Imperativ hrvatskog rasta – trčimo, 
ali kao da stojimo

Euforija zbog rasta BDP u posljednjih nekoliko godina splasnula je. Rast usporava i mogao bi se vratiti na neku prirodnu stopu od blizu 1 posto. Za sve više od toga potrebno je poduzeti aktivne, i za dio stanovništva vrlo bolne, mjere.
 Rast se ponajviše dogodio zbog sinergije oporavka eurozone i turističkog rasta, a ne neke sustavne vladine politike koja bi poticala investicije, rast konkurentnosti i izvoza. Uostalom, osim smanjenja nekih ionako nesuvislih poreza koji su progresivno oporezivali više dohotke, i time potakli potrošnju, ništa se značajnije nije niti dogodilo.
Rast je bio u sektorima koji su više vezani povoljnim cikličkim i ostalim utjecajima iz okruženja, dok je situacija značajno slabija u sektorima u kojima je tradicionalno veća uloga vlade – industriji, građevini i poljoprivredi.

Hrvatske stope rasta su premalene da bi se ostvarivali ciljevi postupne konvergencije s Europskim prosjecima.
 U ovoj godini bi se mogli vratiti na razinu BDP od 2008. Deset izgubljenih godina, s tim da naravno stanje nije isto. U tom razdoblju investicije su smanjene za 20 posto, izgubljeno je oko 190 tisuća radnih mjesta dok je iznos plaćenih kamata, i pored smanjenja njihovih nominalnih vrijednosti povećan s 2 na 3 posto društvenog proizvoda.
U posljednja dva desetljeća, u tranziciji su članice EU iz srednje i istočne Europe povećale BDP sedam puta, a Hrvatska dvostruko manje.

Kako onda postići konvergenciju, kada je već jasno da su izvori hrvatskog rasta u sadašnjoj strukturi iscrpljeni? Jedna od čestih metafora u prevladavanju jaza u razvijenosti je takozvani tunelski efekt. Dvije kolone miruju u tunelu, jer je nastao neki zastoj. Pušta se prva i kreće, dok druga čeka. Svi se nadaju da će uskočiti u prvu, ili da će njihova konačno krenuti. Kad se otvori druga traka – više nije moguće stići poodmakla vozila iz prve, čak ni kada se daje potporu drugoj da se kreće brže, što je bit procesa konvergencije u Europskoj uniji.
Za postizanje tog usklađivanja ne treba razvijati velike teorije i primjenjivati modele SAD-a ili Njemačke nego koristiti češki poučak.

Zemlja koja ne samo da ima rekordni rast BDP i rekordnu nezaposlenost, nego ima i proizvodnju, prije svega automobilsku. Njen model rasta zahvaljujući strategiji privlačenja inozemnih investicija, povećanju proizvodnje i izvoza, ali i potrošnje građana, trebalo bi uzeti kao uzor pri konačnom formiranju jasnog plana rasta Hrvatske. 
Tu je potrebno ostvariti rast u ekonomiji s dugom, ali kako ako nije moguće uzimati još duga? Potreban je društveni dogovor koji je u demokracijama vrlo teško postizati, pogotovo kada zemlja poduzima sve korake za ulazak u monetarnu uniju, čime postepeno gubi mogućnost usmjeravanja kretanja valute i inflacije. Poput Alise u zemlji čuda – stalno se govori o rastu, trčimo, ali kao da stojimo u mjestu.