Probijajući se kroz nanose snijega, oprezno vozeći po vijugavoj, jako prometnoj cesti, dok napeto pratim brisače koji se trude držati korak s velikim snježnim pahuljama koje pak nemilosrdno zatrpavaju vjetrobransko staklo, razmišljam o tome kako su genijalne kuće koje su Gorani sagradili tik uz cestu. Sada im je unutra sigurno ugodno uz vatricu u kuhinji dok kuhaju, recimo, sarmu! Tipično vrijeme i tipično jelo za Gorski kotar u veljači, zaključujem sama sa sobom dok ulazim u Delnice – srce Gorskog kotara – i parkiram se u središtu grada, ispred Hotela Risnjak u kojem je već gužva; u redu se čeka stol kako bi se odmorilo od puta uz kavu ili krvavice sa zeljem i kuhanim krumpirom.
Fotoreporterki i meni cure sline, ali gužva je tolika da se odlučujemo prošetati mjestom do nekog od brojnih lokala čiji se ulazi naziru iza povećeg brda snijega koji je ralica uklonila s glavne ceste koja od Rijeke preko Delnica vodi do Karlovca – s jedinstvene Lujzijane. Ovaj pomalo idiličan opis putovanja Lujzijanom u veljači tek je polovično točan; doista smo se iz Rijeke ove veljače vozile Lujzijanom do Karlovca i zastale, među ostalim, i u Delnicama ispred Hotela Risnjak. I to je sva sadašnjost – ostali opisi, od snijega, preko gužve na cesti, do gužvi u hotelu ostali su u prošlosti. Da smo se istom tom rutom provezle prije recimo 15-ak godina, i oni bi sigurno bili autentični!
– Vidite li one lokale preko puta Lujzijane u središtu Delnica? Tamo su pekara, knjižara, bila je i trgovina, mislim da se vidi i frizer, jedan od lokala u tom nizu je zatvoren, ali to je nekada sve radilo i svi su lokali bili puni. Naravno, najviše ljeti, kada se samo ovom cestom moglo doći do Rijeke. Išli su tuda svakoga dana i čitavih noći kamioni i automobili s registracijama iz čitave tadašnje Jugoslavije. Bilo je, naravno, i stranaca. U centru Delnica ljeti je sve vrvjelo od ljudi, pa je bilo i puno više kafića i buffeta u kojima se moglo nešto i pojesti. Gostiju je bilo stalno, kao i na ostalim starim cestama prema moru, ne samo kod nas – pričaju nam gospođe koje smo u središtu Delnica zatekle u popodnevnoj šetnji.
Sunčan je dan, a one u laganim, proljetnim jaknama, sa sunčanim naočalama, šetaju s nama kroz mjesto i upiru prstima u lokale u kojima se nekada moglo predahnuti na putu prema moru, a koji su danas mahom zatvoreni.
– Sve se promijenilo, vidite i sami, od toga da se mi u Gorskom kotaru u veljači sunčamo, do toga da su s gradnjom autoceste nestale i gužve na staroj cesti. Sada kada imamo gužvu na cesti tijekom ljeta, znamo da se nešto dogodilo na autocesti; ili prometna nesreća ili puše jak vjetar pa se autocesta zatvara i sav se promet preusmjerava na Lujzijanu. Jasno je nama da će putnik ići na autocestu ako mu se žuri, ako želi izbjeći silne zavoje koja ova cesta ima, ali ako se nekome ne žuri, ako voli prirodu, onda nije loše ići ovom starom cestom. A kako se nekada živjelo uz Lujzijanu, možete vidjeti i dok se vozite njome; uz cestu se nalazi puno starih napuštenih kuća u kojima su nekada bile trgovine i ne samo sa stvarima za kuću, nego i za vrt, poljoprivredne apoteke, automehaničarske radnje, sve se to otvaralo uz glavnu cestu. Od njih se do danas malo tko održao – pričaju nam naše sugovornice.
