Sarajku Ivanu Bašić život je rano doveo u Hrvatsku. U Zadru je završila osnovnu i srednju školu, a kroatistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu gdje je 2005. i magistrirala. Uz nastavnički posao vodi i pripremnu nastavu za inojezičare, mahom djecu iz Sirije, Iraka, Afganistana i Jemena, predsjednica je udruge Balans centar za logopedagogiju i biblioterapiju, a autorica je i četiri knjige: prvog priručnika za vođenje čitateljskih grupa u nas (“O čitateljskim grupama: metodički priručnik s primjerima dobre prakse”), priručnika za početnike iz područja biblioterapije (“Biblioterapija i poetska terapija: priručnik za početnike”), knjige “Što je smisao nastave književnosti: knjiga koja traži sugovornika” te novog izdanja “Biblioterapija i poetska terapija – priručnik za početnike”, što je i povod za naš razgovor.
Ljeto i godišnji odmori tradicionalno su prilika kad se knjiga češće uzima u ruke. Što će čitatelj doznati iz “Biblioterapije i poetske terapije”?
Istina je da se ljeti puno više čita i dobro je da imamo barem nekoliko tjedana u godini kad možemo opušteno uroniti u svijet knjige. Ako netko poželi više saznati o terapijskom korištenju književnosti, iz knjige “Biblioterapija i poetska terapija – priručnik za početnike“ može saznati gdje su korijeni biblioterapije, u kojim se civilizacijama riječ, pisana i govorena, koristila kao terapija i na koji način, potom kako se danas koristi tekst u terapijske svrhe i na koje načine. Na kraju knjige nalaze se pjesme obrađene po biblioterapijskom principu i materijali za radionice koji se mogu primjenjivati u grupnom radu, ali i u svrhu osobnog razvoja. Jedan dio knjige posvetila sam radu s adolescentima pa će čitatelj moći saznati na koje se načine književnost može koristiti u radu s mladima kao poticaj za razmišljanje i dijeljenje iskustava, misli i osjećaja.
Drevni Egipćani prepisivanje riječi smatrali su ljekovitim, a stari Grci su u raznim dramskim vrstama, posebice tragedijama, vidjeli priliku za emocionalno pročišćavanje zajednice. U čemu je zapravo terapijska moć pisane riječi?
Za razliku od drugih izražajnih sredstava, u jeziku je moguće izraziti odnos prema svijetu koji počiva na idejama, odnosno vrijednostima zbog kojih živimo i prema kojima živimo. Čovjek je biće smisla, a priča oblikuje život ili njegove pojedine dijelove u smislene cjeline. Upravo zato priče oduvijek imaju povlašteno značenje u svim zajednicama svijeta. Suvremena tehnologija nije umanjila moć priče, upravo suprotno. Danas, više nego ikada, priče imaju moć i vrlo brzo se šire. Riječi su nam važne i na intimnoj razini jer lijepa riječ miluje dušu, njeguje je i čini joj dobro. Riječi koje u sebi nose zastrašivanje, negiranje, sumnju i patnju čine duši zlo. Naš svijet nije dobar prema ljudskoj duši i mislim da je upravo zato važno u svakodnevicu unositi sadržaje koji je oplemenjuju, počevši od riječi kojima potvrđujemo postojanje drugoga čovjeka, poput pozdrava u prolazu i uljudnih razgovora. Riječi su izgubile dostojanstvo, a biblioterapija je jedan od načina kako im se dostojanstvo može vratiti.
Zašto je za moderno društvo važno čitanje? Kako to obogaćuje pojedince, a kako društvo u cjelini?
Čitanje nije samo vještina odgonetanja znakova i sklapanja rečenica. Neurolozi koji se bave ljudskim govorom došli su do spoznaja o važnosti čitanja i pisanja za razvoj ljudskog mozga. Zato se danas puno govori o poticanju čitanja od ranog djetinjstva. Ali moram napomenuti da su fizičko kretanje, igra, fina motorika i slušanje drugih koji čitaju ili pripovijedaju priče pretpostavke za dobar razvoj vještine čitanja i pisanja. Puno ljudi zna čitati, ali ne čitaju svi s razumijevanjem. Za društvo kao cjelinu to ima dalekosežne posljedice. Produkcija knjiga je velika, raznolika i bogata. Zato pojedinci koji vole čitati dobivaju u suvremenom svijetu puno, ali društvo kao cjelina može biti na dobitku jedino ako odgoji generaciju čitatelja koji na temelju razumijevanja svijeta u kojem žive mijenjaju taj svijet.
Dosad ste napisali tri knjige. Kako se nosite s time što ljudi sve manje čitaju, posebice mladi?
