Jedna je riječ jako prirasla srcu i jeziku gospodina Plenkovića. Ovih je dana često izgovara. I svaki, ali baš svaki put upotrijebi je na pogrešan način, u kontekstu koji nema blage veze s pravim značenjem te riječi. A stara je mudrost da je zbrka u jeziku u vrlo tijesnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa zbrkom u mislima i djelima koja izlaze iz tako smućene glave.
Nije bilo izjave o pregovorima s prosvjetarskim sindikatima u kojoj im premijer nije predbacio da su ponude Vlade “lakonski odbili”. Pa bi još pridodao da se važne odluke ne smiju i ne mogu “lakonski donositi”. Nije to gramatička pogreška poput one koja se već poput žvakaće gume u kosi zalijepila za javni govor političara i novinara kada govore i pišu da je, primjerice, Vlada komunicirala svoje ponude sindikatima. Komunicira se s nekim o nečemu, a ne nešto nekomu. To se događa kad se govori hrvatski, a misli engleski.
Međutim, pogreška koju čini premijer pogrešnom upotrebom priloga “lakonski” obično je neznanje što ta riječ zapravo znači. Očito zaveden s nekoliko zajedničkih slova i sličnim zvučanjem, premijer zapravo misli i želi reći da su ponude odbijene olako, lakomisleno. Reći lakonski umjesto olako isto je kao kada netko kaže ili napiše da je neka misao dubiozna i pritom misli da odaje priznanje dubini te misli, dok zapravo tvrdi da je dotična misao sumnjiva, dvojbena, upitne kvalitete i vrijednosti.
Tako i premijer, misleći da je rekao da učitelji u štrajku olako odbijaju prijedloge i ponude Vlade, zapravo kaže da su oni to učinili govoreći kratko i jasno, jezgrovito, štoviše ubitačno precizno.
Pridjev i prilog lakonski dolaze od imena starogrčke povijesne pokrajine Lakonije kojoj je središte bio grad još slavnijeg imena Sparta. U skladu s njihovim poslovično strogim i asketskim načinom odgoja i života, kakav zato i mi danas zovemo spartanskim, bila je i odlika građana Lakonije da govore malo i da sve najbitnije i najvažnije sažmu u što manje riječi. Kada je Filip II. Makedonski s vojskom krenuo na Spartu, pred njim su išli glasnici s prijetnjom: “Ako pobijedim, spalit ću vam grad, žene učiniti udovicama i odvesti u roblje”. Odgovor Lakonaca stao je u jednu riječ: “Ako”.
Na obavijest da prema njima nadiru Perzijanci u tolikom broju da će im svojim strijelama zamračiti sunce, odgovorili su: “Barem ćemo se boriti u hladu”. Na upozorenje o premoći neprijatelja zaključili su: “Utoliko će naša slava biti veća”. Naposljetku, lakonske su majke sinove u rat ispraćale s riječima: “Sa štitom, ili na njemu”. Prema tome, lakonski ne znači olako i lakomisleno, nego naprotiv, promišljeno i nadasve odlučno. Ništa u ovoj usporedbi, koju je sam olako i lakomisleno zazvao, ne ide u prilog premijeru i njegovoj službadiji. Jer jasno je tko je u toj priči bahati agresor uvjeren u svoju moć i premoć, a tko su skromni, ali vrlinama, časti i dostojanstvu svoga zvanja više nego bilo kojim drugim materijalnim vrijednostima posvećeni i odani Spartanci.
Jednako je tako više dubiozna nego duboko promišljena premijerova tvrdnja da on i njegova Vlada sa svojim ponudama predstavljaju racionalnost, a da je tvrdoglava ustrajnost učitelja u njihovim zahtjevima iracionalna. Politička i profiterski grabežljiva racionalnost koju zastupa premijer zavila je ovu zemlju u sivilo, u besperspektivno tavorenje na rubu egzistencije uz mahanje otrcanim krpama itekako iracionalnih i šupljih floskula koje ostavljaju ljude bez kruha, doma i nade. S druge strane učiteljski bunt, koji premijer naziva iracionalnim, u to sivilo vraća boje, na blijeda i umorna lica ljudi zdravo crvenilo, dajući im osjećaj da su opet živi i vrijedni, da mogu nešto sami svojom voljom i odlučnošću promijeniti, ako ništa drugo, onda barem to da se više ne srame svog odraza u ogledalu i u očima svojih učenika.
Ako itko ništa o ovom štrajku ne shvaća, onda je to upravo premijer Plenković. Ne shvaća jer ne zna, ili je zaboravio da su sposobnost iracionalnog maštanja, iracionalno nadanje u mogućnost boljeg, ljepšeg i pravednijeg svijeta, iracionalno traženje vlastitog dostojanstva i neovisnosti o hirovima zemaljskih i nebeskih vlasti i moći, poučavanje o iracionalnim ljepotama i uzvišenim umjetničkim zanosima, dakle, da je sve to iracionalno ne samo u skladu s racionalnim znanostima, nego štoviše nadgradnja i pobjeda ljudskog duha nad materijalnim, ono po čemu se ljudi razlikuju od zvijeri i slobodni od robova, ono što ljudski život uistinu čini vrijednim življenja.
Nepoznavanje jezika nerijetko, a naročito u politici, upućuje na nepoznavanje života, onog što ljude doista tišti i onog što ih i nakon desetljeća strpljivog trpljenja može probuditi iz letargije i vratiti u život. Čini se da premijer doista nema pojma što se sve može dogoditi kada se u ljudima probude racionalnošću njegova birokratskog svijeta zatomljeni iracionalan ljudski duh, požrtvovnost, plemenitost i nadasve solidarnost.
Na kraju, premijer je olako i socijalno neinteligentno prešao i preko činjenice da veliku većinu u školskim zbornicama čine žene. Nije me slučajno od svih transparenata prošlog ponedjeljka na Trgu bana Jelačića najviše dirnuo natpis: “Učiteljica Branka je moja druga majka”. Premda će moderna psihologija odbaciti aristotelovsku podjelu svijeta na mušku racionalnost i žensku iracionalnost kao seksizam i mačistički patrijarhalizam, ljepota je riječ i pojam ženskog roda. Ali isto tako i pobuna. I ljutnja koju svaka nova premijerski bahata i muški omalovažavajuća uvreda samo dodatno raspaljuje. Jedna mudra građanka skrenula mi je na samom početku pozornost na tu statističku činjenicu ovog štrajka i posljedice koje bi iz toga mogle nastati. A premijeru je neki dan na Facebooku, u grupi “Podrška roditelja nastavnicima u štrajku”, sličnu poruku uputio jedan otac, pitajući ga što mu bi da ide ponižavati i razjarivati tolike žene. Poruka završava duhovito i ubitačno precizno: “Đe ćeš na Rusiju, bajo”. Lakonski briljantno.
Video: Veliki prosvjed prosvjetara u Zagrebu
Ne shvaćam kako čovjek može biti toliko načitan i tako veliki znalac, a biti isto tako veliki obožavatelj ideologije koja je iza sebe ostavilo najviše ruševina svakog tipa i desetke milijuna unesrećenih.