Istražili smo: Ostaje li Hrvatska bez mesara, tokara, bravara, limara...

Bez konobara, mesara, bravara, tokara, montera suhe gradnje, mljekara, tapetara, limara, zidara ostaju brojne hrvatske županije. Strukovne škole koje provode programe za spomenuta zanimanja – prazne su. Ovogodišnja generacija srednjoškolaca kao i prošlogodišnja i ona prije nje od spomenutih zanimanja bježe doslovce glavom bez obzira.

U učenički, ali nažalost i roditeljski uži izbor za upis u srednje škole ulaze dobro probrana zanimanja, uglavnom ona s kojima mladi svoju “poslovnu sreću” vrlo brzo mogu realizirati i na inozemnom tržištu rada. Baš poput primjerice srednjoškolskog obrazovanja za medicinske sestre. Na vrhu ljestvice izbora za upis u srednje škole već se godinama nalaze i ekonomski i gimnazijski programi s kojima se 14-godišnjaci automatizmom opredjeljuju za siguran nastavak visokoškolskog obrazovanja, umjesto za tržište rada. S liste trendova godinama među srednjoškolcima ne otpada ni trgovački smjer obrazovanja.

Među 18 hrvatskih županija, samo ove upisne godine, u svakoj su minimalno po dvije strukovne škole u kojoj je barem jedan od strukovnih programa nakon ovogodišnjih upisnih rokova ostao bez ijednog učenika. Statistika je tim gora jer je ove upisne godine, za razliku od prošle, broj djece koja iz osnovnih prelaze u srednje škole veći. Lani je bilo 38.182, a ove će godine, prema podacima Ministarstva obrazovanja, na jesen u srednje škole krenuti 38.743 učenika. Štoviše, po takvoj statistici najgora je slika u Primorsko-goranskoj, Osječko-baranjskoj i Splitsko-dalmatinskoj županiji.

U svakoj od navedenih županija ostalo je čak osam srednjih škola s različitim neupisanim strukovnim smjerovima. Ovogodišnja generacija osmaša tako u nekoliko škola na području Splitske županije nije pokazala interes za smjer agrotehničara, pekara, prehrambenog tehničara, a samo u Splitskoj školi za dizajn, grafiku i održivu gradnju ove godine nije u trogodišnji JMO smjer upisan nijedan dimnjačar, fasader, staklar i grafičar dorade.

Nitko neće u tokare

Usporedo sa Splitsko-dalmatinskom županijom, u Drugoj srednjoj školi Beli Manastir u trogodišnji smjer nije upisan nijedan konobar, nema mesara, u Srednjoj školi Valpovo nema budućih tokara, dok u riječkoj Graditeljskoj školi za industriju i obrt nema nijednog budućeg montera suhe gradnje kao ni ikoga tko se poželio školovati za vrtlara. Industrijsko-obrtnička škola Sisak ove upisne godine ostala je u trogodišnjem JMO smjeru bez ijednog elektroinstalatera, elektromehaničara, elektromontera i strojobravara, dok Srednja škola Bedekovčina ove godine neće školovati nijednog zidara.Hrvatsko tržište rada koje je osakaćeno velikim iseljavanjima proteklih godina novi udar trpi i s novom generacijom srednjoškolaca – slab odaziv evidentiran je i u brojnim drugim strukovnim, a na tržištu rada traženim i dobro plaćenim poslovima.

Tako je samo u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji minimalni odaziv učenika bio za vodoinstalatere, dok se u Dubrovačko-neretvanskoj županiji jedva skupilo učenika koji će se u budućnosti moći pohvaliti zanimanjem brodskog mehaničara, elektromehaničara ili pak kuhara. I to ni više ni manje nego u županiji koja kao turističko središte vapi upravo za posljednjim navedenim zanimanjem. Promatra li se po sektorima, Međimurska županija teško će se ubuduće, nastavi li se i u sljedeće dvije upisne godine ovakav trend, moći pohvaliti kadrovima koji su sposobni i školovani u graditeljstvu, geodeziji, poljoprivredi, prehrani i veterini.

Zanimljivost ovogodišnjih upisa skriva se pak u Šibensko-kninskoj županiji – jedina je to županija čija generacija osmaša na prvo mjesto izbora srednjih škola nije postavila nijedan gimnazijski smjer, već je masovno upisivala srednje ekonomske škole. Riječ je o županiji koja ove godine nije prijavila nijedan neupisan strukovni smjer, ali je zato jedva skupila dovoljno učenika koji žele biti frizeri, elektroinstalateri, autolimari, plinoinstalateri i tokari u trogodišnjem obliku školovanja. Velik broj 14-godišnjaka iz Šibensko-kninske županije u top-pet traženih smjerova, a koji se imalo tiču strukovnog oblika školovanja, ove je godine birao četverogodišnji smjer fizioterapeutskog i farmaceutskog tehničara. U tim se školama tražilo i mjesto više.

