ne utječe na to hoćete li biti primljeni – dodaje.
Zna se čuti da su masoni udruga bogatih i moćnih i da su članarine i upisnine vrtoglave.
– Članarine ima u svim udrugama i klubovima i ne, nije prevelika i nisu sulude cifre. Upisnina jest viša, ali je svatko manje-više može platiti. Imamo ljude koji rade za 6000 kuna, imamo studente i svi oni to mogu izdvojiti – kaže, ali ne želi govoriti o točnim iznosima.
No koja je onda razlika između slobodnih zidara i primjerice, članova Rotary kluba ili Lionsa, koji isto tvrde da su humanitarci?
Koliko ja razumijem, oni funkcioniraju po sličnim načelima kao i masoni, ali su više javni. Nama javnost ne treba. Radi se dosta na humanitarnom dijelu, ali uvijek uz pravilo: “Nemojte nas spominjati” – zaključuje.
Lov na vještice
Hoće li se sada, nakon slučaja sad već bivšeg glavnog državnog odvjetnika Dražena Jelenića povesti lov na vještice prema masonima? Neke su države to pokušale. Talijanska je regija Furlanija-Julijska krajina 2000. donijela zakon po kojem su se svi kandidati za javne dužnosti morali izjasniti jesu li pripadnici masona ili kojih drugih tajnih organizacija. Izostanak takve deklaracije predstavljao je temelj za eliminaciju iz postupka. No Europski sud za ljudska prava utvrdio je da takav zakon zadire u pravo na slobodu okupljanja i udruživanja koje jamči Europska konvencija o ljudskim pravima i da radi razliku između raznih udruga koje bi trebale imati isti tretman.
Zavirite li u bespuća interneta, shvatit ćete da su mnogi od pripadnika društva koje se smatra najtajnijim na svijetu otvoreno govorili o slobodnozidarskom svjetonazoru, ne libeći se priznati da su masoni. Sigurno je i sada već bivši glavni državni odvjetnik Dražen Jelenić vjerovao da mu se neće ništa dogoditi kada se javno deklarirao da pripada jednoj od loža, no ta ga je činjenica naposljetku stajala funkcije, a svojedobno “njegov” veliki majstor dr. Nikica Gabrić javno ga je prozvao da ga je prodao u slučaju navodnog medijskog reketa kojemu je oftalmolog bio izložen. U jeku tih prozivki u kojem je bilo (neovlaštenog) snimanja razgovora, što je Gabrić sam potvrdio, ali i pokušaja utjecaja na istragu, o čemu je pak govorio Jelenić, ostaje činjenica da institucije ni u jednom slučaju nisu reagirale, baš kao što nije reagirao ni bivši glavni državni odvjetnik koji je liječnika mogao odmah prijaviti za spomenuto kazneno djelo. Ispada da je reagirao jedino saborski zastupnik Ivan Pernar koji je Gabrića kazneno prijavio za trgovanje utjecajem: “Ako Jelenić laže, neka ga Gabrić tuži za klevetu i to dokaže na sudu”, poručio je Pernar. Iako pod krinkom tajnosti, masonske lože na prvu sve izgledaju jednako, i među njima ima svađi, optužaba, a one su dovele i do raskola u Velikom orijentu Hrvatske. Jedan od onih koji je napustio dr. Gabrića bio je i Jelenić. Još 2107., kada je loža osnovana, sve je izgledalo drukčije.
