Rasprave o bliskim događanjima u Europi te njihovim posljedicama za budućnost eurozone pa i Europske unije uopće, u Hrvatskoj ni izbliza kao u svijetu ne prati zabrinutost zbog gospodarskih kretanja u zemljama u razvoju.
Zbivanja u tim dijelovima svijeta mogla bi u bliskoj budućnosti utjecati na svjetski gospodarski rast. Naime, nakon krize, u povijesnoj monetarnoj ekspanziji te posljedičnom obilju kapitala u razvijenome svijetu, investitorima u domaćim ekonomijama nije bilo prilika koje bi ponudile dovoljno visok prinos s obzirom na snažan pad kamatnih stopa te vrlo niske prinose na državni, a i korporativni dug. U potrazi za prinosom, to ih je usmjerilo prema gospodarstvima u razvoju koja imaju relativno više stope rasta i potrebe za kapitalom.
Vlade i korporacije u takvim zemljama, poput Brazila, Argentine, Meksika, Malezije, Turske, odlučile su iskoristiti priliku te se zaduživati po relativno povoljnim uvjetima te u dolarima, a ne u domaćoj valuti. To je rezultiralo time da se, prema podacima Bloomberga, dug denominiran u stranim valutama u zemljama u razvoju udvostručio od kraja 2008., a razvijeni je svijet to razdoblje proveo uglavnom razdužujući se.
Dugo se, u razdoblju izrazito niskih kamatnih stopa u SAD-u, radilo o izvrsnoj prilici za ulagače, koji su ostvarivali veću zaradu nego u domaćim zemljama, a dužnici su iskorištavali relativno povoljne uvjete koje su dobivali. Manija je došla dotle da se tadžikistanski državni dug u jednom trenutku prošle godine izdao uz prinos od samo 7 posto. Međutim, razdoblje niskih kamatnih stopa u SAD-u završava te američka središnja banka podiže kamatne stope priličnom brzinom.
U takvoj situaciji, ne samo da refinanciranje duga u zemljama u razvoju postaje teže zbog toga što se mora dogoditi po većim kamatnim stopama, nego i dolar jača u odnosu na te valute. Samim time, iznos duga u zemljama u razvoju se povećava, zajedno s kamatom koja se plaća na njega te njegova otplata postaje sve teža.
Tržište to već prepoznaje te je, primjerice, turska lira deprecirala za otprilike 25 posto od početka godine, u Turskoj u kojoj dug denominiran u stranim valutama iznosi čak 68 posto BDP-a. Ono što je već viđeno u povijesti i što se može opet dogoditi u takvim zemljama jest deprecijacija domaće valute, koja će izazvati rast duga denominiranoga u dolaru, što će izazvati daljnje teškoće za gospodarstvo koje izazivaju daljnju deprecijaciju, te je iz tog začaranog kruga prilično teško izići.
To nije ni približno prva slična situacija u modernoj povijesti. Slično je viđeno već u južnoameričkoj dužničkoj krizi 1980-ih ili azijskoj financijskoj krizi 1990-ih, kada je zaduživanje u dolaru eksplodiralo da bi prethodno opisanim mehanizmom dovelo do krize. Činjenica da se povijest ponavlja opet pokazuje koliko je teško očekivati da ekonomski akteri, bilo u privatnom, a kamoli u javnom sektoru, uče iz povijesnih lekcija.
