Sa štrajkom je isto kao s ratom – lakše ga je započeti nego završiti: nitko ne želi biti poražen, a svi ne mogu biti pobjednici. Hrvatski učitelji (i nastavnici i profesori) moći će reći da nisu štrajkali uzalud, čak i ako odbiju Plenkovićevu ponudu koja u statističkom omotu izgleda sasvim galantno: sa svim mogućim dobicima i dodacima, sindikati ne mogu proglašavati pobjedu, iako smiju reći da nisu doživjeli poraz, štogod njihovo članstvo konačno odlučilo.
Ako na kraju odbiju Vladinu premiju, potvrdit će da im nije do toga da pune džepove, nego da ne isprazne dušu. Vlasti u njihovu slučaju nisu na vrijeme prepoznale da nemaju protiv sebe sindikate, nego najobrazovaniji dio „nove radničke klase“ koja je u tranzicijskim previranjima dovedena dotle da nema što izgubiti. Čak ni domovinu, jer i oni mogu otići u Njemačku s hrvatskim diplomama čistiti ulice ili raditi u irskome baru. Ni domoljublje nije što je nekad bilo; učitelji su posljednji koje bi za to trebalo optuživati. Mogu vlasti tumačiti da neće bacati u bunar novce poreznih obveznika, nego da ulažu u obrazovanje djece, ulažući u standard njihovih učitelja. To zvuči privlačno, ali ne može se (na)zvati pobjedom države.
Svaka državna služba omogućuje državi da funkcionira; učiteljska služba osigurava joj da funkcionira dugoročno: učitelji su prenositelji znanja. Zato ulaganje u prosvjetu, čak i neplanirano, možda i neželjeno, nije trošak, ako će se, poslije svih degradacija znanja, škola dignuti na ljestvici vrijednosti i osloboditi vanjskih nametnika i namjesnika; bez sluha za potrebe današnjih učenika (i sutrašnjih građana), oni s malo para uvijek traže puno muzike za svoje uši. Je li baš u tome problem štrajka: da je otišao predaleko da bi se vraćao na početni kolosijek? Vlasti su, očigledno, podcijenile štrajkaše, a uskraćivanjem poštovanja, kako su učitelji doživjeli premijerovo odbijanje da s njima razgovora sve dok voda nije i njemu došla do grla, pomogle da štrajk zaluta i da ga više nije lako završiti.
VIDEO Prosvjed učitelja i zaposlenih u srednjim i osnovnim školama
Velik prosvjedni potencijal
Država je mogla odriješiti kesu i prije mjesec dana, pa da sve na kraju ne bude kako bijaše na početku. Kad je mogao, Andrej Plenković nije htio odvratiti sindikate da ne nastavljaju borbu za više nadnice; sad kad hoće, ne može ih odvući od borbe protiv Vlade. Jesu li državni namještenici, ne samo prosvjetari, osjetili da Marićeva riznica nije prazna, pa su navalili sa starim računima još iz kriznih vremena? Cijena štrajka u međuvremenu je vrtoglavo rasla, jer su Vladini brokeri krivo licitirali s državnim vrijednosnicama, kao da Vlada može koristiti zlatnu dionicu i nametnuti radnu obvezu učiteljima.
Sindikati su bolje proučili izborni kalendar i mudro procijenili da je počelo plodno vrijeme za naplatu starih dugova od neosjetljivih poslodavaca. Nakon najduljeg i najmasovnijeg štrajka u hrvatskoj državnoj povijesti, učitelji i vlasti mogu biti zadovoljni jedino time što su se maknuli s brvna. Mirenje hrvatskih učitelja i Plenkovićevih vlasti postalo je moguće tek kad je štrajkaški pokret prerastao prvu sindikalnu projekciju o višim plaćama i izvjesio političke zahtjeve o boljoj Hrvatskoj. Ako su vlasti dotad ignorirale ili zapostavljale štrajkaše, tad je i na Markovu trgu postalo jasnije da će ih manje stajati da istresu nešto novca iz državne blagajne, nego da puste dokone učitelje da oko sebe krste brojne druge frustrirane „popove“. Učitelji i profesori pokazali su da u zemlji postoji veliki prosvjedni potencijal; to je moglo brinuti njihove poslodavce. Roditelji su bili izloženi svakodnevnim turbulencijama, ali nisu okretali leđa učiteljima; i to je mogao biti dodatni razlog da Andrej Plenković u kasne večernje sate dođe pred sindikaliste, iako ih ranije tjednima nije viđao ni za danjega svjetla. Nešto je novo izbilo na vidjelo: zavidni fond nezadovoljstva. Prosvjetari su prosvijećeni dio nekadašnje srednje klase koja čini današnji proletarijat, rođen iz divljeg saveza tehnološke revolucije, liberalne agresije i financijske okupacije. Ako je pokret za obranu „stojedinice“ bio referendum o demokraciji u autokratskoj državi, učitelji su na kultnom zagrebačkom trgu izveli plebiscit u prilog solidarnosti u društvu i u obrani jednakosti u pravnoj (i pravoj) državi.