“Prvi put u povijesti Hrvata i prvi put u povijesti hrvatskog slobodnog zidarstva utemeljen je Veliki orijent... Sam čin utemeljenja VOH-a bio je izvediv samo na jedan jedini mogući način, na način da se hrvatskim slobodnim zidarima vrati dostojanstvo, isprave učinjene povijesne nepravde te u konačnici da se vrati Svjetlost s mjesta na koje je odnesena 1919. godine. To je na ovaj dan i učinjeno. Svijetlo je unio Veliki majstor Velikog orijenta Srbije (VOS) – Orijent Beograd, mr. Dušan Vukić. Po izvršenom instaliranju i unosu Svjetlosti u Veliki orijent Hrvatske, pristupilo se i instaliranju mene kao utemeljitelja i prvog velikog majstora Velikog orijenta Hrvatske na mandat od godinu dana, kao i predsjednika Velikog senata Velikog orijenta Hrvatske, uvaženog i milog brata Vladimira Šalića”, tako je u magazinu Loža Zoran Vojnić Tunić objasnio osnutak ove masonske lože.
Dušan Vukić, kojeg Vojnić Tunić spominje, lanjske se jeseni našao u žiži srbijanske javnosti. Naime, tamošnji su mediji bili objavili kako su “srpski masoni prijevarom naivičina zaradili milijune”. Prozvali su upravo Dušana i njegova oca Čedomira, zastupnike Velikog orijenta Srbije, da su navlačili ljude da se učlane u tu organizaciju obećanjima da će imati brojne privilegije, a zatim su im naplaćivali učlanjenje. Izvor srpskog Telegrafa tvrdio je da se za ulazak u VOS Vukićima plaćalo od 200 do čak 10.000 eura.
– Oni ne rade ritualno ni masonski, a za učlanjenje važi sljedeći cjenik: za prvi stupanj 200 eura, drugi 500, treći 750, dok izravno učlanjenje na 33. stupanj košta 10.000 eura! Vukić stvori ljudima iluziju da im se, ako plate da dođu na 33. stupanj, otvaraju sva vrata u svijetu. Čedomir Vukić i njegova ekipa nemaju nikakve veze s masonerijom. Skupe se u nekom restoranu, to su vatrometi i ludila, podijele pregače, uzmu lovu i to je to – objašnjavao je sugovornik Telegrafa izračunavši da su samo od članarine otac i sin Vukić zaradili više od dva milijuna eura.
Baš kao što je slučaj i kod nas, ni u Srbiji nitko ne može zabraniti registraciju udruge koja će u nazivu imati nešto što “vuče” na slobodno zidarstvo.
– Čedomir Vukić bio je član Regularne velike lože Srbije, iz koje je izbačen. Potom je registrirao Veliku regularnu ložu Srbije, ali mu je ime osporeno na sudu pa ju je preimenovao u Velika regularna loža Srbije, Beograd i tako zaradio nadimak Čeda Zarez – kazao je izvor Telegrafa čijim je novinarima osporavani mason rekao da je on veliki majstor Regularne velike lože Jugoslavije trideset godina te jedan od potpisnika stvaranja masonerije na prostoru bivše SFRJ.
Prozvao se najvećim masonom na ovim prostorima bez čijeg se imena povijest masonerije ne može ni pisati.
– Članarine ne postoje, osim taksi za prvi stupanj od 20 eura, koliko iznose regalije (rukavice, masonska pregača i lenta s oznakom lože) za drugi stupanj se plaća 25, a za treći 30 eura – pravdao se Vukić dodavši da u Srbiji djeluje 14-15 masonskih organizacija.
Međutim, dr. Lukas Rasulić, veliki majstor Regularne velike lože Srbije, ustvrdio je da Vukić nije njihov član niti je ikada postojala masonska zajednica čiji je on veliki majstor. Baš kao što je u nas jedina priznata loža Velika loža “Grof Ivan Drašković”, tako je u Srbiji jedina priznata Regularna velika loža Srbije drvenih, slobodnih i prihvaćenih masona. Da je tomu tako, potvrđuje i događaj s kraja proljeća prošle godine kada su se predstavnici ovih dviju te Velike lože Slovenije sastali u Zagrebu na primanju koje je u povodu obilježavanja stote obljetnice od osnivanja Velike lože Srba, Hrvata i Slovenaca “Jugoslavija” organizirao zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.
