Kad su krajem 1980-ih i na područjima Hrvatske naseljenima srpskim stanovništvom organizirani „mitinzi istine” kao sredstvo homogeniziranja Srba i priprema za pripajanje budućoj Jugoslaviji, govorilo se o „sjajnoj budućnosti” koja je pred Velikom Srbijom. Običnim građanima, koji su možda i odbijali pomisao na rat, prikazivalo se kako je širenje srpskih teritorija u njihovu nacionalnom, ali i gospodarskom interesu. Stvarni rezultat pobune bio je sasvim drugačiji: novonastala okupacijska vlast bila je (ne)organizirani kriminal, a ne prosperitetna država.
U smiješnom pokušaju da prikažu rezultate rata spektakularnim oslobođenjem, vlasti su organizirale i školski sustav, javna poduzeća, cestarske tvrtke „za razvoj mreže modernih prometnica”, govorile su o privlačenju investicija... Čak su izdavali i turističko-gospodarske brošure u kojima su hvalili razvojni potencijal buduće samostalne države, koja je navodno imala sve potrebno za blagostanje stanovništva, od žitnih i naftnih polja, velikog šumskog fonda, idealnog prostora za razvoj stočarstva, turizma na Plitvicama i drugo.
>> Letački spektakl iznad Knina
Stvarno stanje bilo je potpuno suprotno tako oslikanom Potemkinovu selu. Teritorij te paradržave bio je potpuno prometno izoliran kako prema Srbiji tako i međusobno. Umjesto transverzalnih prometnica koje bi olakšavale gospodarski krvotok, blizina bojišnice i nedostatak goriva sveo je društveni život na gradiće od desetak tisuća ljudi i okolna sela koji su živjeli nepovezano na nekoj „državnoj” razini.
Demografski slom
Uz to, prevelik a rijetko naseljen teritorij doživio je demografski slom. Na području od gotovo 17.000 četvornih kilometara, živjelo je, prema prijeratnom popisu, samo oko 450.000 stanovnika, tj. desetina hrvatskoga stanovništva. Štoviše, ta područja, osim nekih manjih općina, nisu uopće imala srpski karakter jer je na njima živjelo jedva 52 posto Srba i gotovo 38 posto Hrvata. U istočnoj Hrvatskoj, koja je bila ekonomski najrazvijeniji dio s gotovo polovicom ukupnog stanovništva, situacija je bila još nepovoljnija za ideju RSK: samo trećinu stanovništva činili su Srbi. Stoga su vlasti pokušale utvrditi svoju vlast protjerivanjem Hrvata i drugoga nesrpskog stanovništva. Tako je, prema službenim popisima koje je objavljivala RSK, sredinom 1992. na okupiranom području živjelo 7 posto Hrvata, a krajem 1993. u izvješćima postrojbi UN-a navodilo se da je na okupiranim područjima ostalo samo oko 1900 Hrvata.
Na sve se nadovezalo i nepovjerenje Srba u uspjeh projekta te su brzo postali svjesni da ih je vodstvo izigralo. Čak i da je pobuna na kraju bila uspješna i da Hrvatska nije uspjela osloboditi svoja okupirana područja, Krajina bi ostala demografski i gospodarski opustošeni rub te zajedničke srpske države, bez ikakve perspektive za mlade.
Već 1993. tko god je mogao, odselio se u Srbiju ili je barem poslao tamo djecu na školovanje. Školski sustav funkcionirao je u rudimentarnim oblicima, s osnovnim i srednjim školama u „većim” gradovima, sve odreda manjima od deset tisuća stanovnika, pa je izbor zanimanja bio ograničen. Cijelo područje RSK (kao i zapadni dio Republike Srpske) prije rata gravitiralo je hrvatskim visokoškolskim ustanovama pa su se svi, željni tercijarnog obrazovanja, sada morali odseliti u daleki Beograd. I u potrebama u kulturi krajiški su Srbi prije rata bili orijentirani prema hrvatskim središtima, bilo Zagrebu, Osijeku ili centrima na Jadranu, pa se kulturni život sveo na lokalne priredbe ili rijetka gostovanja srpskih kazališta.