„Divlji kapitalizam“ i u siromašnoj hrvatskoj verziji sve više je divlji, s iskakanjima koje država sve teže kontrolira (možda i zato što ih sama proizvodi), a sve manje uređeni kapitalizam, s mrežom institucija i regulativom koja osigurava jednakost građana pred zakonima i ograničava ekscese tržišta i samovolju vlasti. Za vitalnost demokracije najgore je kad se vlasti prestanu bojati naroda; tad mogu činiti što hoće. Još je gore kad se narod miri sa svojom podređenošću; tad ne može učiniti ništa. Pamet mora stati svakome čovjeku kad vidi da se obično, istina višestruko, prekoračenje brzine u prometu klasificira službenom tajnom, samo zato što je za upravljačem jedan od visokih šefova policije. Klizi li Hrvatska prema sustavu neodgovornosti, ili se neodgovornost formira kao sustav? Svakom se može dogoditi da prekorači brzinu ili da vozi bez dozvole; mogu se ljudima iz vlasti dogoditi i teži ekscesi: država ih ne može pokrivati nikakvim svojim tajnama, a proganjati niže rangiranoga službenika, zato što je, navodno, otkrio strogo čuvanu tajnu i tako dao novi dokaz da u politici vrana vrani oči ne vadi. Zakoni ne postoje da bi se kršili; tako se vladaju despocije ili anarhije. Država ne dolazi na kraju, nego na početku, ako je pravna i pravedna. S toga motrišta, narod je zaslužio dobiti suvislo objašnjenje kako se jedan prometni prekršaj može proglašavati službenom tajnom ili mu se vlasti trebaju ispričati što su krivo upotrijebile džokera. I kako uopće nositelj loših vijesti može biti odgovorniji od njihova aktera?
I u demokraciji se, ako nema kontrole, i ako narod sve oprašta, može stvoriti „nova klasa“; to što se lijeve i desne frakcije smjenjuju na vlasti ne znači još da vladaju demokratski. Najnovija „službena tajna“ krunski je dokaz da vlast stoji iznad ili izvan pravne države. Vlast obvezuje, prije svega na poštovanje države i državljana. Nešto je stvarno trulo u državi hrvatskoj ako se na listu državnih blagdana stavljaju i rođendani slavnih optuženika. Živimo li svi u istoj državi? I učitelji, koji s crkavicom obrazuju djecu, i bahati političari, koji misle da zakon ne vrijedi za njih? I našoj državi, ne više tako mladoj, trebaju vladari koji će se isticati s tri kapitalne vrline, kako ih je svojedobno formulirao Valery Giscard d’Estaing: kompetentnost, sposobnost i karakter! Učitelji su svjedočili da je nezadovoljstvo u zemlji veće, i drukčije, nego što se to dade vidjeti u Saboru, gdje vlast koristi tuđe „žetončiće“ da kupuje političku stabilnost, a opozicija umjesto nove platforme koristi islužene metode rovovske borbe i tako objektivno i sama pruža HDZ-ovoj šupljoj većini pojas za spašavanje. Nije na učiteljima da se igraju opozicije, ni u ovoj ni u nekoj drugoj konstelaciji; to što je predsjednik HDZ-a (i Vlade) u njihovu pokretu otpora prepoznao opozicijske prste, govori više o njegovoj taktici da im izmakne politički tepih ispod nogu, nego o stvarnoj volji da se suoči s realnošću otpora. Autentičnog ili dirigiranog, čak nije ni najvažnije za dominantni dojam da je vlast konačno dobila oponenta.
