Talijanska novinarka i politička analitičarka Loretta Napoleoni među najboljim je poznavateljima ISIL-a, islamskog ekstremizma i Islamskog kalifata, a upravo je objavila knjigu “Uspon islamizma”.
Kako ste došli do tako detaljnih spoznaja o ISIL-u da ste napisali vjerojatno najrelevantniju knjigu o toj terorističkoj skupini?
ISIL pratim od njegova stvaranja. Još 2005. napisala sam knjigu “Nemiri u Iraku” koja se u znatnoj mjeri doticala Abu Musaba al-Zarkawija, jednog od tadašnjih vođe Al-Qa’ide. Uspjela sam steći neke kontakte unutar njegove grupe, imala sam na neki način dubinski uvid u ono što rade. Upravo ta grupacija, koju sam pratila sve ove godine, prerasla je u današnji ISIL. Ta je grupacija jezgra iz koje je sve izraslo. Još prije nekoliko godina, dok se o ISIL-u nije ni govorilo u javnosti, shvatila sam da su blizu ostvarenja svojih planova o formiranju posebne države, tzv. Islamskog kalifata.
U svojoj knjizi “Uspon islamizma” kažete da je tzv. Islamska država u procesu stvaranja nacije. Koje nacije?
Nove nacije koja već desetljećima predstavlja svojevrsnu muslimansku utopiju. Ideja je da to bude suvremena nacija, nacija u skladu sa 21. stoljećem, ali i da budu jedinstveni, svoji. Oni ne žele arapski identitet, već grade svoj, jedinstveni. Islamisti su već postigli dogovore s plemenskim vođama, a da se nešto događa, može se vidjeti po načinu na koji ISIL vodi grad Palmiru, što je potpuno drukčije u odnosu na način kako su se ponašali za osvajanja Mosula, koji je potpuno razoren. U ovome trenutku nemoguće je reći kako će ta nacija izgledati, ali sigurno je samo da, ma koliko to čudno zvučalo, to neće biti diktatura.
Besmislena granica
Tvrdite da je ISIL prva oružana skupina nakon Prvog svjetskog rata koja oružjem prekraja granice Bliskog istoka. Mislite li da će u tome uspjeti ili su ovo samo njihovi prolazni uspjesi?
Istini za volju, granica između Sirije i Iraka na području gdje se danas prostire Islamski kalifat nikada nije imala nikakvog smisla. To je granica koja je olovkom bila povučena na karti, a razdvajala je plemenska područja koja su stoljećima bila cjelina. Upravo brisanje ove granice jedan je od razloga zašto ISIL ima veliku podršku među lokalnim stanovništvom. U svakom slučaju, sve je otišlo tako daleko da povratka na staro više jednostavno nema. Kada bi kojim slučajem ISIL bio naglo poražen i kada bi potpuno nestao s lica zemlje, granice se, u onom obliku kakve su bile prije nekoliko godina, ne bi vratile. Sirija i Irak više neće postojati kao zemlje kakve su bile prije. Ne samo zbog ISIL-a već i zbog političke realnosti Kurdistana, koji je prerastao u samostalnu državu.
Pišete da je ISIL u mnogim mjestima poboljšao život – zakrpao rupe na cestama, uveo javne kuhinje, doveo struju... Nije li ipak teško govoriti o nekom poboljšanju života ako na trgu svakog dana odrube nekoliko glava ili razapnu kojeg “nevjernika”?
