Moj djed Jure Cvek bio je sudionik Proštinske bune. Pod brojem 27 jedan je od 120 njih koji su uhićeni, ispitivani i optuženi za travanjska zbivanja iz 1921. godine. Često mi je govorio o tome i o toj poeziji koja im je bila snaga i nada u tim danima. Podsjetit će kako se antifašizam pojavio u gotovo svim europskim zemljama sredinom 1930-ih godina kao oblik otpora protiv fašizma i nacizma koji je okupljao različite političke stranke. U Istri se pojava antifašizma vezuje već sa samim nastankom fašističkih organizacija 1919. godine i moglo bi se reći da je u Istri bio jedan od prvih antifašističkih pokreta u Europi, iako nije bio politički jedinstven.
Antifašizam u Istri se javlja u tri oblika: kao građansko-demokratska, kao radničko-socijalistička/komunistička te kao politički neopredijeljena oporba hrvatskog seoskog stanovništva. Na antifašističku opredijeljenost većine stanovništva Istre utjecao je osjećaj bespomoćnosti i politička isključivost popraćena svekolikom bijedom koja je dodatno uvjetovala težak položaj slavenskoga (hrvatskoga i slovenskoga) ruralnog pučanstva.
Hrvatsko seosko stanovništvo antifašizam shvaća kao borbu za demokraciju i socijalnu pravednost, ali ponajprije i kao borbu za nacionalno oslobođenje. Negirajući nacionalni identitet Hrvata i Slovenaca, talijanska uprava provodila je asimilacijsku politiku koja nije uspjela uništiti duh hrvatskog i slovenskog stanovništva koje je, predvođeno narodnjacima, pružali otpor takvoj represivnoj politici. Pod utjecajem socijalističkih i komunističkih ideja u borbi protiv fašizma angažiralo se radništvo, koje je organiziralo otpor u većim gradovima u Istri. Razdoblje od 1918. do 1922. obilježeno je tendencijama za očuvanje političke opcije iz vremena austrijske uprave koje će se okončati 1923. kada se zakonom Kraljevine Italije unificira državna administracija i uništavaju posljednji ostaci provincijske samouprave. U procesu centralizacije talijanske države dolazi do uništenja hrvatskih i slovenskih kulturnih i društvenih organizacija, dok jedino Hrvatsko-slovenska narodna stranka kroz svoj politički program sustavno djeluje na očuvanju nacionalnog identiteta i zaštite nacionalnih vrijednosti. Talijanska okupacija Istre, koja je počela u studenome 1918., pravno je okončana Rapallskim ugovorom iz 1920., stvorila je konfliktnu političku, ekonomsku i društvenu situaciju i potkopala nacionalne težnje istarskih Hrvata i Slovenaca. Antifašistički pokret hrvatskog seoskog stanovništva započeo je odmah početkom 1919. godine, a već 1921., prije parlamentarnih izbora, došlo je do oružanog sukoba u Proštini (Proštinska buna) i Labinštini (Labinska republika).
Fašistički napadi na civile
Seljački otpor prema državnoj vlasti Kraljevine Italije je, uz epohalna povijesna zbivanja koja su u prva dva desetljeća 20. stoljeća potresla svijet, u mnogo čemu utjecao na političku ideologiju dominantnu na istarskom poluotoku. Nacionalno pitanje i integracija u sveobuhvatni hrvatski prostor vođena istinskim narodnjacima eskalirala je u travnju 1921. godine u Proštini, na jugoistočnoj obali Istre. U travanjskim zbivanjima 1921. godine seljaci Proštine postali su svjesni da će se njihovo socijalno i nacionalno oslobođenje ostvariti u borbi protiv fašizma i da će se ta borba odigrati na širokoj antifašističkoj fronti europskih razmjera čiji će sastavni dio biti i Istra. Ova je ideja kontinuirano živjela i dalje, a svoju je konačnu realizaciju doživjela u rujanskim odlukama iz 1943. godine o sjedinjenju Istre matici Hrvatskoj i masovnom narodnom ustanku u Istri i pobjedom nad fašizmom.
