'Tri godine nisam mogao pronaći posao. Nisam bio nacionalist'

Sanjao je o putovanjima u daleke zemlje, a onda su mu 1971., još kao mladiću, oduzeli putovnicu. Vratili su mu je u ruke – osamnaest godina kasnije. Umjesto da upozna svijet, uspio je, tako, tek kročiti na njemačko tlo u osvit 90-ih.

Odrastao je uz Dravu, a nikada nije, priznaje iskreno, naučio plivati. Ne privlači ga ni trčanje jer još nije, šali se, vidio da se netko smije dok trči.

Preuzeo je na sebe osjetljiv zadatak mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, spašavao je posrnule tvrtke, a najteži mu je baš gradonačelnički posao. Jer, pobije li komarce u Gornjem gradu, slikovit je, prozvat će ga odmah zašto ih nije potamanio i u Donjem gradu. Je li upravo on najstariji gradonačelnik u Hrvatskoj, reći će da ne zna niti ga to zanima.

– Nemam uopće potrebu to provjeravati jer se tako dobro osjećam! Jesam političar, ali zašto bih lagao, 70 mi je godina – sliježe on ramenima. To je Ivan Vrkić, prvi čovjek Osijeka koji je nedavno uvjerljivo izborio i drugi mandat kao nezavisni kandidat. Vladat će ponovo uz široku koaliciju u kojoj je, po svom prokušanom receptu, spojio i ljevičare i desničare – i SDP, HNS, ANU, ali i Most i dojučerašnje ljute neprijatelje HDSSB.

Dok se drugi veliki gradovi bore sa skupljanjem ruku, on je bez većih problema u ponedjeljak izbrojio 20 vijećnika na svojoj strani od ukupno 37 njih. Mirovina mu, dakle, nije ni na kraj pameti.

– U nekakvoj sam svojoj vremenskoj kapsuli i izvan nje ništa ne vidim. Silno sam angažiran, živim u suvremenom svijetu, a ako pratiš suvremenost, smatram, onda nisi opterećen godinama. Ne zanima me ni koje sam ja dobi ni koje su drugi. Ali to, naravno, ne znači da se ne znam nositi s bremenom svojih godina. Silno ih uvažavam jer, da nije njih, ne bi bilo ni mudrosti – govori.

Kroz život je, veli, mahom propješačio, “bez ikakvih bonusa”. No, da ih je i bilo, kaže, u njima ne bi znao uživati.

– Kada nešto okončam ili postignem, najlošije se snalazim u slavlju. Veće mi je zadovoljstvo raditi. Opet će reći: političar je i govori gluposti, ali zaista se nisam nikada navikao opuštati, uvijek sam koncentriran na ono što radim i da to ima neki smisao. Ne mislim da mi je to minus, nego plus.

Možda baš zato nisam tragično doživljavao ni 1971., kada sam s 23 godine završio ne političku, nego doslovno životnu karijeru. Povezivali su me s upadima emigracije u BiH, a to je tada značilo kao da si sam sebi potpisao smrtnu presudu. Da ne pričam kako sam u životu najčešće ostajao bez posla iako nikad nisam bio konfliktan, baš zato što sam vodio računa o tome što trebam raditi, neovisno o posljedicama, i političkim i gospodarskim.

Nikad ne kalkuliram, ne analiziram zašto sam nešto promašio ili napravio jer uvijek sam više vjerovao u rad nego u sudbinu ili uspjeh. To mi je bila jedina preokupacija, a sve su ostalo nijanse – osvrće se on.

Čovjek je za SOS situacije, za koje ga angažiraju i lijevi i desni. U misiju spašavanja Belja, tada potresanog štrajkovima očajnih radnika, poslao ga je HDZ prije 15 godina. Već je bio u mirovini. Tvrtku je osovio na noge i prodao Ivici Todoriću. Sličan scenarij primijenio je i 2012., kada ga je Kukuriku koalicija dovela u Tvornicu ulja Čepin. Uljara je prodana Marku Pipuniću. Poslovi su to u kojima treba vješto balansirati između gospodarstva i politike.

Potpuno nezaštićen, kročio je u okupirani Vukovar. Mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja ocijenit će danas svojim uvjerljivo najopasnijim poslom.