Ličani neće u obrtnike

Da je iseljavanje itekako ostavilo traga, a inozemne plaće sve više utječu na izbor srednjih škola, svjedoči i podatak sa slavonskog upisnog područja. Iako su medicinske sestre i tehničari kao i hotelijeri traženi i u Hrvatskoj, mladi Slavonci birali su upravo te škole kako bi si osigurali što bolje i brže snalaženje na tržištu rada koje im omogućava zaposlenje u bilo kojoj državi. Naime, u Požeško-slavonskoj županiji djeca su u top-pet upisnih programa birala petogodišnji program školovanja za medicinske sestre i tehničare kao i fizioterapeutske tehničare dok se u Brodsko-posavskoj županiji kao prvi izbor izdvaja i školovanje za hotelijersko-turističkog tehničara.

Nasuprot najtraženijih pet programa upravo u Požeško-slavonskoj županiji primjetan je pad zanimanja za mesare, voćare, vinogradare, vinare, krojače, montere suhe gradnje, a su Brodsko-posavskoj za zidare, obrađivače lima, soboslikare, pomoćne bravare i krojače pa su ti smjerovi jedva upisali ovogodišnje razrede. Ličko-senjska županija, ionako sama po sebi opustošena, ove godine imala je minimalno interesa za pekare, zidare, tesare. Slika strukovnih zanimanja nije idealna ni u metropoli ni u Zagrebačkoj županiji. Naime, te se dvije županije moraju promatrati grupno zbog toga što mladi unatoč dobroj ponudi srednjih škola u gradovima diljem županije ipak gravitiraju prema Zagrebu.

Tako je u glavnom gradu ove godine zabilježen slab interes za armirače, staklare, dimnjačare, dok su škole u Zagrebačkoj županiji muku mučile s popunjavanjem kvota za mesare, stolare, strojobravare, industrijske mehaničare i elektromontere. Apsurdno je i političko tumačenje statistike – u ukupnom broju onih koji se upisuju u srednje škole bilježen je porast broja učenika koji se opredjeljuju za strukovne škole, pa je to argument da se slika u strukovnom obrazovanju popravlja, bez obzira na to što je porast evidentan u tek nekoliko strukovnih smjerova koji učenicima nakon četiri godine obrazovanja garantiraju nužnu daljnju protočnost u obrazovnoj hijerarhiji.

Samo ove godine i ovoj generaciji budućih srednjoškolaca u prvi izbor strukovnih programa, na razini cijele države, ulaze ekonomske škole, na drugom su mjestu škole koje obrazuju tehničare za računalstvo, na trećem one koje školuju hotelijersko-turističke tehničare i medicinske sestre, a na posljednjem, petom mjestu top-škola nalaze se one koju obrazuju učenike za elektrotehničare. Sve ostale strukovne škole na velikom su gubitku. Da manjak tapetara, fasadera, armirača i mnogih drugih majstorskih zanimanja znači gubitak za državu i tržište rada, poručila je jasno i Suzana Hitrec, predsjednica udruge hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja.

– To je već stvar tradicije u Hrvatskoj. Riječ je o tome da učenici vjerojatno žele odgoditi izlazak na tržište rada, a tu su i aspiracije njihovih roditelja da nastave s visokoškolskim obrazovanjem. U društvu općenito postoji velika neizvjesnost oko poslova, pa se učenici i njihovi roditelji osjećaju sigurnije u planiranju fakulteta. Tu je gimnazija svakako najbolji temelj. Ekonomske škole također su jako dobar temelj za visokoškolsko obrazovanje. Njih biraju učenici koji možda nisu imali dovoljno bodova za gimnaziju ili pak oni koji su već odlučili da će ići na studij ekonomije pa se odmah žele baviti brojkama i matematikom – kazala je Hitrec.

Medicinski tehničari traženi

S druge strane upozorava da je upravo školovanje za medicinske tehničare, smjer koji je u trendu među učenicima, jedan od najskupljih srednjoškolskih programa za državu, a upravo ti kadrovi i najbrže napuštaju zemlju.

– Prvo, riječ je o školi koja, za razliku od ostalih strukovnih usmjerenja, traje pet godina, a ne četiri. Drugo, polaznici škole imaju jako mnogo prakse po bolnicama što iziskuje nove troškove i resurse – kazala je. Put za spas strukovnog obrazovanja leži u dvije ključne stvari koje se moraju primijeniti u obrazovnom sustavu. Prva je nužno uvođenje obvezne profesionalne orijentacije već u osnovnim školama. Takvo profesionalno savjetovanje, ali i jasnije i konkretnije informacije o mogućnostima nakon srednjoškolskog obrazovanja put su prema znatnom umanjivanju roditeljskog utjecaja, ali i put prema tome da se među učenicima dokine nametnuto pravilo – vrijede samo i isključivo oni koji upisuju gimnaziju, a svi ostali spadaju u koš onih koji nisu imali “dovoljno bodova”.