Ovo su dva odvojena pitanja, dvije različite stvari. Strogoća je nužna kako bi se vratio zakon i poredak u anarhiju koja na tom području trenutačno vlada. Oni strogoću provode primjenjujući šerijatski zakon. Okrutnost je velika, ali takav model ponašanja nije neuobičajen u vremenima bezakonja. Uostalom, prije 70 godina, nakon Drugog svjetskog rata i u Europi, koja je danas pojam demokracije, događale su se slične stvari. Nisu doduše nikoga razapinjali, ali su u Italiji i Francuskoj ljude po prijekom sudu strijeljali pred zidovima i vješali na stupove javne rasvjete. U Francuskoj su nakon revolucije 1789. stotinama ljudi odrubljene glave, doduše ne mačem ili nožem, već na giljotini, ali stvar je potpuno jednaka. U tranziciji iz nasilnog perioda povijesti potrebni su oštri zakoni. ISIL za to koristi šerijatski zakon, ali učinaka ima. Grad Mosul godinama je slovio za opasno mjesto, puno nasilja i kriminala. Danas tamo nema kriminalaca, nema pljačke i ubojstava jer svi dva puta promisle prije nego što se odluče na takvo što. I da, ISIL je istodobno popravio infrastrukturu, ceste, obnovio vodovode... Treba uzeti u obzir da je za prosječnog čovjeka na tom području, koji je i prije poštovao šerijat i živio po njegovim pravilima, situacija danas bolja. Postoje javne kuhinje, postoji neki red, a kriminal je pao na najmanju moguću mjeru
Hoće li Islamski kalifat onda opstati, postati država s kojom će svijet morati računati?
Teško je reći što će se dogoditi u budućnosti, hoće li on opstati u ovom obliku kakav je sada, prerasti u neku konfederaciju ili potpuno nestati. Za bilo kakve prognoze još je jako rano, a previše je nepoznanica i varijabli u igri.
Kažete da od 11. rujna priča oko islamskog terorizma jača umjesto da slabi. Je li na pomolu globalni muslimansko-kršćanski rat?
To ponajprije ovisi o nama, a ne o njima. Islamisti ratuju već dvadesetak godina i naravno da i kod njih dolazi do zamora. Oni će htjeti mir i zasigurno neće imati volje za neprestane sukobe. Priče o osvajanju Rima ili širenja na Europu su gluposti, stvar propagande, svojevrsni marketing, ali to vrhu ISIL-a nije ni u jednome trenutku bio cilj. Stvari se razvijaju tako da ćemo doći do točke na kojoj ćemo, ako priznamo njihovo postojanje i želju za postojanjem kalifata, doći do suživota s njima. Njihova država nije izgrađena na borbi protiv kršćanstva, njihov je primarni sukob unutar muslimanskog svijeta, između sunita i šijita. Kada to Zapad spozna, Islamska će se država konsolidirati u jednom ili u drugom obliku.
Procjenjuje se da je ISIL “težak” gotovo dvije milijarde dolara. PLO je raspolagao s oko 14 milijardi dolara, a ipak nije uspio stvoriti palestinsku državu. Hoće li novac biti presudan za opstanak te paradržave?
Novac je bitan, ali nije ključan, a velika je razlika između ISIL-a i PLO-a. U ovome trenutku za ISIL je najvažnija nacionalistička ideja. Na neki način, Islamski kalifat vrlo je usporediv s Izraelom, tamo vrijedi ista maksima: “Ovo je vaša država ma gdje god se vi nalazili”. Islamski kalifat otvoren je za sve muslimane sunite svijeta koji su spremni živjeti po šerijatskim pravilima, i tamo će svi oni naći utočište bude li im trebalo. Svi će biti sigurni. Radikalni islamisti smatraju da se na Zapadu sada provodi progon muslimana i stvaraju Islamski kalifat, što je paradoksalno, na istim temeljima na kojima je stvoren i Izrael.
Dvostruki standardi
Je li Zapad zapravo stvorio ISIL kako bi parirao Iranu i Assadu u Siriji, kao što se često misli?
Mislim da ne. ISIL je bio potpomagan novcem iz Kuvajta i Katara, ali ponajprije je bila riječ o privatnim donacijama, a ne toliko o državnim potporama. Stvar je nešto jednostavnija. Zapad je delegirao svrgavanje Assada zaljevskim zemljama i jednostavno nije dovoljno pozorno pratio što se događa na tom području. Glavnu riječ vodili su Saudijska Arabija i Katar, a zabrinjavajuće je da Zapad nije znao što se događa sve do prošlog proljeća. Jednostavno, nisu imali pojma. Pojedini analitičari upozoravali su na opasnost od radikalne islamističke skupine, ali prošlogodišnja ofenziva ISIL-a, kada su ovladali velikim područjima Iraka i Sirije, za sve je bila kao grom iz vedra neba. Potpuno iznenađenje.
