U suvremenim ratovima obavještajne informacije su ključno oružje, a obavještajna bitka počinje znatno prije negoli se oglase prvi topovi. Slično je bilo i tijekom pripreme Oluje, u vrijeme kada se trebalo točno znati kojim snagama vojska tzv. Srpske Krajine raspolaže, kako su raspoređene na terenu, koje su pozicije utvrđene i na koji način, kakva je popunjenost postrojba, stanje morala, logistički kapaciteti...
Stvaranje ozbiljne obavještajne mreže na terenu i infiltracija špijuna traju godinama pa čak i desetljećima, a Hrvatska za takvu operaciju jednostavno nije imala vremena. Naravno, postojao je manji broj suradnika hrvatskih obavještajnih službi koji su se nalazili na okupiranom teritoriju, no na temelju njihovih podataka nije bilo moguće stvoriti cjelovitu i preciznu sliku stanja.
VIDEO Atraktivan prelet MiG-ova i F-16 iznad kninske tvrđave na 23. obljetnici Oluje
Stoga se Hrvatska obavještajna služba okreće potpuno drukčijem modelu djelovanja u odnosu na model rada jugoslavenskih obavještajnih službi koji je bio temeljen na staromodnom prikupljanju podataka preko pojedinaca povezanih u špijunske skupine poput Labradora ili Opere.
Improvizirani AWACS
Hrvatska obavještajna služba zanemaruje klasičnu špijunažu i već početkom devedesetih pokreće sustav koji se oslanja na elektroničko izviđanje i prisluškivanje radijskih komunikacija te analizu fotografija koje su prikupljene s terena. Pri tome je velika većina opreme i uređaja bila napravljena upravo u Hrvatskoj, budući da se zbog embarga na uvoz oružja takva oprema nije mogla nabavljati na tržištu.
– Kako je za detaljno prikupljanje podataka bilo potrebno puno komponenti koje su bile izvan našeg dohvata, stručnjaci Glavnog stožera odlučili su napraviti svoj AWACS. Na stari ruski dvokrilac AN-2 montiran je radar načinjen u samogradnji i prislušna oprema. Pokazalo se da sustav radi – kaže Zoran Grgić, obavještajni analitičar i bivši član Vijeća za nadzor obavještajnih službi.
U pripremi Oluje hrvatski obavještajci i analitičari proučavali su akcije sličnog tipa koje su provođene diljem svijeta u proteklih tridesetak godina, pa se uočila vrlo velika sličnost s operacijama Mir u Galileji i Pustinjska oluja. U oba slučaja neprijatelj je imao jako utvrđenu prvu crtu obrane, bojišnica je bila dugačka, a dubina operativnog područja vrlo velika. Slično je bilo i s tadašnjom Krajinom, bojišnica je bila razvučena na oko 630 kilometara, a dubina zahvata u nekim područjima iznosila je i do 55 kilometara.
Obavještajna priprema za Oluju vođena je mjesecima, a možda presudan sustav u prikupljanju informacija bili su bespilotni i besposadni sustavi. Bespilotna letjelica leti prema zapovijedi posade koja je cijelo vrijeme na tlu i njome upravlja. U Hrvatskoj je već 1991. pokrenut tajni program razvijanja bespilotnih letjelica kojemu je bio cilj razvijanje sustava izviđanja u realnom vremenu za operativnu (2-5 km) i taktičku dubinu (do 30 kilometara). U vrijeme priprema za Oluju, hrvatska obavještajna služba već je na raspolaganju imala bespilotne letjelice naziva Mah 99, popularno nazvane Bojnik. Riječ je o bespilotnoj letjelici koja je bila teška samo 35 kilograma, raspona krila četiri metra i autonomije rada od 6 do 8 sati. Dolet je iznosio od 60 do 200 kilometara, s maksimalnom visinom leta od 5000 metara, a opremljena je bila s dvije televizijske i fotokamere za snimanje u realnom vremenu.
Nenadani “dar” iz zraka
– Ta je letjelica bila cijelo jedno desetljeće ispred svog vremena. Upravo je takvom letjelicom mjesec dana prije Oluje, 26. lipnja, otkriveno da na slunjskom poligonu vojska tzv. RSK priprema binu i pistu za svečani mimohod. Na videomaterijalu bili su vidljivi detalji poput pruga za postrojavanje, zastava, broja sjedala na svečanoj tribini. Sljedeći dan oko 11 sati uočeno je pedesetak autobusa i više stotina osobnih vozila. Uočeno je i da pristiže kolona tenkova u snazi jedne oklopne bojne, zajedno s pratećim oklopnim transporterima. Obavještajci su pripremili “dar” iz zraka, letjelica je u jeku vojne parade izbacila nad poligonom 800 letaka s jednostavnom porukom – hrvatskim grbom i datumom 28. lipnja. Na zemlji je nastala panika, a prislušna služba presrela je paničnu poruku srpskih postrojba “Netko je iznad nas... Vide nas”. Učinak na neprijateljski moral bio je razoran – kaže analitičar Zoran Grgić.
Usporedo s razvojem programa bespilotnih letjelica, pri brigadama HV-a ustrojene su i zvukovne baterije za otkrivanje neprijateljskih topničkih položaja, spektralnu analizu radiofrekvencija te za ometanje komunikacija. Uspostavljen je vrlo brzi protok komunikacija, pri čemu je svaka informacija procesuirana i prosljeđivana postrojbama na terenu bez ikakva čekanja. To se pokazalo vrlo korisnim i u borbama za Knin.
– Na dan Oluje dijelovi 4. i 7. gardijske brigade nailaze na jak otpor neprijatelja. Sjeverno od Knina, na poligonu Crvena zemlja, uočeno je neprijateljsko topništvo u snazi dostatnoj za podršku korpusu. Bespilotne letjelice odmah su dojavile položaj, a hrvatski topnici imali su jedinstvenu priliku korigirati vatru u izravnom televizijskom prijenosu – kaže Grgić.
Ujedno, zahvaljujući elektroničkom izviđanju i nadzoru iz zraka, u prvim satima operacije uništena je i zapovjedna struktura i svi komunikacijski kanali srpskih postrojba. Što napadima iz zraka a što diverzijama uništeni su radioodašiljači Ćelavac na Velebitu u okolici Gračaca, Magarčevac na Petrovoj gori te zapovjedno mjesto brigade u Lici. Potvrđeno je tim staro pravilo: znoj štedi krv, informacije štede živote.
Vidi kako četni sikću na hrvatskom portalima,nije im lako ali ipak sve uzaludno.