Država služi i tome da omogući svome narodu da može postojati (i živjeti) pod svojim imenom; ali, države imaju i druge, praktičnije funkcije – da osiguraju da državljani budu slobodni i sigurni, da budu ravnopravni pred zakonima i da budu izjednačeni u pravima. Autoritet države je posvuda u krizi ili u padu, pa i zato što slabi autoritet državnika. Povjerenje u politiku se topi, ne samo u Hrvatskoj. Je li svijet osuđen na kaznu da autoritet države pada, da moć bankara raste, a da se mafija bogati? Nešto se dogodilo u Hrvatskoj, kad se sindikati kolebaju hoće li primiti Plenkovićevu napojnicu u iznosu desetine dosadašnje cijene njihova rada. Opet se može govoriti o tome posjeduje li (sve)moćni šef Vlade i HDZ-a dovoljno razvijen osjećaj za opasnost kad je pustio da mu voda uđe u čamac, pa da onda počne veslati. Ako je htio tražiti opozicijsko djelovanje, mogao ga je naći u vlastitim redovima, među članovima, vjerojatno i među čelnicima HDZ-a, koji mu rade o glavi. Igra skrivača po huškačkim mrežama otkriva da mržnja ne raste samo izvan dobro strukturiranih političkih stranaka, ni između njih, nego da uspijeva unijeti razdor i unutar stranaka. Ništa ne može opravdati brutalnost koja politiku svodi na nagonsku dimenziju borbe za opstanak. Zakoni se ne konzumiraju po metodi à la carte; što je vlast viša, rastu i dvojake obveze, osobnoga primjera i striktnog poštovanja zakona. Učitelji su u pravu: Hrvatska može bolje. Pravi štrajk završio je na Jelačić-placu, čak i ako se nastavi: tamo je progovorilo nezadovoljstvo, ne samo učitelja, stanjem u državi. Svatko je mogao osjetiti silnu energiju koja se može i drukčije prelijevati, zahvatiti i druge ostatke nekadašnje srednje klase.
VIDEO Veliki prosvjed prosvjetara u Zagrebu
Učitelji su, a da toga možda i nisu bili dovoljno svjesni, podučavali i odrasle da ne trebaju pognuti glave; bili su svjesni da će davati krivi primjer svojim učenicima ako zgaze i muhu koja im stoji na putu. Kao da je u svakome čučao sam Gandhi; tako su se mogli postaviti ljudi koji su znali da imaju što braniti: u raslojenom društvu, oni su postali jedna od većih žrtava; u državi nepravde, oni su istaknuli zahtjeve za pravdom. Dok se njihovo pitanje postavljalo na površni način dobitnika i gubitnika, kao da se radi o mjerenju dnevnoga utrška na nekoj tezgi, politika je kaskala za problemom koji joj je mogao eksplodirati pod nosom. Kad jedan štrajk traje više od mjesec dana, a ne istrune sam od sebe, onda se on ne vodi za nekoliko stotina kuna u učiteljskoj plaći. Da su vlasti od početka imale malo više sluha za psihološke i političke motive štrajka, pa popustile na vrijeme, ne bi spasile učitelje, niti bi osiromašile državu, a ne bi istjerale vuka tjerajući lisicu. Umjesto za socijalne poslastice i povlastice tipa koeficijenata i povišica, dodataka i zaostataka, toplih i hladnih obroka, uskrsnica i božićnica, i što sve još nije bilo u obilnoj sindikalnoj trpezi, Mihalinec i društvo ne bi se postavljali kao politički zaštitnici „bolje Hrvatske“. Štrajk su započeli kao pokret za izravnanje učiteljskih plaća s plaćama drugih zaposlenika iz javnoga sektora, a završili, ako ga završe, kao pokret protiv aktualnih vlasti, aktualnog premijera, ako ne i same države.
Nije mogao gore pasti
Politička energija izražena na središnjem zagrebačkom trgu, u prilog obrane države od nje same, podsjetila je na vrijeme kad se na tom mjestu branila sloboda izražavanja. Nema dokaza da je sindikate netko ispolitizirao ili izmanipulirao sa strane, ili da netko s pomoću učitelja sabotira Vladu, ako to nije učinila ona sama, možda Bernardić, a možda i Srbi ili masoni. Dovoljno je argumenata da je kriza u društvu izazvala politizaciju sindikata, a ne obrnuto, da je politizacija sindikata izazvala krizu u državi i u društvu. Štrajk nije mogao pasti u teže vrijeme za Andreja Plenkovića i njegovu vladu: usred brojnih afera, koje obilno hrane protivnike, sve izgleda i opasnije nego što stvarno jest, a ni mjesec dana uoči predsjedničkih izbora, na kojima bi se u šefu države mogao birati i budući premijer, sve je potencijalno eksplozivnije.
Po jednima, šefu vlade lakše je i ljepše bilo igrati Ligu prvaka, gdje se za potrebe pune regularnosti upotrebljava, a i zloupotrebljava videotehnologija, nego u nacionalnoj ligi, gdje se bez pomoći VAR-a udara po kostima i s lijeva i s desna. Štrajk je oslabio Plenkovićevu vladu jer nije popustila kad je trebala popustiti, a nije udarila kad je morala udariti. Sad ovisi o sindikatima više nego sindikati o Vladi. Ulaskom u vrijeme adventa, štrajk učitelja može aktivirati emocije; uđe li u izbornu kampanju, pokrenut će novu političku dinamiku.
ne mislite vi ni pregovarati. samo ultimatume dajete. uvijek ste strajkali zbog place a sad kad placa vide gore vise nego sto ste trazili izmislili ste dostojanstvo vezano uz koeficijent samo da se napravi nered i izazove nestabilnost u državi