Jesu li Huti u Jemenu svojevrsni odgovor šijita, ponajprije Irana, na stvaranje ISIL-a?
Da, to je odgovor i ISIL-u, ali i Saudijskoj Arabiji. Ovo što se događa na Bliskom istoku jest zapravo rat koji se vodi preko plemena. U Jemenu se susreću i bore dvije supersile Bliskog istoka, s tom razlikom što se šijiti, odnosno Huti, bore iz uvjerenja, dok za Saudijce nitko neće ratovati bez dobre nagrade. Nijedna prosaudijska grupacija koja se nalazi na području Jemena ne ratuje zbog ideala, već radi zarade i plaće. Riječ je o običnim plaćenicima.
Je li Iran doista jedini stvarni borac protiv ISIL-a?
Tu su još i Kurdi, koji se bore kako bi dobili državu, no oni nisu ni najmanje efikasni. Jednostavno, Kurdi ne znaju ratovati, a sve one priče o peshmergama priče su za malu djecu, propaganda i zgodne teme za novinske članke. No sa stvarnošću nemaju previše veze. Najbolji borci protiv ISIL-a su Iranci. Njihove postrojbe imaju iskustava još iz rata s Irakom. Naravno, ovo su nove generacije boraca, nisu to isti ljudi koji su ratovali prije pedesetak godina, ali iranska škola borbe, njihov zapovjedni kadar izrastao je na temelju iskustava iz Iransko-iračkog rata. I ta su znanja odlična. Jedini koji im uz bok mogu stati pripadnici su nekadašnjih Sadamovih postrojbi koji su iskustva i taktiku stjecali u tom ratu, samo sa suprotne strane.
Tko je zapravo Al-Baghdadi, vođa ISIL-a?
On je bitan, ali nije presudan. Riječ je o svojevrsnoj figuri, ikoni, koja u ISIL-u ima sličnu ulogu kakvu u Velikoj Britaniji ima kraljica Elizabeta. Nominalno je na vrhu, ali nema apsolutnu vlast. Al-Baghdadi je izabran za vođu ISIL-a jer se uklapa svojim profilom u takvu ulogu. Ima doktorat iz teologije, borio se sa Al-Zarkawijem, tvrdi da potječe iz Muhamedove loze, imao je doticaja u prošlosti s obavještajnim službama... Ipak, tvrdnja da je on apsolutni vladar kalifata u najmanju je ruku smiješna. Islamski kalifat puno je složenija, slojevitija tvorevina i glavne odluke donosi cijeli niz osoba u svojevrsnom konsenzusu. Eliminacija Al-Baghdadija ne bi ništa promijenila. On je važan, ali ne i presudan.
Zašto se Zapad bori protiv ISIL-a, a s druge strane podržava Saudijsku Arabiju, koja također provodi šerijat, ne poštuje ljudska prava, provodi javna smaknuća odrubljivanjem glave...?
Tu je riječ o dvostrukim standardima. Nikada ne bismo trebali podržavati države poput Saudijske Arabije, no zbog geopolitike se svašta radi. Upravo zbog ovakve dvoličnosti Zapada ISIL je izrazito popularan u tom dijelu svijeta, i to je naša greška, greška Zapada. Našim principima i našim postupcima nedostaje moralnosti, a to ljudi vrlo dobro vide.
Slični Cionu? Kojeg čuda! Jabuka ne pada daleko od stabla. Genocid i kultorocid je uvođenje mira i reda? Mo's si misliti. Kad završe s klanjem šijita i kršćana krenut će se u međusobne makljaže.