– Nitko nije znao što je ta reintegracija, nitko! Ulazio sam u Vukovar dok su u njemu još bili četnici. Nisam imao pravo na osobnu zaštitu, bio sam tamo najizloženiji i najmanje zaštićen – prisjeća se. Pokazalo se to kasnije jednom od najuspješnijih mirovnih misija u svijetu.

Podugačak je, dakle, popis teških poslova s kojima se hrvao, no na sam vrh te liste Vrkić bi stavio – upravo gradonačelnički. Pa čak i ako mu se i samome to čini pomalo nevjerojatnim.

– Što god radiš, polovica je “za”, polovica “protiv”. Jesi začepio one rupe, ali zašto nisi ove? Nema nijednoga nepodijeljenoga uspjeha. Prvi put sam se, pak, stvarno dobro osjećao nedavno na osvjetljavanju pješačkog mosta preko Drave, stiglo mi je pregršt čestitki. A i tu sam imao strašnih problema, optuživali su me u medijima čak kako sam most prodao Coca-Coli, a Tvrđu ću sigurno tvornici Durex za prezervative.

Nudilo nam se milijun kuna i bila je to velika prilika za iskorak za koju sam se htio uhvatiti. Gradski ćemo novac čuvati za rasvjetu u nekom naselju, a ne se hvaliti i “frajerisati” kako smo njime napravili nešto specijalno u centru grada. To možemo iz viška novca, iz dobre suradnje ili pametne ideje, ali elementarno, najvažniji su mi jednaki uvjeti za život svim sugrađanima – ističe. Slična je priča, podsjeća, i sa zemljištem u naselju Pampas, prodanim nedavno Školi nogometa NK Osijeka za gradnju nogometnog kampa kojim će trčkarati 500-tinjak djece.

“Niknut” će stadion s 3500 mjesta, osam do deset nogometnih terena, čak i hotel. Zanimljivo je i kako će 3,3 milijuna eura, već je riješeno, donirati Vlada mađarskog premijera Viktora Orbana. Kamen spoticanja bila je cijena zemljišta, oko koje se čak i struka, doslovno, “troumila” pa su tri procjenitelja izbacila i tri dijametralno različite cifre – od šest milijuna kuna, više od devet milijuna i samo 877.000. Prodano je, na koncu, za dva milijuna kuna. Sve kaska godinu dana.

Najmlađi proljećar

– Nema gluposti samo u politici, ima je i u struci. Umalo smo izgubili investiciju od 60-ak milijuna kuna. Suviše sam u svemu izložen, meni je to izazov, ne žalim se, ali čini mi se kako mi je to najteži zadatak jer ovisim o raspoloženju građana. Ne treba mi zahvala za ono što činim, već samo da me razumiju.

Važno je, stoga, imati snagu i biti uvjeren u sebe, ali ne i pretjerano samouvjeren jer nikad ne možeš biti potpuno siguran jesi li u pravu ili nisi. Najsigurniji sam jesam li u pravu ili ne ako komuniciram s puno ljudi i slušam njihova razmišljanja. To me drži u ravnoteži, optimizmu i zato se nikada ne predajem – otkriva nam.

Bez obzira na sve, nikada se nije zapitao što mu to treba “pod stare dane”.

– Ne razmišljam tako. Otkako smo ušli u divlji kapitalizam, većina mahom razmišlja o privatnom interesu. Koliko god smo u socijalizmu pretjerivali u društvenome i zajedničkome, toliko smo to sada izgubili i osim privatnoga, teško da nešto postoji. A ne nađemo li sredinu, svi ćemo imati problema – uvjeren je.

Kada mu je politika prvi put okrenula život naglavačke, bile su mu tek 23 godine. Istaknuto je ime među hrvatskim “proljećarima”, a blisko je surađivao sa Savkom Dabčević Kučar. Tadašnji predsjednik Saveza omladine Hrvatske našao se s njom i na povijesnom sastanku u Karađorđevu u studenome 1971. Bio je najmlađi za stolom, a samo dan prije uplovio je u bračnu luku sa suprugom Zorom. Josip Broz Tito smijenio je tada cijelo hrvatsko vodstvo. Život mladog političara i profesora sociologije te filozofije dramatično se promijenio. Nitko ga nije htio zaposliti jer nosio je “epitet” državnog neprijatelja.