VEZANI ČLANCI:
I doista, uz Lujzijanu su se duž čitavog Gorskog kotara nalazile one tipične goranske kuće s kosim krovovima, koje su dobrim dijelom danas napuštene. Fascinantne su neke od lokacija na kojima su sagrađene; s prednje strane kuće ulaz je smješten gotovo na cesti, a iza kuće je zapravo provalija koju popunjava šuma prema nizini kojom teče potok. Pitamo se kako su ti ljudi uopće ulazili u kuće, što su uopće na tako skučenom prostoru okućnice mogli imati. U prizemlju takvih kuća, zapravo, bile su neke radnje, trgovine, a prvotna Lujzijana i nije bila toliko široka cesta kao danas, budući da se njome prometovalo konjima. Osim trgovina, kažu nam Gorani, bilo je duž ceste i dosta prenoćišta, konačišta u kojima su nekada odmarani i konji koji bi se ondje potkivali kako bi mogli nastaviti put – kao što mi danas tankamo automobile! Poslije su otvarana moderna prenoćišta s velikim parkiralištima i pogledom na dolinu, poput lokacije iznad Vrbovskog koja je zadnjih nekoliko godina zatvorena jer promet ni približno više ne odgovara ekonomskoj opravdanosti postojanja lokala.
– To se promijenilo, nekada su ljudi uz Lujzijanu u kućama imali "cimer fraj" i dobro im je išlo ljeti jer ljudi su išli izdaleka na odmor na Jadran, trebalo se odmarati. Danas je drukčije, gotovo i nema "smještaja" uz cestu, ali zato ima kuća za odmor u okolici, što zabačenije, to bolje – pričaju nam drage sugovornice prisjećaju se prošlosti koja im se čini, dodaju, iz ovih umirovljeničkih dana zapravo kao da je bila jučer.
Lujzijana je, kada je izgrađena, bila najmodernija cesta tadašnje Austro-Ugarske koja je, spajajući Rijeku i Karlovac, bila žila kucavica i gospodarskog razvoja tog dijela monarhije, čineći najbržu spojnicu između dvije jake luke, s obzirom na to da se roba prevozila morem i plovnom Kupom. Karlovac je tada bio gospodarski jedan od najjačih gradova na kopnu. Ne čudi zato što su vlasti u Beču baš Karlovac odabrale za ishodište gradnje nekoliko tada važnih prometnih pravaca prema Jadranu; Lujzijane, Karoline, Jozefine. Lujzijana je duga 136 kilometara, a građena od 1803. do 1811. godine. Tako je postala najkraći put između Karlovca i Rijeke, nazvana je po Napoleonovoj supruzi Mariji Lujzi. Zanimljiv je podatak, primjerice, da je od 1827. do 1829. tom cestom prolazilo godišnje u prosjeku 80.000 konjskih zaprežnih kola, 90.000 volovskih kola i 25.000 tovarnih konja. Karolina je sagrađena u prvoj polovici 18. stoljeća i prva je cestovna poveznica u Hrvatskoj između panonskoga i jadranskoga područja, duga 105,6 kilometara, a otvorio ju je hrvatski kralj Karlo III. Povezuje Karlovac s Bakrom, a prolazi kroz mjesta Novigrad na Dobri, Bosiljevo, Osojnik, Vrbovsko, Ravnu Goru, Mrkopalj i Fužine. Jozefina je, pak povijesna cesta, čiji osnovni pravac datira još iz antičkih vremena, a koja je povezivala luku Senj na obali Jadrana s Karlovcem. Prema legendi, hrvatski kralj Josip II. osobno se uvjerio u lošu povezanost Senja i zaleđa tako što je prelazeći Kapelu pokraj današnjega Josipdola pao s konja pa je na kraljev nalog i trošak 1775. godine pokrenuta gradnja ceste. Sama trasa ceste duga je oko 115 kilometara, a ishodište joj je u središtu Karlovca, kod miljokaza.
Dakle, Lujzijana je bila najdulja cesta, gospodarski najatraktivnija, najmodernija i zaslužna za razvoj mjesta duž Gorskog kotara. Danas je ona mjesto ugodne vožnje, jer mi smo na putu od Rijeke do Karlovca susrele doslovno desetak automobila. Istina, nije bio vikend, tek sredina tjedna, i nije bilo ljeto. Inače ima više prometa, ali ne toliko da bi vam vožnja bila naporna. Vozeći se po cesti staroj gotovo dva stoljeća, zapravo, možete uživati u prirodi koja vas okružuje, gledajući starinske, tipične goranske kuće uz cestu i vidjeti mijene koje je modernizacija donijela i njima. Vijugajući cestom uspinjete se na vrh brda, pa silazite u nizinu, što je također, ako se ne žurite, izniman doživljaj. Gdje na autocesti možete pristati na malom odmorištu uz cestu i s vrha brda gledati dolinu u kojoj su se smjestile Delnice ili Skrad ili čaroban grad Vrbovsko, koji, gledajući odozgo, izgleda kao da klizi padinom? Gledajući Delnice s visoka i tu možete vidjeti što protok vremena donosi razvoju grada; pogled seže od tipičnih kuća do industrijskih pogona, pa do oaza manjih naselja o kojima su nam govorile naše sugovornice. Uz Lujzijanu na puno će vas mjesta putokazi voditi do atrakcija zbog kojih suvremeni turist rado dolazi u Gorski kotar. Cesta će vas danas dovesti do Kamačnika, Risnjaka, izletišta Zelen vir u Skradu, do bajkovitih drvenih kuća za odmor s bazenima, saunama, do starinskih kuća u kojima ćete odmor provesti uz otvoreni kamin, do niza izletišta, pa do klizališta u Delnicama ili planinarskih staza, sanjkališta i skijališta poput primjerice onoga u Planinskom centru Petehovac nedaleko od Delnica, naravno, ako ima snijega.