Gospodarstvo je pogotovo teško pogođeno izdvajanjem iz Hrvatske. Zarada od tranzitnog turizma od kojega su gotovo isključivo živjela područja okupiranog juga (UNPA zona, sektor Jug) potpuno je prestala. Poljoprivreda je bila svedena na jednostavnu reprodukciju radi preživljavanja proizvođača (proizvodnju za vlastitu prehranu) i trampu na crnom tržištu. Izgubivši prirodno tržište Zagreba i morskih središta, a predaleko od beogradskih potrošača, nije ni mogla plasirati viškove čak i da ih je stvarala.
Nezaposlenost je bila gotovo apsolutna: prema poluslužbenim podacima 1994. samo je oko 35.000 ljudi radilo, što se prema procjenama broja prognanika i ekonomskih emigranata može preračunati kao stopa nezaposlenosti od iznad 80 posto radnog kontingenta. Čak i od toga maloga broja, više od polovice radnih mjesta činio je državni sustav (policija, časnički kadar vojske, administracija na lokalnoj i državnoj razini), koji je plaće gotovo redovito dobivao izravno iz Beograda, premda u sve manjim iznosima.
>> Proslava Oluje na Kninskoj tvrđavi
Jedine djelatnosti koje su donosile stvarnu opipljivu zaradu bile su eksploatacija drvnog bogatstva i nafta. Hrvatska je prije rata na poljima kod Đeletovaca proizvodila gotovo milijun tona nafte godišnje, koja je sada pripala RSK. Međutim, nafta se izvozila u Srbiju kako bi se ublažile posljedice sankcija Miloševićevu režimu, a profit je dijelio uzak krug političara, zbog čega su se politički i razišli Mile Martić i Goran Hadžić. Njihova velikosrpska ideja jest bila ista, ali posvađali su se oko plijena koji će im osobno pripasti. Za to vrijeme stanovništvu je gorivo bilo nedostupno, odnosno dostupno samo pojedincima u službi.
Gospodarstvom RSK divljala je hiperinflacija, do koje je dovelo nekontrolirano tiskanje dinara. Ispočetka, sam je Milošević primarnom emisijom financirao rat, a poslije, nakon što ih je iskoristio, odvojio je ekonomije RSK i Republike Srpske, koje su tada emitirale svoje valute. Prepušteni sami sebi, a uz posvemašnje gašenje bilo kakve normalne gospodarske aktivnosti iz koje bi mogla ostvarivati realne porezne prihode, Hadžićeva je vlada plaćala obveze običnim papirom.
Mirovine 3-10 DEM
Već prve godine nova „država” mogla se pohvaliti jednom od najvećih inflacija na svijetu. Primjerice, tiskali su i novčanicu od 50 milijardi dinara, koja je već za nekoliko tjedana bila bezvrijedna. Svaka tri mjeseca provodili su denominaciju valute brisanjem šest, devet pa i više nula. U nepunih dvadeset mjeseci postojanja samostalnog monetarnog sustava dinar RSK oslabio je više od 200 trilijardi (broj s 23 nule!) puta. Inflacija je u jednom trenutku (mjerena padom dinara u odnosu na čvrstu valutu, jer nisu postojala nikakva službena statistička mjerenja unutar okupiranog područja) dosegnula 313.000.000 posto – mjesečno!
>> Generali Gotovina i Markač odlikovani
Gotovo 40 tisuća umirovljenika koji su do 1991. primali natprosječne mirovine ili iz redovitog radnog odnosa (bivši željezničari, prosvjetni radnici, milicajci...) iz Zagreba ili su bili takozvani savezni umirovljenici (primatelji partizanskih ili vojnih mirovina), propali su. Prosječna isplaćena mirovina spustila se do 1994. na samo 3-10 DEM, ovisno doslovce o satu u kojem je bila isplata.
Crno tržište je cvalo. Za nekoliko sitnih novčanica jakih valuta, neposredno prije Oluje potajno čak i kuna, moglo se nabaviti deficitarne namirnice poput kave, šećera, ulja i drugoga. Bez imalo pretjerivanja može se reći da se do kraja 1994. cijeli sustav organiziranoga društva (osim represivnog aparata, policije i vojske) doslovce raspao. Umjesto države, koje su se groteskno igrali njezini „predsjednici republike, premijeri i ministri”, od RSK nastao je jedan veliki gospodarski i životno neperspektivan humanitarni logor, iz kojega su svi koji su mogli htjeli pobjeći, a ostatak je preživljavao.
Igrali se Srbije usred zemlje Hrvatske. To je moglo završit samo onako kako je i završilo. Potpunim porazom.