Važno je naglasiti da na početku antifašisti u Istri nisu bili povezani s Komunističkim partijama Jugoslavije ni Hrvatske jer je ustroj KP-a (Kominterne) zahtijevao stranački rad rukovođen i organiziran iz matične zemlje. U Proštini je politička situacija 1920. i početkom 1921. bila izrazito napeta jer su fašisti počeli preuzimati inicijativu uz pomoć režima Julijske krajine i smirivati oružjem nacionalne osjećaje koji su iskazivali Hrvati u Istri.
U talijanskoj literaturi opisuju se snažni napadi fašističkih odreda, koji su napadali slabije protivnike, čime je Istra tako postala jedna od vodećih talijanskih regija koja je imala raniju fazu fašističkog nasilja nad lokalnim stanovništvom i neistomišljenicima. U blizini Proštine, okolici Pule i Vodnjana, bilo je više napada fašista na pojedince koji su imali mišljenja suprotna fašizmu i njihovoj doktrini. U Marčani je postojala fašistička organizacija, dok je fašista u Krnici bilo svega nekoliko.
Kao najspominjanije ime Proštinske bune ističe se ono Ante Cilige, političara, novinara, publicista, ljevičarskog revolucionara, disidenta.
Ante Ciliga (lijevo), političar, novinar i ljevičarski revolucionar, smatra se vođom Proštinske bune. Izjavio je: “Svi su ti ljudi bili raspoloženi za borbu. Željeli su se tući s fašistima.“ Na slici desno Jure Cvek, jedan od 120-orice uhićenih zbog pobune 1921.
Njegov životni put iz malog sela na Proštini do međunarodne prepoznatljivosti po svojem društveno-političkom radu i obrazovanju pun je interesantnih zbivanja koja pokazuju njegovo aktivno sudjelovanje u stvaranju svjetske povijesti. Sudjelovao je u revoluciji u Mađarskoj, bio sekretar Komunističke partije Jugoslavije za Hrvatsku i Slavoniju, protjeran iz Kraljevine Jugoslavije. Kao pristaša Trockog proveo je sedam godina u logoru, a nakon toga prekinuo je sve veze s njim političkom raspravom koja se temelji na kritici nedemokratskog političkog sustava. Ciliga se zalaže za višestranačje i 1940. odustaje od marksističkih ideja. U Hrvatsku se vraća 1941. kada je i uhićen i poslan u Jasenovac pod smrtnom presudom. Početkom 1943. pušten je iz Jasenovca i ostaje u Zagrebu do 1944. i odlaska u Berlin, Francusku i naposljetku Italiju. Vraća se u domovinu 1990. godine.
Ciliga je 1921. student, intelektualac, pun mladenačke energije i ideja, proštinarski sin, koji je sam u objavljenim “Razgovorima s Ciligom” opisao atmosferu pobune seljaka: “Svi su ti ljudi bili raspoloženi za borbu. Oni su željeli da se tuku s fašistima.“
Fašisti su pobjedom na parlamentarnim izborima kao i poslije na lokalnim izborima u ožujku 1922. stvorili uvjete za nasilnu fašizaciju Istre i prije službenog preuzimanja vlasti u Italiji u listopadu 1922. godine. Kao rezultat tog procesa, ne samo na Proštini nego i na cijelom području Istre organizirani su napadi na poznate i istaknute hrvatske političare, narodnjake i socijaliste koji su trpjeli fašističku torturu u raznim oblicima fizičke prisile i napada, paleži i devastiranje hrvatskih okupljališta i institucija. Uništavalo se sve što nije bilo u skladu s fašističkom ideologijom s blagonaklonošću svih državnih institucija; administracije, vojske, karabinjera. Nije trebao postojati poseban razlog da se fašističko razaranje usmjeri prema nekoj osobi, bio to Ante Ciliga bio kanonik Demetrije Ćurković, koji je bio Ciligin politički protivnik i neistomišljenik i na javnim predavanjima zastupao nacionalno-liberalne ideje nasuprot Ciliginim komunističko-revolucionarnim stavovima. Jednostavno, fašistima su smetali svi koji nisu dijelili njihove vrijednosti, pa i Talijani antifašisti, ali su posebnu pozornost i agresivnost usmjeravali prema hrvatskom narodu i njihovim eksponiranim predstavnicima neovisno o političkim stajalištima koje su ti pojedinci imali.