– Tri godine nisam mogao pronaći posao, a svakoga su me dana odvodili u državnu sigurnost na informativne razgovore. Po svim procjenama sigurnosnih organizacija proglašavan sam neprijateljem broj jedan u Slavoniji. Nisam bio nacionalist, ali jesam domoljub i patriot i zalagao sam se, sa Savkom i Mikom Tripalom, za bolju poziciju Hrvata u Jugoslaviji – prisjeća se.

“Proljećari” nisu smjeli imati putovnicu u svom džepu. Vrkić je nije vidio od 1971. pa sve do osamostaljenja Hrvatske.

– Bio sam mlad, htio sam putovati. Nije me to toliko obilježilo, koliko me sputalo u razvoju. Uspio sam, pak, za to vrijeme, završiti i Pravni fakultet u Osijeku, ali nedostajalo mi je da upoznam svijet ili naučim strane jezike – iznosi Vrkić, koji je najprije diplomirao filozofiju i sociologiju u Zagrebu.

S napokon vraćenim dokumentom granicu je prešao prvi put, koliko se sjeća, sa Savkom Dabčević-Kučar, kada su pred prve višestranačke izbore putovali u Njemačku.

– Propuštena putovanja nisam kasnije pokušavao nadoknaditi, ta je želja u meni jednostavno zatomljena, ubijena. A sada mi je i kasno jer, što god vidim, zaboravit ću prije nego se vratim pa koja onda korist? – šali se Vrkić na račun svojih godina.

Nikada nije, dodaje, naučio ni plivati.

– Odrastao sam uz Dravu, kuću uz Dunav imam tridesetak godina, a na Viru vikendicu. I ne znam plivati. Nevjerojatno! Ali čovjek ne treba imati kompleks prema onome što ne zna, pogotovo ako je nešto dobro u životu napravio – rezimira naš sugovornik.

U politiku se vratio, inače, prije prvih višestranačkih izbora 1990. Pridružio se Savki Dabčević-Kučar i Miki Tripalu kada su osnivali HNS. No s tom strankom razišao se nakon dolaska Radimira Čačića na njezino čelo. Politički put odveo ga je kasnije i u Tuđmanov HDZ.

U balansiranju između lijevih i desnih Vrkić je “ispekao zanat” u prve četiri godine na čelu Osijeka. U tu pustolovinu” upustio se nedavno i premijer Andrej Plenković, no njemu ne želi, uvjetno rečeno, dijeliti savjete.

– Teško je uspoređivati lokalnu i državnu razinu jer vrijede druga pravila. Za nacionalnu je razinu ipak potrebna politička i ideološka identifikacija jer se u tome sastoji sustav demokracije i stranačkog života. Na lokalnoj razini to može biti u osnovi, ali ne smije biti i dominantan interes.

Hoće li se u Zagrebu raspravljati o nazivu trga, a da istovremeno ne govorimo kako stvoriti bolje uvjete školovanja u Osijeku, kako zaposliti ili socijalno zbrinuti građane? Tu nema nikakve politike, nego jedino posla. Samo je pitanje možeš li naći nekoga tko je spreman s tobom na zajednički posao od kojega će naši sugrađani imati koristi. Ne vidim tu nikakve mudrosti i nikakve politike. Smiješno mi je govoriti o principijelnoj i neprincipijelnoj koaliciji. Postoji samo uspješna ili neuspješna koalicija. Reći će netko, to su ljudi kojima je stalo do vlasti.

Pa do koje vlasti mi je stalo? Kojem je normalnom čovjeku stalo da se bavi poslom u kojem ga nitko ne priznaje? Spreman sam biti žrtva kako bih napravio nešto u korist grada, i to je cijena zašto sam se odlučio ponovno aktivirati. I neka priča tko god što hoće, ako nema moje kalkulacije u toj priči, ako ja nemam nikakve dobiti, zarade, a doista nemam, onda nemam ni ikakav kompleks raditi jednako sa SDP-om, HDZ-om ili HDSSB-om s kojim sam do jučer bio u ratu – razmišlja on.

Čast HDZ-u, dodaje, no procijenio je kako će “uz mlade ljude iz HDSSB-a i Mosta” imati veći potencijal da “odrade nešto više u korist grada”. Iz koalicije je pak “ispao” stari partner Anto Đapić, jer je to bio uvjet Mosta.

