Dame i gospodo, imamo novog Sanadera!

Došao je iz Bruxellesa, preuzeo kormilo stranke koju su politički "analitičari" prozivali galopirajućom desnicom pa joj ulaskom u koaliciju s HNS-om obukao fini lažnoliberalni šmek, državi je ponudio "političku stabilnost", izbacio kamenčić iz Vladine cipele zvan Most, a svojim gardom učinio da vođa oporbe pokraj njega izgleda kao desetogodišnjak te u prvi plan iz opozicije gurnuo žute Jehovine svjedoke...

U jednom zagrebačkom kafiću, tik prije sklapanja trgovačke K + koalicije, slučajno sam se našao na mjestu "tajnog" sastanka tadašnje ujedinjene oporbe gdje su Bernardić, Vrdoljak i Miletić ispijali pelinkovac i čekali rasplet krize vlasti. Pitao sam tadašnjeg predsjednika HNS-a Ivana Vrdoljaka što kaže na medijske napise kako je Plenković novi Sanader.

– Plenković će postati novi Sanader, kad ja budem Mike Tyson – rekao mi je Vrdoljak i dodao da "po 1001. put izjavljuje da nema koalicije s HDZ-om".

Znamo što se poslije dogodilo s tim njegovim famoznim negiranjem koalicije 1001. put, pa mislim da Vrdoljak sad negdje u tajnosti ima ekstremne pripreme za ulazak u boksački ring...

Da, Andrej Plenković zaista je postao poput Ive Sanadera. Do nedavno je u javnosti bio percipiran kao fini diplomat iz Bruxellesa koji će u politički prostor donijeti dijalog i konstruktivnost, no ubrzo su mu vlast, moć i savjetnici promijenili politički performans i okrenuli ga u tough guya, bahatog vođu koji smjenjuje ministre, ne razgovara s novinarima, zanemaruje ključne probleme i ne snosi odgovornost za postupke ljudi koje je postavio na pozicije.

A nečega vjerojatno ima i u onome što je sveprisutni analitičar Puhovski ovako opisao: "Plenković je puno šarmantniji od Karamarka i to biračima puno znači." Ne znam koliko biračima znači Plenkovićeva šarmantnost, ali znam da HDZ-ovoj glasačkoj mašineriji Plenkovićev način vladanja znači sve. Bruxelleskog Sanadera stvorila je raspadnuta hrvatska ljevica uz pomoć određenih medija koji su se brže-bolje pozicionirali uz velikog vođu koji im je ponudio "političku stabilnost" uz koju barem sljedeće četiri godine u simbiozi mogu ugodno živjeti, uglavnom na teret poreznih obveznika.

Osluhuje bilo javnosti i štiti "strateške" državne interese

A što se skriva iza stabilnosti primamljive umornim biračima, iza kulture dijaloga ili pak snažnih odluka poput smjenjivanja ministara i spašavanja "strateških" i "sistemskih" tvrtki?

Skrivaju se partikularni interesi elita i interesi svih onih uhljeba koji ne rade u ljetnim mjesecima jer im ne rade klima-uređaji. Skriva se sve ono što u medijima viđamo na kapaljku, što po portalima kruži samo nekoliko sati i odlazi u bespuća zaborava. 
Pod mantrom stabilnosti imamo državni intervencionizam u privatne tvrtke i privatno vlasništvo. Pod kulturom dijaloga imamo Vladu sklopljenu s HNS-om – najvećim klijentelistima na političkoj hrvatskoj sceni, a iza bahatosti koju mašinerija shvaća kao nadmoć nad ljevičarima prikriveno je odgađanje rješavanja svih državnih problema.

Realno, Plenković izbjegava suočavanje sa svim gorućim problemima, pa i doslovno gorućim – požarima. Najteže požare smo ugasili, ali zašto Plenković ne preuzme odgovornost za katastrofalnu reakciju i koordinaciju između službi i županijskih službenika?

I zašto se javnost ne upozna sa svim odgovornim ljudima umjesto da se pojedince nakon dva dana prozove "psihički nestabilnima" i piromanima iako za takvu medicinsku analizu trebaju mjeseci.

Dalje, tko će odgovarati za štetu koju je učinio ministar Tolušić koji se od stupanja na dužnost koristi gotovo socijalističkim načinom vođenja poljoprivrednog sektora pa bi po novome najradije zabranio uvoz i gurao samo povlaštene proizvođače te tjerao potrošače da kupuju skuplju rajčicu i jabuku samo od "naših" ljudi? Plenković sigurno neće, a svejedno je hoće li – kao što je branio Marića "koji ništa nije znao o Agrokoru" – braniti i Tolušića ili će ga poput Mostovih ministara smijeniti i na tu poziciju postaviti nekog drugog poslušnika.

Premijer sigurno za to neće odgovarati jer može što  god hoće i jer HDZ-ova podrška svaki mjesec raste ili barem ostaje na istoj razini.
HDZ raste jer HDZ zapošljava. Odnosno, državna uprava zapošljava  – traži se 195 djelatnika tijekom ljeta jer su u posljednjih nešto više od mjesec dana u šest ministarstava raspisani javni natječaji za prijam u državnu službu. Također, one "strateške" državne tvrtke također zapošljavaju. Tako su za mjesto predsjednika uprave i pet članova uprave Hrvatske elektroprivrede stigle čak 73 prijave. Za predsjednika i dva člana uprave Hrvatskih cesta stiglo je 38 prijava, za tri člana uprave Hrvatskih autocesta 35 prijava, dok su za predsjednika i dva člana uprave Hrvatskih šuma ukupno stigle 22 prijave.
Za menadžere Hrvatske lutrije pristiglo je 30 prijava, za direktore Hrvatske banke za obnovu i razvitak 28 je kandidata, za APIS IT 23 kandidata, a za Jadroliniju pristigla je 21 prijava.

I naš novi Sanader svega toga je svjestan. Ignorirati stvarne probleme, puniti državne tvrtke i javnu upravu, "osluhnuti bilo javnosti", pod kontrolom držati Pupovca i hraniti njegov etnobiznis iz državnog proračuna – Plenkovićev je recept za dugu i mirnu vladavinu... A ona ljevica koja prizna da je ljevica, za razliku od ove ekonomske koja je na vlasti, umjesto da se postavi kao oporba, vodi unutarnje bitke i stalno izbacuje nove, a potpuno iste i besmislene platforme poput najnovijeg Mrsićeva "Fokusa" koji već sad možemo preimenovati u fikus... I zato Andrej Plenković već sutra može reći "idemo na izbore" i ponovno okupiti većinu. A šuška se da bi se to moglo dogoditi u listopadu...

Možda ćemo za nekoliko godina imati priliku čitati nastavak Sanaderove knjige "Doba politike – detuđmanizacija", koju će napisati Andrej Plenković. Predlažem naslov "Doba političke stabilnosti – plenkovićevizacija".