“Ovaj važni jubilej proslavljen je u izuzetno srdačnoj i bratskoj atmosferi uz prateći program i uz prijam kod gradonačelnika grada Zagreba”, objavljeno je lanjskog lipnja na internetskoj stranci Regularne velike lože Srbije drevnih, slobodnih i prihvaćenih masona. Na zajedničkoj fotografiji koju su objavili masoni iz Srbije pozirali su veliki majstor Regularne velike lože Srbije dr. Lukas Rasulić te veliki majstor Velike lože Hrvatske “Grof Ivan Drašković” dr. Slobodan Kuvalja koji je velikim meštrom postao nakon smrti odvjetnika Marijana Hanžekovića koji joj je bio na čelu. Dr. Kuvelja slovi za obnovitelja slobodnoga zidarstva u Hrvatskoj, a rodom je iz Srbca u Republici Srpskoj. Kuvalja se, koliko je poznato, nalazi i na prvom službenom popisu slobodnih zidara od ponovne uspostave masonerije u Hrvatskoj 1994. godine. U javnosti još nije istupio.
Suradnje masona
U vrijeme kada je osnovan Veliki orijent Hrvatske Čedomir Vukić bio je “ugledni član” srbijanske masonske zajednice. Potvrđuje to u intervjuu od prije dvije i pol godine akademik prof. dr. Vinko Perić, neposredno nakon što je u Republici Srpskoj bila održana zatvorena regionalna masonska konferencija “Balkanski pijemont”:
“Delegacija Regularne velike lože Srbije i Velikog orijenta Srbije prisustvovala je obredu unošenja Svjetlosti u Hrvatsku, odnosno osnivanju Velikog orijenta Hrvatske, za čijeg je prvog velikog majstora postavljen Zoran Vojnić Tunić, suvereni veliki generalni inspektor drevnog Škotskog reda. Na ovaj skup u Tuheljskim Toplicama, u ambijentu srednjovjekovnog dvorca 25. ožujka 2017. srpske masone predvodio je veliki majstor i suvereni veliki generalni inspektor priznatog Škotskog reda akademik dr. Čedomir Vukić. Bilo je tu još dosta visokih masonskih funkcionara, među njima i moja malenkost, u svojstvu zamjenika velikog majstora RVLS-a”, kazao je Perić.
Iako će mnogi, pa i naš sugovornik Ferko, danas relativizirati utjecaj masona na krojenje svjetskih politika, akademik Perić u spomenutom se intervju dotaknuo uloge masona u stvaranju Jugoslavije rekavši “da se ne može sporiti da je Jugoslavija masonska ideja, međutim da ona nije bila uniformna u masonskom članstvu”.
Što se pak tiče sadašnje masonske suradnje na ovim prostorima, o čemu se razgovaralo na spomenutoj konferenciji održanoj 2017. godine, Perić je najavio da se vrlo brzo može očekivati usklađenija poslovna suradnja masona na jačanju regionalnih veza na svim razinama:
– Tu prije svega mislim na trokut Beograd-Zagreb-Banja Luka, a u relativno kratkom roku treba očekivati da svjetlost ovih aktivnosti obasja i crnogorsku i slovensku, pa i makedonsku braću. Inicijativa “Balkanski pijemont” ostaje otvorena i za ostalu braću iz regije – poručio je Perić.
Ovakvi textovi/intervjui služe RELATIVIZIRANJU masonerije, pokušaju da sami sebe prikažu ka o skupina altruista, pa znamo što i tko je bio Hanžeković, politika je za njega napisala OVRŠNI ZAKON, sam se u NU2 hvalio time a izmjene tog zakona susu prvo bile na njegovom stolu, prije vlade i sabora. Na temelju toga je izreketario tisuće obitelj i izbacivao sirotinju na cestu, čudno je kako na to njegova braća nisu reagirala, ti tako empatični dobrotvori, altruisti.