Mladi ljudi čitaju priče koje mogu povezati sa svojim životom i s vremenom u kojem žive. Mislim da bi čitali puno više da ih više poštujemo, a to bismo poštovanje trebali pokazati uvođenjem promjena koje profesorima i učenicima omogućuju više fleksibilnosti u odabiru lektira za čitanje.
Je li internet, koji nudi brze, šarene i uzbudljive sadržaje glavni krivac?
Ne, internet uopće nije krivac. To je samo prebacivanje odgovornosti na drugoga. Trebamo se više baviti jedni drugima, razgovarati i družiti se, čitati i pripovijedati. Mnogi roditelji žale se kako im djeca ne čitaju, a sami kažu kako nisu godinama pročitali niti jednu knjigu. Ljubav prema knjigama treba njegovati i održavati svakodnevno. Istraživanja su pokazala kako su djeca koju su roditelji vodili u knjižnice i ondje s njima provodili neko vrijeme u igri i druženju poslije puno sklonija samostalno dolaziti u knjižnicu jer je doživljavaju kao ugodno i zanimljivo mjesto.
Jeste li među osnovcima, kojima predajete hrvatski jezik i književnost, zamijetili neko pravilo kad je u pitanju čitanje?
Čitaju djeca koja su u obitelji doživjela knjigu kao vrijedan i zanimljiv predmet uz koji su vezana lijepa i ugodna iskustva. S tim da je čitanje povezano s uspjehom jer su čitatelji samostalniji u istraživanju, znaju donositi samostalne zaključke i imaju bogatiji vokabular za izražavanje svojih misli i osjećaja.
Ima li uopće, dugoročno gledano, “lijeka” za otuđenje od knjiga?
Smatram da su današnjem društvu prije svega važni hrabri i beskompromisni ljudi koji pozivaju na dijalog i spremni su čuti istinu te poduzeti nešto da se vrati izgubljeno dostojanstvo riječi kao što su poštenje, istina, čestitost i ljudskost. Svi mi koji radimo s ljudima bolno smo svjesni koliko je praznine ispod prekrasnih fraza koje govore o tome kako živimo u svijetu jednakih mogućnosti. To jednostavno nije istina. Govor je, po mome mišljenju, prigušen u javnom prostoru više nego ikada prije i to na jedan fini, sofisticirani način. Kad vratimo dostojanstvo riječima, ljudi će više čitati i knjige će dobiti na važnosti.
Što mislite o elektroničkim knjigama?
Prije desetak godina mnogi su govorili o potpunoj propasti knjige kao predmeta. Međutim, to se nije obistinilo i knjiga kao predmet još uvijek je popularnija od elektroničke knjige. Ima nešto duboko važno za ljudsko biće u samoj fizičkoj pojavnosti knjige. Ona kao predmet uvelike podsjeća na kutiju, a u toj kutiji je tajna koja postaje dostupna kad je dotaknemo i otvorimo. Sam čin doticanja knjige, a osobito njezina otvaranja i listanja na neki način je čaroban, kao čin otkrivanja nečeg duboko zakopanog i nanovo otkrivenog. Fizički kontakt s knjigom nama je ljudima važan na mnogim razinama. Elektronička knjiga ima svojih prednosti i dobro je da postoji, osobito zbog ljudi kojima je puno lakše slušati nego čitati knjige.
Preporučite molim pet naslova koji bi po vašem izboru bili ponajbolje terapijsko štivo za ljeto u vrijeme pandemije koja mnogima stvara veliki stres.
Preporučila bih roman “Sto godina samoće” Gabriela Garcije Márqueza jer je to bezvremenska priča koja vraća vjeru u čudesnu ljepotu svakodnevnog, čak i kad je to svakodnevno ponekad teško prihvatljivo. Također toplo preporučujem knjigu “Ispričat ću ti priču” Jorgea Bucaya koji na jednostavan način, kroz priču o odnosu između terapeuta i pacijenta isprepleće niz mudrih tradicijskih i modernih priča koje svakom čovjeku otvaraju neke nova gledišta na važna životna pitanja koja i nas muče u ovo pandemijsko vrijeme. Putopis Davora Rostuhara “Samo nek’ se kreće” inspirativan je prvijenac ovog autora, prekrasno iskustvo odvažnosti koje u svim životnim razdobljima može pokrenuti uspavane snove. Preporučila bih također “Kensukeovo kraljevstvo” Michaela Morpurga, kratki roman za mlade koji mogu čitati i odrasli jer na vrlo zanimljiv način prikazuje pad iz stabilnosti u nestabilnost kroz priču o dječaku izgubljenom na otoku usred oceana koji u avanturi života pronalazi veliku mudrost. Moja posljednja preporuka je zbirka priča “Naša žena” Tanje Mravak jer na duhovit način prikazuje stvarnost međuljudskih odnosa, a taj humorističan odmak od stvarnosti koji predstavlja jedan drukčiji pogled na svijet u kojem živimo djeluje terapijski i opuštajuće.