– Protiv bivše koalicije nemam ništa, u izvrsnim smo bili odnosima. Imajte na umu da sam tada imao samo jednog vijećnika više. Sada su dva, znači 100 posto više pa mi je veća i šansa da ću ostati do kraja mandata – šali se gradonačelnik.

Frajer i gospodin

Veći je problem u cijeloj priči, stava je, što čak i kada narod neposredno izabere gradonačelnika sa 62 posto glasova, koliko je to bilo u njegovu slučaju, sudbinu mu može krojiti netko biran posredno preko Gradskog vijeća.

– Narod ti je dao glas, a netko tko nije neposredno izabran može te rušiti. Je li to cilj politike? To što je Rijeka dobila, mogli smo i mi. No, što će oni sada? Ne može se raditi sve kroz dogovore, nužno je imati i neku snagu, moć i odgovornost za dobivene glasove – razmišlja on.

Baš zbog te odgovornosti, sam je, ističe, donosio neke nepopularne odluke, poput one o spomenutom Pampasu ili, svojedobno, o sudbini NK Osijeka.

– Nije nitko stajao iza mene. Vjerovali su u mene, ali nitko nije htio prvi dići ruku. Pa ja sam sam sebe objesio u tim situacijama! I još su se našli genijalci u mom sustavu koji su me htjeli kazneno goniti jer smo napravili nešto od čega će naših 500 djece imati koristi i dobit ćemo investiciju od 60 milijuna na Pampasu.

Dakle, to je bit politike. A s druge strane, pa napadali su me svi! Nisam ja strina, nego gradonačelnik, neka me napada tko god želi, jedino bih volio da iznosi argumente, jer neću ostati dužan onome tko izmišlja, konstruira i pravi od mene idiota. Takvima sam uvijek davao do znanja kako sam frajer koji je spreman ići u bitku za svoje stavove i biti gospodin, što u politici nije uvijek lako. Nemam ništa protiv da me netko kritizira, ali da mi vrijeđa ženu i djecu, to ne dam nikome – poručuje.

Nisam ja Bandić

Vrkić je otac dvoje djece, kćeri i sina, i djed troje unuka. Upravo su mu oni najveći oslonac.

– Imam sjajnu obitelj, to mi je najveće bogatstvo i izvor snage. Ako mogu nakon posla vidjeti unuke, onda mi je dan uspješno završio. I to me apsolutno stabilizira. Sa suprugom Zorom razgovaram o svim svojim mukama i problemima. Doma imam neplaćenog vrsnog psihoterapeuta – ponosan je.

Na onu staru izreku kako “iza svakog uspješnog muškarca stoji jedna uspješna žena” Vrkić kaže:

– Jedino što sam siguran jest da je ona uspješna, ali jesam li to i ja, još uvijek ne znam – odgovara.

A u kućanskim poslovima ili kuhanju, pak, on supruzi Zori nije, iskreno kaže, od prevelike pomoći.

– Jednom sam ili dva puta u životu ispekao jaje, ali nisam oprao tavu pa sam odustao od bilo kakvog kuhanja. Sigurnije je to i za kuću – šali se.

Budilica mu zvoni još u zoru pa je već u pet sati na nogama. Rano i liježe, oči zatvara u 21 sat.

– Kada telefon radi, radim i ja. Uopće nemam dojam imam li slobodnog vremena, a opet, radim i tako organizirano da mi se čini kako sam u slobodnom vremenu. Nema te razlike jer sam cijeli dan posvećen poslu. To ne znači da radim 24 sata, nisam ja Milan Bandić – govori.

Suradnici mu najviše “stradaju” kada je odmoran jer mu onda najviše posla padne na pamet.

– Tehnologija nam danas omogućuje da normalno radimo, uživamo i osjećamo se dobro, a ja sve to imam u sebi – navodi.

Opuštati se ne zna. Popije jednu čašu vina, druga mu je već viška.

– Najbolje se opuštam u krugu obitelji, kad se prisjećamo prošlosti, uživamo u detaljima iz odrastanja djece ili nekim našim situacijama.

Dok sam bio mlađi, jako sam volio igrati nogomet, sad mi nije problem se kretati, ali nemam tu snagu. Nemam problema sa svojim godinama kad znam koje su mi mogućnosti, što možeš, to radiš, i onda se uopće ne osjećaš neugodno – zaključuje gradonačelnik.

Koje je pravo ime?