Zastrašivanja po selima
Jer kako je izjavio Mussolini prvi i jedini put kada je bio u Puli 21. rujna 1920., dok je još bio samo vođa fašističke stranke: “Na rasu kao što je slavenska, inferiorna i barbarska, ne treba primjenjivati politiku mrkve, nego politiku batine... Granice Italije moraju biti Brenner, Snježnik i Dinaridi: vjerujem da se može žrtvovati 500.000 slavenskih barbara za 50.000 Talijana.”
Fašistički odredi na području Pule i Vodnjana pokušavaju uništiti hrvatska nacionalna obilježja i političku oporbu. Daleko je to od govora Tittonija, talijanskog ministra vanjskih poslova koji potkraj listopada 1918. godine u parlamentu izjavljuje: „Strane narodnosti koje ulaze u našu zajednicu, neka znaju da je nama tuđa i pomisao na neko ugnjetavanje ili odnarođivanje. Njihov jezik i njihove kulturne ustanove poštovat će se i uživat će sve blagodati našega liberalnog i demokratskog zakonodavstva.“ Realnost je međutim bila potpuno drukčija. Sustavna zastrašivanja po istarskim selima koje su provodile fašističke skvadrile pokušavala su se u talijanskom tisku prikazati kao obična predizborna promidžba.
U noći između 2. i 3. veljače započela je prva takva fašistička akcija koja označila početak Proštinske bune, u kojoj su željeli uhititi kanonika Demetrija Ćurkovića, đaka Ljubdraga Brgića i studenta Antu Ciligu. Nisu uspjeli u svom naumu te su se nakon pretraživanja nekoliko kuća vratili u Vodnjan. Vodnjanski fašisti ponovili su intervenciju u ožujku kada su kamionom noću došli u Krnicu i na Križ, raskrižje putova u proštinska sela i u Šegotiće. Na Križu je bila gostionica koju su pretražili i ostavili poruku Ciligi da u roku od osam dana napusti Šegotiće i Istru ili će fašisti zapaliti kuću njegovih roditelja. Ciliga je bio spreman napustiti Istru, međutim, kvestura mu nije izdala traženu putovnicu koja mu je bila potrebna za odlazak u Prag na nastavak studija. Pokušao je uvjeriti talijanske vlasti da je to jedini način da se izbjegne fašistička intervencija, međutim talijanska je vlast direktno pomagala fašistima u njihovoj zamisli i priželjkivala takav scenarij i akciju koja bi slomila buntovnike Proštinare i njihov nepokoreni duh.
U međuvremenu je organizirana seljačka straža na Križu, na kojoj su se naizmjenično izmjenjivale grupe od 15 do 20 ljudi. Nakon neuspjele stupice pripremljene za Ciligu od 150 fašista kod Valturskog polja, skupina vodnjanskih fašista, njih četrnaest, odlučila je krenuti u Proštinu i obračunati se s Ciligom i Proštinarima.
Bilo je to u ponedjeljak 4. travnja oko podne i seljaci su bili većinom doma jer se slavio Mali Uskrs. Proštinari su se vratili na Križ i organizirali obranu znajući da slijed fašistički napad i. Dva kamiona s 28 vojnika 74. pješačke regimente, dva oficira i devet vojnika, poslani radi „oslobađanja karabinjerske stanice“, zaustavljeni su bodljikavom žicom protegnutom preko ceste. U oružanom sukobu s vojskom poginuo je Kavranac Ivan Rubinić, dok su dvojica lakše ranjena. Vojska se povukla prema Marčani, a obilaznim putem oko 23 sata preko Prodola ušla u Krnicu probila su se dva kamiona s fašistima i dva s financijskim stražarima naoružanima mitraljezima koji su suzbili seljački otpor.
Fašisti su 5. travnja u 4 sati ujutro napali proštinska sela, ali ih je zaustavila seljačka obrana. No regularna vojska i karabinjeri oko 8 sati stigli su na Križ i time je završila seljačka obrambena akcija. U poluprazna proštinska sela ušle su fašističke skvadre i započele odmazdu. Spaljena je gostionica i kovačija na Križu, nekoliko kuća u Velikim Vareškima, Malim Vareškima, Mutvoranu, Cokunima. U Cvekima je polovica kuća bila srušena ručnim bombama, a selo Šegotići bilo je spaljeno do temelja. Operacija „čišćenja“ započela je 6. travnja u 8.30 sati kada su se talijanske snage od 111 naoružanih ljudi (vojnici, karabinjeri, pripadnici carinske straže) sukobili u Mutvoranskoj šumi sa šezdesetak seljaka. Vojska je nakon prave bitke koja je trajala pola sata uspjela zarobiti Proštinare. Ubijen je Jakov Cvek-Matuc koji se vraćao s njive s rankunom na ramenu i nije sudjelovao u sukobu, ali kako nije razumio talijanski, nije podigao ruke uvis kada je to vojnik tražio i to je platio svojim životom.
