Već je postalo pomalo dosadno obračunavati se s antipoduzetničkim mentalitetom u vrhu hrvatske vlasti, ali s obzirom na to da se taj mentalitet iz dana u dan uporno dokazuje u praksi, nema druge nego nastaviti s borbom. Druga opcija bila bi predaja ili potpuni bojkot, baš kao u knjizi “Atlas Shrugged”, najdužem i najutjecajnijem romanu predstavnice američkog objektivizma Ayn Rand.
U “Atlasu”, s elementima misterija, SF-a i fikcije, opisano je distopijsko društvo Sjedinjenih Država u kojem razočarani najbogatiji i najsposobniji poduzetnici odbiju nastaviti igru državnih namještaljki, prereguliranosti i visokih poreza. Nestanu s lica zemlje, zatvore svoje uspješne i moćne biznise, koji su bili kičma američke ekonomije. Iako bi bilo tako slatko na taj način odgovoriti potpuno neumjesnim anitipoduzetničkim ispadima ministra Linića, ipak je bolje za početak zamoliti tog istog ministra da jednostavno pročita “Atlas Shrugged”, literaturu koju vjerojatno nije imao prilike konzumirati u indoktriniranom komunističkom obrazovnom sustavu svoje mladosti.
Ovako, nažalost, imamo ministra koji uopće ne shvaća da je najveća besmislica biti ministar i ljutiti se na poduzetnike jer ne investiraju. Očito je da je logika potpuno obrnuta: ako poduzetnici ne investiraju, onda nešto stubokom nije uredu s cijelom Vladom ili barem nekim od ministara. Vrlo vjerojatno i s ministrom financija. Zašto? Pa jednostavno zbog toga jer su postavili ili inertno naslijedili takav sustav koji je neprijateljski prema investitorima, ne stvara pretpostavke za ulaženje u rizik i kreiranje novih poduzetničkih pothvata. Upravo suprotno, uporno inzistiraju na sustavu koji pothranjuje visoku averziju prema riziku osobne, privatne inicijative.
Poduzetnici su ti koje reguliraju tržište i oni se u svemu ponašaju apsolutno logično. Oni su trenutačno poput krda koje su skupa s ambicijama za investiranje ministar Linić i njegovi stranački ili koalicijski partneri svojim ponašanjem potjerali u uplašeni bijeg. I Liniću nije dosta što je izazvao panični stampedo privatnih poduzetnika, nego podvikuje kao pijani kauboj na užasnuto krdo i još tu i tamo povremeno puca u zrak. Tek toliko da uplašeni poduzetnici ne bi kojim slučajem u svom tom neredu nekako došli sebi. Ne, ne. Bang. Bang. Nek se trznu, nek vide da ih ne volimo i loše tretiramo. Eto, tako bi se mogla opisati komunikacija ministra Linića i dijela Vlade s poduzetnicima. Istina, ima u tom “krdu” poduzetnika i rasnih lipicanaca, strelovitih trkača ili kasača, ali i sporih mazgi pa i vrlo tvrdoglavih magaraca. Ali ni mazgi ni lipicancu nije drago da mu stalno puca bič pored uha.
Kako će sve skupa završiti?
Ministar Linić zapravo podvikuje na poduzetnike jer je nervozan. To mu je jeftini populistički alibi. Nije uspio natjerati kolege ministre da režu plaće u javnom sektoru, pa sad pušta dimnu zavjesu. Iza nje skriva istinu da trenutačno ne može ići po 1,5-2 milijarde dolara u inozemstvo jer bi zbog neprovođenja reformi platio ekstremno visoku cijenu duga. Kaže, što je još gore skriveno u dimnoj zavjesi, da će se zadužiti kod kuće.
Kad se sve zbroji i oduzme, ako se ovako nastavi, sve će završiti bankrotom države. Ministru Liniću preostalo je da zatraži pomoć MMF-a ili Europske unije te pod kišobranom uvjeta za dobivanje te pomoći pokrene već desetljećima odgađane reforme javnog sektora.
Ponašamo se kao mala djeca. Cijelo vrijeme vičemo da sada napokon nešto trebamo ozbiljno napraviti. Sada zaozbiljno više nema vremena. Zaozbiljno. Reforme hitno moraju krenuti. Uopće nismo svjesni koliko je cijela Europa od početka svjetske financijske krize postala konkurentnija. Stoga smo u vrlo visokoj zoni rizika da u sljedećih pet godina doživimo prepolovljene realne neto plaće. Nećemo moći sami sebi i svojoj djeci pogledati u oči i reći: Bar smo nešto pokušali.