Drugi je put za spas strukovnog obrazovanja dualni oblik učenja koji poslodavcima omogućuje ulazak u obrazovni sustav – ne samo u sferi biranja najboljih, nego i u sferi omogućavanja lakše prilagodbe učenicima na tehnologiju određenog zanimanja koja je nesrazmjerna u školskim ustanovama i na tržištu rada. Dualni oblik obrazovanja znači podjednak boravak kod poslodavaca, ali i u školi, čime bi se uštedjele minimalno tri godine koliko je poslodavcima potrebno da nakon srednjoškolskog obrazovanja dovedu učenika na razinu samostalnog radnika. Hrvatska je izabrala upravo taj smjer, no dosadašnje poduzete aktivnosti minimalne su – naime, u vrijeme ministrice Blaženke Divjak u strukovnim školama promijenjeni su općeobrazovni predmeti – dakle oni koje slušaju i gimnazijalci, ali ne i strukovni te nije izmijenjena satnica.

Osim toga, nisu u obrazovnom sustavu definirani ni uvjeti pod kojima će se djeca i u kojem statusu voditi dok praksu koja im mora biti plaćena obavljaju kod poslodavaca.Novi ministar obrazovanja Radovan Fuchs zagovornik je uvođenja profesionalne orijentacije što je uobičajena praksa u brojnim europskim državama kao što je i zagovornik dualnog modela obrazovanja koji bi srednjoškolcima trebao biti dodatni vjetar u leđa te im pružiti sigurniji, ako ne i samouvjereniji izlazak na tržište rada, no na tome se području tek treba dokazati.

Izmjena kurikula

Kao i u općeobrazovnim predmetima, Hrvatskoj predstoji izmjena kurikula brojnih strukovnih predmeta, ali i dodatna edukacija nastavnika koji uglavnom ili dugo ili nikad nisu radili u realnom sektoru unutar područja koja predaju. – Moram napomenuti da je put do strukovnih kurikula znatno „teži“ nego kod izrade kurikula općeobrazovnih predmeta. U našem slučaju potrebno je najprije izraditi standarde zanimanja, potom standarde kvalifikacije pa tek onda kurikule.

Agencija trenutačno izrađuje (završava) standarde za 108 zanimanja do kojih smo došli u suradnji s poslodavcima. To nisu svi standardi koji su potrebni strukovnom obrazovanju jer dodatnih 100 standarda izrađuje Ministarstvo rada i mirovinskog sustava. Kada cijeli taj proces završi i standardi se pošalju na vrednovanje sektorskim vijećima, počinje drugi dio procesa – izrada standarda kvalifikacija za sve navedene standarde koje će izrađivati Agencija. Tek po završetku tog procesa počinje izrada kurikula. Ono što je važno je da se do standarda zanimanja, pojednostavljeno – do potrebnih kompetencija u pojedinom zanimanju, dolazi u suradnji s poslodavcima – naglašava Mile Živčić, ravnatelj Agencije za strukovno obrazovanja i obrazovanje odraslih.

– Kroz 6 krugova javnih poziva osnovano je 66 radnih skupina za izradu standarda zanimanja s ukupno 265 članova. Radne skupine izradile su 108 prilagođenih anketa za predložene standarde zanimanja. Prije početka provedbe Ankete o standardu zanimanja izrađen je Uzorak poslodavaca s više od 17.000 poslodavaca od čega je uspostavljen preliminarni kontakt s njih više od 1500 – pojasnio je sve dosadašnje aktivnosti Živčić.

Tako postavljeni temelji trebali bi budućim generacijama osigurati ono što europski učenici imaju već desetljećima – direktan kontakt s budućim poslodavcem od prvog dana školovanja u strukovnim školama. Štoviše, budući poslodavac prilagođava ih svojim potrebama. Što se događa kada i ako “situacija” za učenike strukovnih škola primjerice u Austriji ili Njemačkoj krene nagore – učenici shvate da određeno zanimanje nije za njih unatoč profesionalnoj orijentaciji, ispostavi se da određeni posao ne mogu obavljati zbog zdravstvenih problema ili jednostavno žele promijeniti smjer svog obrazovanja?

Strukovni rad vrijedi

Mogu i to bez pretjerane filozofije. Vraćaju se u školske klupe, a novac koji su zarađivali odrađujući 50 posto vremena kod poslodavaca i tako se učili poslu dobivaju od države dok ponovno ne krenu u novoizabrani oblik dualnog obrazovanja i nastave novu praksu kod novog poslodavca. A poslodavci? I oni su itekako morali proći obuku i brojne testove kako raditi i ponašati se prema učenicima koji dolaze na praksu.

Njihovi učenici, za razliku od naših, na praksu u velikoj većini slučajeva ne dolaze tek da bi se pojavili!No dualno obrazovanje ne može i ne smije egzistirati na jednom Ministarstvu ili jednom ministru – potrebna je sinergija i ozbiljan trud za bilo kakav pomak. Tek tada Hrvatska ponovno može računati na uzlazni trend u strukovnim školama. I tek će tada novopečeni majstori dobiti na vrijednosti – onoj koja je na tržištu rada itekako i sada jasna – strukovni rad vrijedi!