Za to vrijeme fašistički odredi nesmetano su maltretirali, tukli, pljačkali i zastrašivali seljake u njihovim kućama. Uhićeni su seljaci i u zatvoru pretrpjeli fizičku torturu i teške batine, od čijih je posljedica nekolicina umrla, nakon čega su policijske vlasti preostale uhićenike premjestile iz Marčane u pulski zatvor. Proštinari su bili naoružani jer su nakon propasti Austro-Ugarske prisvojili veću količinu oružja: puške, eksplozive, streljivo. Oružje su dobili i od nekih antifašističkih talijanskih vojnika iz Kavrana. Sami su izrađivali bombe i popravljali puške. Prema dokumentima, talijanske vlasti zaplijenile su 35 ispravnih i 15 neispravnih pušaka, 34 pištolja, 1 pištolj za ispaljivanje raketa, 2 naboja eksplozivne želatine, 7 naboja dinamita, 5 kg baruta i 6 bodeža.
Nakon ugušenog seljačkog otpora vlasti su morale reagirati pomirljivije nastojeći zanemariti činjenicu da su represije kojima su fašisti podvrgnuli Proštinare bile izrazito teške i protuzakonite. Jer vojska i karabinjeri kao predstavnici službene vlasti nastupili su zajedno s fašistima, koordinirano, u gušenju pobune. Zbog procesa pacifikacije i smirivanja stanovništva Proštine, u fašističkom divljanju, koje je talijanska vlast mirno gledala i podupirala, zapaljene su 32 seljačke kuće, selo Šegotići više nije postojalo, a 138 osoba ostalo je na cesti i bez imovine. Civilne i vojne vlasti dale su simboličnu pomoć stanovništvu, a hrvatski narodnjaci preko političkog društva Edinost iz Trsta skupilo je znatnu pomoć u novcu i građevinskom materijalu.
Amnestija za sve pobunjenike
Talijanska vlast nastojala je pridobiti stanovništvo Proštine popustljivošću koje se odrazilo i na zakonodavne procese tih zbivanja. Uhićeno je oko 400 osoba koje je talijanska vlast počela puštati na slobodu nakon dva tjedna. Optužnica je podignuta šest mjeseci poslije za 120 ljudi, dok je 118 ljudi ostalo u zatvoru više od šest mjeseci. Dvojica sudionika, student Ante Ciliga i seljak Antun Peruško-Mišeta, pobjegla su preko granice. Ciliga je 5. travnja ujutro došao u Pulu i uspio brodom “Ljubav braće” stići na otok Krk. Zahvaljujući lažnim ispravama, prebacio se u Crikvenicu, pa u Zagreb, gdje je uspio uz pomoć zaposlenika policije dobiti putovnicu i otputovati u Beč i napokon u Prag na nastavak studija.
Optužni senat Apelacijskog suda u Trstu 120 optuženika proglasio je krivima, ali je odlukom vlade seljačka pobuna potpala pod opću političku amnestiju koja je proglašena Kraljevskim dekretom broj 2278 od 31. listopada 1923., stoga su svi oslobođeni daljnjeg sudskog progona. Iako smirivanje situacije na Proštini nije uspješno provedeno, slomom tadašnjeg otpora nestalo je istinske mogućnosti da se takva pobuna proširi na cijelu Istru i zahvati sve nezadovoljnike fašističkim terorom. Ostaje zabilježiti da se nakon bune 1921. fašistički odredi nisu usuđivali zalaziti u Proštinu bez obzira na to što su bili na vlasti do 1943. Proštinski duh i borbenost nisu nikada uspjeli prihvatiti fašizam, kao što ni talijanska vlast nikada nije uspjela provesti pacifikaciju tog područja.
pišite malo o puzajućoj četničkoj guji!