Gradonačelnica Delnica Katarina Mihelčić nedavno je kazala da broj noćenja u Gorskom kotaru raste iz godine u godinu, javna je tajna da je bilo nemoguće oko Nove godine pronaći ikakav smještaj u Gorskom kotaru, sve je bilo puno, a Hotel Risnjak u Delnicama koji je sada u obnovi, do ljeta bi trebao početi s radom.
Sada kada je hotel zatvoren zbog preuređenja, rekla je gradonačelnica Delnica, mnogima je postalo jasno koliko nedostaje; kao mjesto druženja i kao objekt koji s oko 7000 noćenja godišnje itekako pripomaže ukupnom broju noćenja na području grada Delnica.
I dok su brojni lokali na cesti zatvoreni, neki čak i na prodaju, kako se primičemo Karlovačkoj županiji, tako raste i broj lokala uz cestu koji i dalje rade, preostala su četiri; u Klancu, Zdihovu, Bosiljevu i Bosancima – četiri lokala koja sigurno pamte i diljem bivše države. Nezaobilazna je lokacija poznata po dobroj janjetini – restoran Mali raj u Zdihovu. Ploča s natpisom imena restorana i janjetine na ražnju – aktualna je čitavo vrijeme.
– Danas smo na oko 50 posto onoga što je bilo prije gradnje autoceste. Tada je bila ludnica, neizdrživo, posebno u jeku turističke sezone, jedva smo stizali poslužiti sve goste kojih je bila odasvud. A onda je negdje 2008. na 2009. godinu sve stalo – spali smo na 20 do 30 posto prometa. Dolazili su nam samo ljudi iz okolice. Zadnjih godina, posebno u koroni, ponovno su lokacije u prirodi postale popularne, pa je i Gorski kotar ponovno postao zanimljiva destinacija, a onda i mi. Danas bismo mogli imati i više prometa, ali danas je problem svima nedostatak radne snage. Obogatili smo ponudu restorana, no k nama se i danas dolazi zbog janjetine, te naših domaćih štrudli od borovnica, jabuke, šljiva. Imamo domaće proizvode, kruh sami pečemo, već 15 godina nismo kupili kruh. Dolaze nam mahom domaći gosti, i to najviše iz Zagreba, zatim Slavonci, Međimurci, Zagorci, a dosta je gostiju i iz Istre i s riječkog područja. Oni na Lujzijanu dolaze kad posjećuju destinaciju Gorski kotar, dolaze uživati u prirodi, na jednodnevne izlete. Znamo to jer imamo dosta rezervacija za nedjeljne ručkove. Dolaze nam čitave obitelji koje dan provode u ovom kraju – priča nam Davor Tkalčević, vlasnik restorana Mali raj u Zdihovu. "Stat ćemo na janjetini u Zdihovu", famozna rečenica iz prošlosti, dakle, vrijedi i danas!
I dok se tri restorana nalaze uz cestu, restoran Bosiljevo u Bosancima nalazi se na razmeđi puteva – odmah preko puta restorana je cesta kojom se dolazi na autocetu A1 za Dalmaciju, a pokraj njega je, pak, cesta kojom idete prema Sloveniji. Vlasnik koji je ponudu restorana podigao na veći nivo danas ima toliko posla da i proširuje kapacitete. I taj slučaj dokazuje da je položaj glavnih prometnih pravaca, kako nekada, tako i danas, ključ razvoja. Treba ga znati prepoznati i iskoristiti. Lujzijana je, iako više nije žila kucavica gospodarskog razvoja, danas cesta kojom pulsira život Gorskog kotara zbog – čarobne i netaknute prirode.
GALERIJA Ovo je jedini dvokatni most u Hrvatskoj i jedini koji na sebi ima kipove
Severin na Kupi stop.